Piše: Slavoj Žižek
Bilo bi suviše jednostavno kritikovati Mandelu što je napustio socijalističku perspektivu nakon sloma aparthejda: da li je uistinu imao izbora? Da li je prelazak na socijalizam stvarna opcija?’
U posljednje dvije decenije svog života, Nelson Mandela je slavljen kao model za oslobađanje zemlje od kolonijalnog jarma, bez podlijeganja iskušenju diktatorske moći i antikapitalističkog opredjeljenja. Ukratko, Mandela nije bio Robert Mugabe, i Južna Afrika je ostala višepartijska demokratija sa slobodom medija i jakom ekonomijom, dobro integrisanom u globalno tržište i imuna na ishitrene socijalističke eksperimente. Sada, sa njegovom smrću, njegov status svetog mudraca je, čini se, potvrđen za vječnost: postoje holivudski filmovi o njemu – glumio ga je Morgan Freeman, koji je takođe, usput rečeno, glumio Boga u jednom drugom filmu. Rok zvijezde i religijske vođe, sportisti i političari od Billa Clintona do Fidela Castra, svi su ujedinjeni u njegovoj beatifikaciji.
Da li je ovo, međutim, cijela priča? Dvije ključne činjenice ostaju zaboravljene u ovoj pokloničkoj viziji. U Južnoj Africi, bijedni život siromašne većine uglavnom je ostao isti kao i za vrijeme aparthejda, a nasuprot širenju političkih i građanskih prava stoji rastuća nesigurnost, nasilje i kriminal. Glavna promjena je da se staroj bijeloj vladajućoj klasi pridružila nova crna elita. Drugo, ljudi pamte stari Afrički nacionalni kongres koji je obećao ne samo kraj aparthejdu, već i više socijalne pravde, čak i neku vrstu socijalizma. Ova mnogo radikalnija prošlost Afričkog kongresa postepeno nestaje iz našeg sjećanja. Nije ni čudo što među siromašnim, crnim Južnoafrikancima raste ljutnja.
Južna Afrika je u ovom smislu samo jedna verzija priče o savremenoj ljevici koja se stalno ponavlja. Lider ili stranka budu izbrani sa unverzalnim entuzijazmom, obaćavajući ”novi svijet” – ali, onda, prije ili kasnije, oni se suoče sa ključnom dilemom: da li se usuđuju dirnuti u kapitalističke mehanizme, ili odlučuju da se “pridruže igri”? Ako ometu ove mehanizme, vrlo brzo budu “kažnjeni” tržišnim perturbacijama, ekonomskim haosom i ostalim. Zbog toga je isuviše jednostavno kritikovati Mandelu za napuštanje socijalističke perspektive nakon sloma aparthejda: da li je zaista imao izbora? Da li je prelazak na socijalizam stvarna opcija?
Lako je ismijavati Ayn Rand, ali postoji trunka istine u slavnoj “himni novcu” iz njenog romana Atlas Shrugged: “Sve dok i ukoliko ne shvatite da je novac korijen sveg dobra, tražite vlastito uništenje. Kada novac prestane da bude sredstvo kojim ljudi posluju jedni sa drugima, onda ljudi postaju sredstvo drugih ljudi. Krv, bičevi i oružje ili dolari. Izaberite sami – drugog nema.” Zar nije Marks rekao nešto slično u svojoj poznatoj formuli kako, u robno-novčanom kosmosu, “odnosi među ljudima poprimaju izgled odnosa među stvarima”?
U tržišnoj ekonomiji, odnosi među ljudima mogu izgledati kao odnosi međusobne slobode i jednakosti: dominacija više nije direktna i vidljiva kao takva. Ono što je problematično jeste polazeća premisa Randove: da je jedini izbor onaj između direktnih i indirektnih odnosa dominacije i eksploatacije, sa bilo kakvom alternativom odbačenom kao utopijskom. Međutim, svejedno treba imati na umu trenutak istine u inače besmislenoj ideološkoj tvrdnji Randove: velika lekcija državnog socijalizma jeste da direktna abolicija privatne svojine i tržišno regulisane razmjene, bez konkretnih formi socijalne regulacije procesa proizvodnje, neminovno vaskrsava direktne odnose sužanjstva i dominacije. Ako samo ukinemo tržište (uključujući i tržišnu eksploataciju), a da je ne zamijenimo pravim oblikom komunističke organizacije proizvodnje i razmjene, dominacija se vraća sa osvetom i sa direktnom eksploatacijom.
Generalno pravilo je da kada započne revolt protiv represivnog polu-demokratskog režima, kao što je bio slučaj na Bliskom Istoku 2011. godine, lako je mobilisati veliko mnoštvo sloganima koji se mogu okarakterisati samo kao populistički – za demokratiju, protiv korupcije, na primjer. Ali kada postepeno pristupimo težim izborima, kada naš revolt uspije u svom direktnom cilju, shvatimo da se ono što nam je zaista smetalo (naša nesloboda, poniženje, korupcija, nepostojanje izgleda za pristojan život) nastavlja u novom ruhu. Vladajuća ideologija mobiliše ovdje cijeli svoj arsenal da bi nas spriječila da dođemo do ovog radikalnog zaključka. Oni nam počnu govoriti da demokratska sloboda donosi vlastitu odgovornost, da dolazi sa cijenom, da još nismo zreli ako očekujemo previše od demokratije. Na ovaj način, oni krive nas za naš neuspjeh; u slobodnom društvu, reći će, svi kapitalno ulažemo u naše živote, odlučujući da uložimo više u naše obrazovanje nego u zabavu ako želimo da uspijemo.
Na direktnijem političkom nivou, spoljna politika Sjedinjenih Država elaborirala je detaljnu strategiju kako izvršiti kontrolu štete kanalisanjem masovnih nemira u prihvatljive parlamentarno-kapitalističke tokove – kao što je uspješno urađeno u Južnoj Africi nakon pada aparthejda, na Filipinima nakon pada Marcosa, u Indoneziji nakon pada Suharta i drugdje. Upravo na ovoj kritičnoj tački, radikalna emancipatorna politika suočava se sa svojim najvećim izazovom: kako ići naprijed nakon što je završena prva entuzijastična faza, kako napraviti sljedeći korak bez podlijeganja katastrofi “totalitarnog” iskušenja – ukratko, kako iće dalje od Mandele, a ne postati Mugabe.
Ako želimo da ostanemo vjerni Mandelinoj zaostavštini, traba da zaboravimo krokodilske pokloničke suze i fokusiramo se na neispunjena obećanja kojima je njegovo liderstvo dalo maha. Možemo slobodno reći da je, s obzirom na njegov neupitni moral i političku veličinu, on na kraju svog života takođe bio ogorčeni starac, svjestan kako je njegov vlastiti politički uspjeh i njegovo izdizanje u univerzalnog heroja bio maska za gorki poraz. Njegova univerzalna slava je takođe znak da on zapravo nije uznemirio globalni poredak moći.
Tekst je preuzet sa Guardian-a
Za BUKU prevela Milica Plavšić
