Ženske hronike – Važna je jaka volja

| October 23, 2014 | 0 Comments

12

Projekat “Ženske hronike” NVO Fenomeni realizuju uz podršku Koalicije KORAK.
KORAK je koalicija nevladinih organizacija iz Srbije, Crne Gore i Kosova, osnovana sa ciljem da se bori protiv diskriminacije na regionalnom nivou, a čine je Komitet pravnika za ljudska prava – YUCOM, Beogradski centar za ljudska prava, CHRIS Mreža i Gej strejt alijansa iz Srbije, Centar za građansko obrazovanje (CGO) i LGBT Forum Progres iz Crne Gore, Fond za humanitarno pravo Kosovo i Inicijativa mladih za ljudska prava sa Kosova.

Slađa Kršikapa – Važna je jaka volja

S obje noge na zemlji

Rođena sam 2. januara 1990, a karateom sam počela da se bavim krajem ’99, poslije onog bombardovanja. Imala sam želju da se time bavim još kad sam imala 7 godina, da nešto treniram. Tu su bili folklor i karate. Pošto je trebalo da, po maminoj želji, idem u muzičku školu – i išla sam – imala sam da biram između to dvoje. Sviđalo mi se oboje, ali odabrala sam karate i nijesam se pokajala. Toliko sam proputovala, vidjela, upoznala divne ljude koji su mi postali i ostali prijatelji. Prošla sam Evropu i bila i u Africi i Aziji. Svi ti susreti mijenjaju način razmišljanja, pošto dolazim iz malog grada, i znaš već kako se ovdje razmišlja – skloni smo stereotipima, predrasudama, i da kažem, eto (bez želje da uvrijedim), malograđanskom načinu života i razmišljanja. Ta putovanja su mi dosta pomogla, obogatila su me. Samo treniranje karatea me je toliko obogatilo: čovjek se tu uči disciplini, samokontroli, uči da bude bolje organizovan, tačan. Sve su to dobre stvari.

Karate me je privukao jer su mi objasnili da postoje kate – zamišljena borba sa protivnikom, i prave borbe. A ja sam oduvijek bila borac, fajter, sa željom za pobjedom, privlačili su me rizik i izazov. Pogotovo kad mi neko kaže: e to nije za djevojčice, ti to ne možeš. E mogu, i sad ću vam pokazati da mogu. I onda sam tako, sa nepunih 9 godina, počela da se bavim karateom. Odabrala sam borbe. Bila sam vrlo posvećena i brzo su počeli da se nižu rezultati. Sa dvije koleginice, Suzanom Mirković i Marinom Kovijanić, ostvarivala sam najbolje ekipne rezultate. Nas tri smo trenirale u sali koja se sad ne koristi – pitam se zašto današnja djeca ne mogu da treniraju tamo, nije to neka pretjerana razlika, između stanja onda i sad – i sa velikom posvećenošću. Trenirale smo redovno, u jedan sat poslije škole i u pet sati, onda je bio drugi trening. Jeste to bilo samo dva sata odmora ali nam nije smetalo, jer smo se već saživjele sa tim sportom. Imale smo super odnos sa trenerom. Tad su sve druge ekipe zazirale od Gorštaka, a mi u svom gradu i nijesmo imale neko naročito priznanje… Da je neko posebno cijenio te rezultate, ne. Imale smo zapravo i negativnih iskustava, i baš zbog toga onda dobiješ želju ne samo da se dokažeš nekom drugom nego prvenstveno da se dokažeš sebi i da ispuniš svoje ciljeve. I kasnije, kad sam došla na ta velika takmičenja, kad smo i one i ja osvajale medalje, nekako nijesam smatrala da je to sad neka velika stvar. Ja sam prihvatala rezulatate s obje noge na zemlji, što bi se reklo. Smatrala sam da je to normalan tok stvari, da sam toliko dala sebe na treninzima da je to, eto, šlag na torti.

Trenirale smo prvo u sali Spomen doma, zatim u sportskoj hali, kad je završena; ali, ti prvi treninzi su bili na betonu, itisonu, bez grijanja… I tako nekoliko godina. Tek kasnije, kad je počela ta ekspanzija karatea u cijeloj Crnoj Gori – pošto je karate, inače, najmasovniji sport u Crnoj Gori – e onda su počeli da se poboljšavaju uslovi. Međutim, mi smo bile naviknute na zimu i na sve ostalo, ništa nam nije bilo teško. Nekad smo se zezali da smo zbog toga čak i lakše pobjeđivale protivnice. Znali su da nam kažu: „Trčite!“„Ali snijeg je, kiša je…“„Nema veze, vaše protivnice sigurno ne trče po ovakvom vremenu! Znači da ste upravo zbog toga korak ispred njih.“

Evropa, Sibir, Maroko

Karate je kompletan trening, sa njim dolaze organizovanost, tačnost, koordinacija pokreta i način razmišljanja, ali i mogućnosti za putovanja. Evo priznajem, malo bih zemalja posjetila da nije bilo karatea. Prije nekoliko mjeseci sam prebirala po tim uspomenama, uvijek donosim magnete i sitnice iz mjesta u kojima sam bila, i prebrojala sam: posjetila sam 23 zemlje. Od toga 21 u Evropi, i bila sam i u Sibiru i Maroku. Ta dva iskustva su bila posebna. U Sibiru je bilo hladno ali prelijepo; to putovanje je bilo posebno jer to nije bio u pitanju karate odlazak, nego sam bila izabrana da tamo predstavljam svoj fakultet. Napisala sam rad o obrazovanju u Crnoj Gori koji je dobro prihvaćen na fakultetu i sa još jednim kolegom otišla sam u Sibir na dvije nedjelje. Rusi su me oduševili, i saznanja o tome kako je živjeti na -40 stepeni. Uvjerila sam se da to nije ništa strašno, ljudi se prosto naviknu.

Važno je htjeti

Uvijek ima po malo toga: nije to za djevojčice. Nas tri smo od početka u Kolašinu bile tim. I kad jedna nije mogla, pa je možda i imala želju da odustane, nije odustala da ne bi napustila tim i drugarice. I onda smo i trenirale kao tim. Momci su tada možda bili više zainteresovani za neke druge stvari, za druge sportove, kao što su fudbal, košarka, možda su nekako i lutali između tih opcija. A mi smo bile posvećene: znale smo šta želimo i koji su nam ciljevi, a kad imaš cilj i san koji sanjaš onda samo ideš ka tome da ga ostvariš. I naravno da je bilo tih priča: nije to za djevojčice, to djevojčice ne mogu, ali onda te djevojčice treniraju pola godine pa odu na takmičenje i pokažu da i te kako mogu. Uvijek smo se vodile time – kažem mi, jer smo stalno bile zajedno – da je važno htjeti, jer ko hoće nešto, nađe način. Ko neće, nađe izgovor.

Kad žena – jedna, ili tri – ode i osvoji neko takmičenje, onda svima pokaže da to što ona radi jeste za žene. Ne samo kad je karate u pitanju, nego i druge stvari: odradila sam pripravnički, bila sam politički aktivna, i mogu reći da je dosta pomoglo to što sam naučila u karateu, ta organizovanost se prelila na ostale sfere u životu.

Osvojila sam treće mjesto na Juniorskom prvenstvu svijeta u Istanbulu 2007. godine, kao i na Univerzitetskom prvenstvu svijeta koje je održano u Podgorici. Oba takmičenja su bila u pojedinačnoj konkurenciji i to su dva rezultata koja bih posebno izdvojila. Prije toga sam u Španiji bila ekipni vicešampion Evrope, zajedno sa Suzanom i Tanjom Dukić, Kolašinkama takođe. Osvajala sam i balkanske i mediteranske medalje, medalje sa prvenstava Srbije i Crne Gore, pojedinačne i ekipne; sedam godina uzastopno bila sam prvak Crne Gore. Nekako te to ohrabri tako da pomisliš da možeš sve, ne samo u karateu, nego i u svemu ostalom. Nekad ljudi ovdje kažu za mene: pogledaj ovo, svud je ima. Pa se pitam šta tu ljudima smeta. Mene svud ima, ja sam, kako kažu, hiperaktivna, a njih ubija njihova lijenost i ne vide šta bi sve mogli da urade da sebi ljepše ispune dan.

Ne želim da odem iz Kolašina

Prije dvije godine sam prestala aktivno da se bavim karateom. Ali za mene karate  nije samo sport, nego i način života. Od tog načina razmišljanja, pa do toga kako ti treniraš, kako se hraniš, kako tvoj karate uspostavlja odnos sa ostalim stvarima koje radiš. U jednom trenutku sam shvatila da ne mogu 100% sebe da dajem na treninzima, što zbog završavanja fakulteta, što zbog početka pripravničkog staža. Odlučila sam da to na neko vrijeme ostavim po strani, pa u nekim boljim vremenima da se možda vratim karateu. Oblast koju sam studirala je menadžment zaštićenih oblasti, a pripravnički sam završila u Nacionalnom parku Biogradska gora – to je, dakle, bilo u potpunosti u skladu sa mojim obrazovanjem. Sad već pola godine ne radim nigdje, ali se nadam da će se otvoriti neko mjesto. Ne želim da odem iz Kolašina, ako ne budem primorana na to. Dosta mladih ljudi su, da se tako izrazim, otjerali odavde. Ljudi ne vide perspektivu ovdje i razumijem zašto je to tako, ali opet, ako svi odemo, ko će da ostane da se bori? Znamo da ovdje 5-6 porodica živi, a ostali životare. Ljudi su bez nade, i kad me vide ovako optimističnu poneko kaže: nećeš ni ti još dugo izdržati. Borim se, imam cilj i mislim da nije lako ostvarljiv, ali je dostižan.

Treba probati nove stvari. Sad sam učestvovala u jednoj predstavi Kolašinskog amaterskog pozorišta i baš uživala u radu sa tim ljudima. Plešem tango već 3, 4 godine. Mnogo volim i outdoor aktvnosti, a Kolašin je za to savršen. Žao mi je što više djevojaka ne odluči da barem pokuša to. Tu je planinarenje, i žalosno je da neko ovdje proživi život a ne ode na Bjelasicu, na Komove. Pa slobodno penjanje – ima ovdje divnih prirodnih stijena, ali sam opet jedna od rijetkih cura koja se time bavi, mada je potpuno zaštićeno i bezbjedno. Obožavam prirodu, odatle potiče i moje interesovanje za menadžment zaštićenih oblasti. Možda jednom budem radila i sa djecom koja žele da treniraju karate – sa svim iskustvima sa takmičenja i načinom života koji je karate oblikovao, sigurna sam da bih imala čemu da ih naučim.

Ovdje ne ostane mnogo ljudi kad u jesen odu studenti. Ne bih da odem zbog toga što se stanovništvo strašno osipa, a imamo lijep grad i predivnu prirodu, đe ljudi dolaze da se odmore. Dok je trajao tango kamp mogli smo da vidimo kako divno ljudi pišu o Kolašinu, kakve su sve utiske imali, a mi smo prisiljeni da bježimo odavde u potrazi za pukom egzistencijom. I ne želim, rekla sam već da sam borac i želim da istrajem u tome, da se izborim za svoje mjesto u ovom gradu. Završila sam fakultet, ostvarila se kao sportista, mislim da sad mogu da pomognem da nešto promijenimo, da ovo krene na bolje, da pokrenemo ovaj grad.

 

Tags: , , ,

Category: Projekti

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Ženske hronike – Važna je jaka volja

by admin time to read: 7 min
0