Anatomija Fenomena

Žorž Bataj – Niče i Dr Faust [Tema: Niče]

Niče i Dr Faust

Znamo da je Doktor Faustus, poslednji roman Tomasa Mana, u izvesnom smislu predstavlja Ničeov život romansiran pod pozajmljenim imenom. Ali taj „život kompozitora Adrijana Leverkina, koji je ispričao jedan od njegovih prijatelja”, daleko od toga da rasvetljava filozofov lik: on čak zamagljuje njegove crte, i otuda nas primorava da ih jasno obeležimo. Moris Kolvil je mogao napisati: „S Doktorom Faustusom sama Ničeova osoba, živ čovek, čovek od krvi i mesa, nameće se romanopiscu, polarizuje priču, određuje opšte uređenje novog romana.

Ovde se više ne radi o uticaju tema, već je Tomas Man transponovao sam Ničeov život u postojanje kompozitora Adrijana Leverkina.” Treba, ipak, reći da elementi izvučeni iz Ničeove biografije određuju crte lika iz romana samo na shematski način. Tomas Man je nedavno objavio esej gde veoma precizno navodi okolnosti pod kojim se Niče morao zaraziti.

U Doktoru Faustusu, ova priča iz eseja preuzeta je ponekad i od reči do reči. Opšte je prihvaćeno, i Tomas Man to priznaje, da Niče toj bolesti (sifilisu) duguje gubitak razuma: Adrijan Leverkin je i sam pogođen opštom paralizom, i za njega, kao i za Ničea, lagano napredovanje bolesti predstavlja lagano i neprestano mučenje; kao i kod Ničea, i gotovo u istim godinama, njegov razum je podlegao. Kao i Niče, i on je umro jednog 25. avgusta, posle dvanaest godina bezumnosti.Ipak, Niče je umro 1900, a Leverkin 1940. godine. Izuzmemo li, konačno, srednjoškolske studije u „Kaisersaschern”, koležu sličnom onom u Šulpforti, i započete, ali i ubrzo napuštene studije teologije, kao i bezuspešni pokušaj stupanja u brak, koji podseća na petljavine sa Lu Salome i Paulom Reom, učinilio mi se da se, sve u svemu, pojedinosti priče Tomasa Mana jasno udaljavaju od biografije pisca Vesele nauke.

Da nije tih važnih činjenica, koje, međutim, imaju ograničen značaj, možda niko ne bi ni pomislio da upoređuje karaktere ova dva lika.Tim povodom, Moris Kolvil piše: „Mnogo bi se toga moglo reći o sličnostima i srodnostima duha koje se mogu uočiti između Ničea i njegove replike, Leverkina. Nemamo dovoljno mesta da bismo nabrojali mnoštvo pojedinosti iz romana gde se u rečima likova potvrđuju čisto ničeovska načela. Bilo bi lako pokazati da đavo, koga Tomas Man uvodi kao ličnost, drage volje podržava tezu o volji za moć ili je parodira – i da, kao i kod Ničea,život opisan u Doktoru Faustusu ne zna za moral, ne brine se o moralnim postupcima…; da se dobro ovde isključivo naziva „cveće zla”. Ovo nimalo ne protivreči činjenici da se većina događaja u životu i karijeri, kao i temeljne intencije Ničea i Leverkina, rezlikuju.

Leverkinu ostaje stran osećaj istorijske misije, apsolutne moralne bede i apsolutne potvrde filozofije prevrednovanja svih vrednosti. A naročito, Niče je veoma daleko od ugovora s đavolom, koji, mada nevoljno, predstavlja Leverkinovu sudbinu.Složen lik koji otuda nastaje svakako u sebi sadrži nešto proizvoljno, i zaista neprijatno. Naročito, Paul Re iz romana, Rudolf Švertfeger, bio je, pre susreta s Mari Godo (drugom Lu Salome) Leverkinov homoseksualni ljubavnik. Ne znam da li se Tomas Man poziva na verodostojno predanje (a to je slučaj s posetama mladog Ničea jednoj Kelnskoj javnoj kući: Paul Landsberg, koji je bio profesor u Bonu, jednom mi je povodom toga pričao o predanju koje kruži ovim univerzitetom, a koje je veoma blisko priči Tomasa Mana); Ničeova homoseksualnost je, nesumnjivo, izmišljotina! Moguće je, međutim, da ta izmišljotina postoji samo u duhu čitalaca: Leverkinova homoseksualnost nema nikakve veze s Ničeom, a isto važi i za još hiljadu različitih crta: rođenje na imanju u Tiringiji, smrt na imanju u planinama Bavarske, muzičke teorije bliske Šenbergovim, ili smrt sinovca, veoma malog deteta… Ali uopšteno, pederastija je neprestano bila proklinjana; naročito u Ničeovom životu, ona veoma kasno uvodi nešto potuljeno, bedno, blisko temeljnoj crti koja stvarnog čoveka – koji je još bedniji – suprotstavlja liku iz romana: Leverkin je, međutim, istinski prokletnik, koga posećuje đavo, čije je on vlasništvo i za kojega je vezan ugovorom.Ambiciozna namera Tomasa Mana možda je bila da stvori lik onako kako to ponekad čini mitologija ili legenda, koja dodaje crte jednog junaka nekom drugom, prenosi ih sa stvarnog na legendrani lik. Naslov romana upućuje na poslednje – i najdramatičnije – od svih Leverkinovih muzičkih dela: očigledna je namera da se ovaj potonji stavi kao nastavak Dr Fausta.Posle paralelizma koji je otkrio Moris Kolvil, Ženevjev Bjanki ukazuje na drugi, možda još tešnji… s najstarijom povešću o Faustovim pustolovinama, Volkbuch iz 1587. godine. „Ne samo što je”, kaže nam ona, „poslednje muzičarovo delo neposredno nadahnuto poslednjim poglavljima Faustbucha, nego je i ceo Leverkinov život preslikan iz postojanja koje nudi legenda o ukletom čarobnjaku. Cele rečenice iz Faustbucha zaista se nalaze u romanu Tomasa Mana, i od samog početka saznajemo da je Leverkin, poput Fausta iz legende, „bio sin poštenih i pobožnih tirinških seljaka”; i druge pojedinosti se slažu, a naročito to što je kompozitor, koji s vremena na vreme pribegava arhaičnom jeziku bliskom onom iz Faustbucha, i koji na tom jeziku razgovara s đavolom, prožet magijom brojeva i u matematičkim odnosima muzike traži nešto drugo, a ne čulno uređenje zvukova…Očigledno je da je u pitanju sažaljenje, koje Tomas Man priznaje u eseju, i vezuje ga za divljenje, ali koje ga je bolno nagnalo na prezir, i navelo ga da pomeša Ničeov lik sa Faustovim, kako bi ga sveo na mit volje koja je žrtva svoje prekomernosti.„To je mešavina divljenja i sažaljenja. Ovo dvostruko osećanje nikada me nije napustilo.” To je poreklo Doktora Faustusa: Niče je preoblikovan, ali na kraju predstavlja samo mit, mit o porazu, o katastrofi duha: to su nemoć i očajanje bezbožne volje čije granice izuzetan čovek mora prevazići.Veoma tačno i istančano, ne ustupajući pred pojednostavljenjima, Tomas Man je povezao Ničeovu bolest i njegov genije, kao što povezuje i Leverkinovu bolest i genije. „Radi se”, kaže, „o tome da se sazna ko je bolestan: jedan pošteni imbecil kod koga je bolest zbilja lišena bilo kakvog duhovnog ili kulturnog aspekta, ili jedan Niče, jedan Dostojevski.” Ali ovaj osećaj mere ni u čemu ne ublažava oštrinu konačnog suda. Niče je od Zaratustre hteo da napravi „ ‘čin’ pred kojim bi svi drugi ljudski činovi izgledali mali ili relativni, kada tvrdi da ni Gete, ni Šekspir, ni Dante ni na trenutak ne bi mogli disati na visinama ovog dela, i da duh dobrote svih velikih duša zajedno ne bi bio u stanju da proizvede ni jednu jedinu Zaratustrinu besedu”.. Ovim pretenzijama Tomas Man, prividno s razlogom, suprotstavlja siromašne rezultate. „Zaratustra”, kaže on, „taj zloduh bez lica i bez tela, taj vođa povorke koji na svojoj beskarakternoj glavi nosi venac od ruža smeha, sa svojim ‘Očvrsnite!’ i svojim nogama plesača, nije ostvarenje, nego čista retorika, sumanuta igra reči, izmučen glas i sumnjivo proroštvo, senka nemoćne grandezza, često dirljiva i gotovo uvek bolna, avet koja posrće na ivici rugla…” Tomas Man je čak toliko ubeđen u besmisao ovih prekomernih napora, da piše: „Ko Ničea uzme za ozbiljno, od reči do reči, ko mu poveruje, taj je izgubljen.” Niče je, konačno, samo genijalna inteligencija koju je bolest ogolila i njegovim bližnjima ponudila prizor koji je zanimljiv koliko i, na primer, požar na imanju usred noći. Niče više nije, nikada nije ni bio ništa drugo do dirljiv oblik besmislice: „Lik krhkog i divljenja dostojnog tragičara koji se diže sred bljeska oluje istorije.”

nastaviće se

S francuskog prevela
Aleksandra Mančić

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.