Živjeti sa zlim blizancem – Mineapolis (1)

| October 27, 2013 | 0 Comments

Piše: Anja Drašković

Grad: Mineapolis, Minesota, SAD
Avgust-Oktobar 2013

Deset hiljada jezera, nebom obojena voda. Zvijezda sjevera. Zaboravljeno francusko nasljeđe. Misisipi između istoka i zapada, ispod bezbroj mostova. Visoke zgrade u čijim staklima se oblaci ogledaju. Došla sam u pozno ljeto, u predivnu jesen, u prehladnu zimu, u daleko majsko proljeće. U Mineapolis.

Sletjela sam 25. avgusta popodne. Pamtim da je bilo jako vruće, i da mi je jedna starija gospođa, Njemica, rekla da je neuporedivo bolje živjeti ovdje nego u Evropi. Stajala sam ispred studentskog doma, noseći kofer težak dvadeset tri kilograma, i pomislila: ovo nije drugi kontinent, ovo je drugi svijet.

I zaista: utičnice, veš-mašine, semafori, pješački prelazi, čokolada, kafa, maniri, kultura, ljudi – sve je drugačije. Međutim, trebalo mi je dva minuta da naučim kako se pali američka veš mašina, dva mjeseca da se naviknem na američku filtriranu kafu, ali i dalje nijesam naučila kako da živim u američkoj kulturi i kako da se ponašam prema Amerikancima. Da li ću?

Mineapolis ima nešto što nijedan drugi grad nema – blizanca. Sent Pol je prijestonica Minesote. Bijah skoro na koncertu ska muzike, gdje jedan kantautor otpjeva pjesmu o gradovima blizancima, i nazva Mineapolis zlim blizancem. U centru grada, takozvanom downtown-u, nalaze se poslovne zgrade, nasložene jedna na drugu, visoke u nedogled. Užurbani Amerikanci pretrčavaju iz jedne u drugu zgradu, jer mrze da kasne. A i da se grle – mada to sad, složićete se, i nije važno. Na ćošku jedne ulice, grupa crnaca izvodila je performans – govoreći u ime Isusa Hrista da bijela rasa prijeti crnoj, koju Bog više voli, i da Svevišnji zahtijeva da se bijela rasa istrijebi. I pozivaše oni tako svoje sapatnike u taj veliki pohod, vrlo glasno upozoravajući da „čišćenje“ mora početi odmah, inače će biti prekasno.

Nedaleko odatle, klubovi. Striptiz barovi. Gej klub. Čuveni „First Avenue venue“, gdje su nekada nastupali Duran Duran, Sisters of Mercy, The Exploited, Alice Cooper, Frank Zappa, a kojim danas vlada američka pop kultura.

A onda, sa druge strane Misisipija, nalazi se Glavna ulica, popločana crvenim ciglama, taverne, bioskop, zatvoreni stari mlinovi, predivni parkovi… A na Misisipiju, vodopadi, i kameni most sa lukovima. To mjesto nikada ne bismo otkrili da Milan, drug Srbijanac koji je takođe student na razmjeni, nije dobio terenski zadatak iz geografije. Napravio je i sjajne fotografije – sa kamenog mosta je sjajan pogled na monumentalno sivilo centra grada, i beskrajno plavetnilo onog nedostižnog, tamo gore, visoko.

Relativno mlad grad, čija najstarija zgrada datira iz XIX vijeka, prava je riznica umjetnosti. Na univerzitetskom kampusu se nalazi Weisman Art Museum u kom dio stalne postavke čine djela Džordžije O’ Kif, Roja Lihtenštajna, Džejmsa Rozenkvista… Zatim MIA – Institut umjetnosti, Vrt skulptura, brojna pozorišta, galerije… Čuvena Oldenbergova skulptura, „Spoonbridge and the Cherry“, koja predstavlja konzumerističko društvo i banalizuje umjetnost do krajnjih granica, nalazi se u Mineapolisu.

A stanovnici ovog divnog grada to ne znaju. Žive oni tako, poštujući svoje rasporede, planirajući svaki sekund svog života mjesecima unaprijed. Poznati su kao izuzetno fini, ljubazni i predusretljivi ljudi. I jesu – na prvi pogled. Kasirka me pita jesam li imala dobar dan, vozač bude toliko srećan što sam ušla baš u njegov autobus da mi se tako srdačno zahvali – iako gradski prevoz kasni godinama, milenijumima! Moja cimerka je u sedam ujutro jako srećna što sam se ja naspavala. A u suštini, ne bi moglo da ih bude manje briga. Ono što ne razumijem je – zašto su isprogramirano isfolirani ni zbog čega? U čemu je svrha? Balkanac premazan sa hiljadu boja će ilegalno napraviti milione na svom bankovnom računu, i to nije ispravno, ali je razumljivo.

Draga gospođo kasirko, kad me već tako ljubazno pitate da li možete učiniti nešto da mi popravite dan: ako Vas zamolim da mi skuvate domaću supu da bih se osjećala bolje – hoćete li to uraditi?  Dragi gospodine vozaču autobusa, ako već tako žarko želiš da ja budem srećna, sledeći put dođi na vrijeme, majku mu. Draga cimerko, to što me voliš nakon čitavih 15minuta provedenih sa mnom, je sasvim normalno – ko bi mi odolio, zar ne? Ma daj…

Fascinira me to građenje odnosa sa ljudima ni na čemu, farsa bliskosti, iskrenosti i povjerenja. Fascinira me i neznanje i ograničenost te kolone ljudi sa istetoviranom zagriženom jabukom na čelu. Elektronsko žigosanje ne boli, ali ostavlja mnogo veće posljedice. Fascinira me glupost, koja kaže da je Evropa samo „malo veći tržni centar“, da je Crna Gora država u Kanadi, koja ne zna ko je Fjodor Dostojevski i tvrdi da su klasici svjetske književnosti „Prohujalo s vihorom“, „Hari Poter“ i „Ljetopisi Narnije“.

Moj drug Stefan, takođe student na razmjeni, kaže da nas oni ne razumiju – naše duhovne potrebe, intimizaciju sa ljudima oko nas, prijateljima, ljubavnicima, naše široko opšte obrazovanje – i da ih to ni ne interesuje, a da je nama jako teško da se spustimo na nivo ove kolektivne svijesti, jer znamo za bolje, jače, potpunije.

Ne mogu, i ne očekujem od ljudi da dijele moja mišljenja, interesovanja, stavove. Prihvatiti različitost! Da!  Podržati je! Ali: NE prihvatiti neznanje, degradaciju duha, alijenaciju – boriti se protiv svođenja tako dragocjene stvari kao što je ljudski život na godinama unaprijed popunjene kalendare, stapanje sa elektronskim uređajima i povremeni seks radi produžetka vrste. Šta će nas onda razlikovati od životinja – to što one neće imati ugrađen čip tamo gdje je nekada bio mozak?

Da li mi je dobro ovdje? Ne znam. Da li mi je bolje? Nije. Da li je ovo dobro za mene? Jeste. Hiljade kilometara iskustava nikada ne mogu donijeti loše.

Nedostaju mi ljudi. Sarkastični, otresiti zajebanti. Nedostaje mi višesatno ispijanje jedne šoljice kafe bez šećera koja košta pedeset centi u nekom pabu. Nedostaje mi točeno Nikšićko. Nedostaje mi da nemam plan. Nedostaje mi Kolašinsko amatersko pozorište – sad mogu i da kažem da ne postoji pozorište koje nosi takvu i toliku energiju u sebi, sa sobom.

Nedostaje mi zagrljaj mog divnog, visokog čovjeka, nakon što mi skuva kafu i odsvira nešto na gitari. I okrugli kamen. I stakleni prsten.  Rano svitanje, zvezdano nebo.

U poznu jesen, u kasne sate, ulice Mineapolisa su prazne. Nekolicina ljudi sjedi u barovima, sami, sa svojim najboljim prijateljem – računarom. Gradski prevoz ide na sat vremena, a kasni dva sata. Hladno je. Neki jednostavno čekaju Godoa, a nekima raspored to ne dozvoljava.

A ja, primijetivši kako me jezivo posmatra izrezbarena bundeva sa prozora, ja želim da znam: gdje je TO mjesto na ovoj planeti? Gdje da odem? Gdje god. I sjetim se mog komšije i drugara koji mi je rekao: „Komšinice, fakin’ fak, neko će prepoznati sjaj u tvojim očima! Sjeti se, komšinice, šta je rekao Milan Mladenović!“

I ako sam negdje stigao, bilo je iznutra. U sebe, u sebe, u sebe – i nikako spolja!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tags: , , , , ,

Category: Notes

About the Author ()

Leave a Reply

Živjeti sa zlim blizancem – Mineapolis (1)

by Anja Draskovic time to read: 5 min
0