Anatomija Fenomena

1984 (4) – Prošlost se ažurirala iz dana u dan, skoro iz minuta u minut [Tema: Orvel]

george_orwell__s_1984_by_neverendingfun-d5l9sih

4

S dubokim, nesvesnim uzdahom koji na početku radnog dana ni blizina telekrana nije sprečavala, Vinston privuče diktograf, oduva prašinu s mikrofona i stavi naočari. Zatim odmota i sastavi spajalicom četiri dokumenta savijena u trubu koja su već bila ispala iz pneumatične cevi na desnoj strani stola.

Na zidovima kancelarije bila su tri otvora. Desno od diktografa, mala pneumatična cev za pismene poruke; levo, nešto širi otvor za novine; a na zidu sa strane, sasvim nadohvat ruke, veliki četvrtast prorez zaštićen poklopcem od žice. Taj je služio za bacanje upotrebljenih papira. Sličnih proreza je u zgradi bilo na hiljade, ako ne i na desetine hiljada, ne samo u svakoj kancelariji nego, u kratkim razmacima, i u svakom hodniku. Zbog nečega su se u žargonu zvali rupe za pamćenje. Ko god bi imao u ruci dokument koji je trebalo uništiti, ili video makar komadić papira na zemlji, mahinaino bi podigao poklopac najbliže rupe za pamćenje i ubacio ga unutra, na šta bi ga zahvatila struja toplog vazduha i odnela do ogromnih peći, skrivenih negde uzabitnim delovima zgrade.

Vinston pregleda četiri komada hartije koja je upravo odmotao. Svaki je sadržao poruku od svega jednog ili dva reda, u skraćenom žargonu— ne sasvim novogovorskom, ali uglavnom sastavljenom od novogovorskih reči— koji se upotrebljavao uMinistarstvu za interne svrhe. Poruke su glasile:

tajms 17.3.84 lažiran govor vb pogr odn afrika koriguj
tajms 19.12.83 prognoza troletke 4. kvartal 83 greške kompariraj kurentni broj
tajms 14.2.84 miniob lažiran čokolada koriguj
tajms 3.12.83 report dnevzap vb dvaputvišenedobar odn. nelica rediguj celosno
prearhiviraj postodobreno

S blagim osećanjem zadovoljstva, Vinston odloži četvrtu poruku u stranu. Bio je to komplikovan i odgovoran posao koji je najbolje bilo ostaviti za kraj. Ostale tri stvari bile su rutinske, mada je druga značila da će verovatno biti zamornog gacanja kroz cifre. Vinston pozva lokal „stari brojevi” na telekranu i zatraži odgovarajuće brojeve Tajmsa, koji već kroz nekoliko minuta izleteše iz pneumatične cevi. Poruke koje je bio primio ticale su se članaka ili vesti koje je iz ovog ili onog razloga trebalo izmeniti, ili, kako je glasio zvaničan izraz, korigovati. Na primer, u Tajmsu od sedamnaestog marta pisalo je da je Veliki Brat u govoru održanom prethodnog dana prorokovao da će južnoindijski front ostati miran, ali da će u Severnoj Africi uskoro doći do evroazijske ofanzive.

Međutim, evroazijska vrhovna komanda je upravila ofanzivu na Južnu Indiju, a ostavila Severnu Afriku na miru. Stoga je bilo potrebno preraditi odgovarajući pasus u govoru Velikog Brata tako da sadrži predskazanje onoga što se zaista i dogodilo. Ili: Tajms od devetnaestog decembra bio je doneo zvanična predviđanja koja su se odnosila na proizvodnju raznih vrsta robe široke potrošnje tokom četvrtog tromesečja 1983. godine, koje je istovremeno bilo i šesto tromesečje devete troletke. Današnji broj je međutim bio doneo podatke o stvarnoj proizvodnji, iz kojih se videlo da su predviđanja za svaki artikal bila uveliko pogrešna. Vinstonov posao je bio da popravi prvobitne cifre, tako da odgovaraju vrlo jednostavnoj grešci koja se mogla popraviti za dvatri minuta. U februaru, dakle pre nepuna dva meseca, Ministarstvo obilja bilo je objavilo obećanje (zvanična formula je bila kategorička obaveza) da se sledovanje čokolade u 1984. godini neće smanjivati. Vinston je, međutim, znao da će se u stvari, već krajem tekuće nedelje, sledovanje smanjiti sa trideset grama na dvadeset. Bilo je potrebno samo zameniti prvobitno obećanje upozorenjem da će u aprilu verovatno biti potrebno smanjiti sledovanje.

Kako je s kojom porukom bio gotov, Vinston je spajao diktografisane ispravke sa odgovarajućim brojem Tajmsa i ubacivao u pneumatičnu cev; Zatim je, pokretom skoro potpuno nesvesnim, gužvao poruku i sve beleške koje je usput napravio, i ubacivao ih u rupu za pamćenje da ih proguta vatra. Šta se dešavalo u neviđenom lavirintu kuda su vodile pneumatične cevi, nije znao podrobno; imao je samo opštu predstavu. Čim bi se sve ispravke potrebne za ovaj ili onaj broj Tajmsa skupile, taj broj bi se preštampao, prvobitni primerak uništio, a popravljeni primerak unosio na njegovo mesto u arhivu. Tom postupku stalne izmene bile su podvrgnute ne samo novine nego i knjige, časopisi, brošure, plakati, leci, filmovi, magnetofonske trake, karikature, fotografije i sve vrste književnosti i dokumentacije koja bi ma na koji način mogla imati političkog ili ideološkog značaja. Prošlost se ažurirala iz dana u dan, skoro iz minuta u minut. Na taj način se za sva predviđanja Partije moglo dokumentima dokazati da su bila tačna; a nije se dopuštalo da ijedna vest, ijedna izražena misao u suprotnosti sa momentanim potrebama ostane na ma koji način zapisana.

Sveukupna istorija beše postala palimpsest sa koga se, upravo onoliko puta koliko je bilo potrebno, grebao stari tekst i upisivao novi. Ni u kom slučaju ne bi bilo moguće posle takvog ispravljanja dokazati da je išta bilo falsifikovano.

Najveći odsek Odeljenja dokumentacije, daleko veći od onoga u kome je radio Vinston, sačinjavali su ljudi čija je dužnost jednostavno bila da pronalaze i skupljaju sve primerke knjiga, novina i ostalih dokumena,ta koji su bili neispravljeni te ih je stoga trebalo uništiti. Ovaj ili onaj broj Tajmsa koji je, zbog promena u politici ili pogrešnih predviđanja Velikog Brata, bio i po desetinu puta prerađivan, stajao je onako prerađen, ali sa originalnim datumom, u arhivi, i nije postojao nijedan drugi njegov primerak koji bi ga mogao uterati u laž. Knjige su se isto tako povlačile i u nekoliko navrata prerađivale, a zatim se ponovo izdavale a da se ničim nije priznavalo da su učinjene ikakve izmene. Čak se ni u pisanim uputstvima koja je Vinston primao i bez izuzetka uništavao čim bi bio gotov nije pominjalo niti nagoveštavalo da treba počiniti bilo kakav falsifikat; uvek se govorilo o greškama, omaškama, štamparskim greškama ili pogrešno navedenim podacima koje je u interesu tačnosti trebalo popraviti. U stvari, mislio je on ispravljajući cifre Ministarstva obilja, tu i nije u pitanju falsifikat. Posredi je prosto unošenje jedne besmislice umesto druge.

Najveći deo materijala s kojim se radilo nije imao nikakve veze sa stvarnošću, čak ni onakve veze kakva postoji u direktnoj laži. Statistički podaci su i u prvobitnom i u doteranom obliku bili čista fantazija. Vrlo često je trebalo izmisliti ih sam. Na primer, Ministarstvo obilja je bilo predvidelo da će se u četvrtom tromesečju 1983. proizvesti sto četrdeset i pet miliona pari cipela.

Poslednja vest je glasila da je stvarno proizvedeno šezdeset i dva miliona. Vinston međutim unese u redigovanu verziju cifru od pedeset i sedam mili ona, da bi se kasnije mogla opravdati uobičajena tvrdnja da je norma premašena. No bilo kako bilo, cifra od šezdeset i dva miliona nije bila ništa bliža istini no cifra od pedeset i sedam, ili sto četrdeset i pet miliona. Vrlo je verovatno bilo da nije proizveden nijedan par. Još verovatnije da niko nije ni znao koliko je proizvedeno, a kamoli da mu je do toga stalo. Svako je znao samo to da su astronomske količine proizvedenih cipela za svako tromesečje postojale samo na papiru, a da je dobra polovina stanovništva Okeanije bosa. Tako je bilo i sa svim evidentiranim činjenicama, bile one male ili velike. Sve je bledelo i prelazilo u svet senki u kome na kraju čovek nije mogao biti siguran ni što se tiče datuma u godini.

Vinston baci pogled na drugu stranu hodnika. U boksu prekoputa marljivo je poslovao neki Tilotson, čovek malog rasta, precizno izvučenih crta i jake brade od koje su mu obrijani obrazi izgledali crni. On je držao savijene novine na kolenu i nešto govorio u diktograf, ustima sasvim uz mikrofon, kao da želi da mu reči ostanu tajna između njega i aparata. U jednom trenutku podiže pogled i sa naočara mu se odbi neprijateljski sjaj u Vinstonovom pravcu.

Vinston je Tilotsona jedva i poznavao i nije imao pojma kojim se poslom ovaj bavi. Službenici Odeljenja dokumentacije nisu rado govorili o svom poslu. U dugoj sali bez prozora, sa dva reda boksova i beskonačnim šuštanjem papira i zvukom glasova koji mrmolje u diktograf, bilo je tuce ljudi koje Vinston čak ni po imenu nije znao, iako ih je svakog dana vidao kako žure hodnicima gore-dole ili gestikuliraju tokom Dva minuta mržnje. Znao je da u boksu odmah do njegovog ženica pepeljaste kose argatuje iz dana u dan tražeći u štampi i izbacujući iz nje imena ljudi koji su bili ispareni i za koje se stoga smatralo da nisu uopšte ni postojali. U tome je bilo neke logike, jer je i sam njen muž bio isparen pre dve ili tri godine. A nekoliko boksova dalje, jedno blago, povučeno, sanjalačko stvorenje po imenu Emplfort, čovek veoma dlakavih ušiju i začuđujućeg talenta za žongliranje rimama i metrom proizvodilo je izopačene verzije— definitivne tekstove, kako se zvanično govorilo— pesama koje su bile postale ideološki opasne no koje je ko zna zašto trebalo zadržati u antologijama. A ova sala sa svojih pedesetak službenika bila je samo jedna od podsekcija, ćelija tako reći, u preogromnosti Odeljenja dokumentacije. Ispred, iza, iznad i ispod nje bilo je drugih rojeva službenika koji su radili na nezamislivom mnoštvu raznih poslova. Tu su bile ogromne štamparije sa redaktorima, stručnjacima za tipografiju i bogato opremljenim laboratorijama za falsifikovanje fotografija.

Tu je bila televizijska sekcij~ sa tehničarima, producentima i ekipama glumaca posebno odabranim po talentu za imitiranje glasova. Tu su bile armije evidentičara čija je dužnost bila da sastavljaju spiskove knjiga i časopisa koje je trebalo povući. Tu su bili ogromni trezori gde su se čuvali popravljeni dokumenti i skrivene peći gde su se spaljivali originalni primerci. Anegde, neznano gde, potpuno bezimeni, tu su bili i rukovodeći mozgovi koji su koordinirali sve te poslove i stvarali politiku po kojoj je bilo potrebno da se ovaj deo prošlosti sačuva, ovaj falsifikuje, a onaj uništi. Pa i samo Odeljenje dokumentacije je bilo samo jedan od ogranaka Ministarstva istine, čiji je glavni posao bio ne da rekonstruiše prošlost, nego da građane Okeanije snabdeva novinama, filmovima, udžbenicima, telekranskim programima, dramama, romanima— svim mogućim vrstama informacija, prosvete i zabave, od skulptura do parola, od lirskih pesama do bioloških traktata, i od dečjih čitanki do rečnika Novogovora. Ministarstvo se staralo ne samo za mnogostruke potrebe Partije nego je ponavljalo celu operaciju na nižem nivou, za potrebe proletarijata. Postojao je čitav niz posebnih odeljaka koji se bavio stvaranjem književnosti, muzike, drame i svih vrsta zabave za proletere. Tu su se proizvodili bulevarski listovi koji su pisali gotovo isključivo o sportu, zločinima i astrologiji, senzacionalni petparački romani, filmovi prepuni seksualnih iživljavanja, i sentimentalni šlageri koje je od početka do kraja komponovao jedan posebni aparat sličan kaleidoskopu, nazvan versifikator.

Postojala je čak i cela podsekcija— u Novogovoru nazvana Pornosekcija— koja je proizvodila najnižu vrstu pornografije i slala je u zapečaćenim paketima; njene proizvode članovi Partije, sem onih koji su na njima radili, nisu smeli da vide.

Dok je Vinston radio, iz pneumatične cevi behu ispale još tri poruke; u pitanju su, međutim, bili jednostavni poslovi, tako da je s njima bio gotov pre no što je došlo vreme za Dva minuta mržnje. Kad se Mržnja završila, on se vrati u svoj boks, dohvati sa police rečnik Novogovora, odgurnu diktografu stranu, obrisa naočare i spremi se za najvažniji posao koji je imao tog jutra.

Najveće zadovoljstvo u životu Vinston je nalazio u svom poslu. Najvećim delom je to bila zamorna rutina, no bilo je i zadataka tako teških i komplikovanih da se čovek u njima mogao izgubiti kao u dubinama kakvog matematičkog problema—delikatni falsifikati gde su jedini putokazi bili poznavanje principa englsoca i sposobnost da se oceni šta Partija želi da se kaže. U tome je Vinston bio dobar. Dešavalo se čak i da mu povere ispravljanje Tajmsovih uvodnika, koji su od početka do kraja bili pisani Novogovorom. On odmota poruku koju je ranije tog jutra bio odložio u stranu. Glasila je:

tajms 3.12.83 dnevzap vb dvaputvišenedobra odn nelica rediguj celosno
prearhiviraj postodobreno

Na Starogovoru (ili standardnom engleskom), to bi otprilike značilo: Izveštaj o dnevnoj zapovesti Velikog Brata iz Tajmsa od trećeg decembra 1983. krajnje loš. U njemu se pominju nepostojeća lica. Preraditi u celini i pre odlaganja u arhivu podneti pretpostavljenima na odobrenje. Vinston pročita inkriminisani članak. Dnevna zapovest Velikog Brata sastojala se uglavnom od pohvala organizaciji zvanoj SPPT koja je posade plovećih tvrđava snabdevala cigaretama i ostalim sitnim potrepštinama. Neki drug Viders, ugledni član Uže partije, bio je posebno pohvaljen i odlikovan Ordenom drugog reda za izvanredne zasluge.

Tri meseca kasnije, SPPT je najednom bila raspuštena, a da se nije navelo zašto. Moglo se lako pretpostaviti da su Viders i njegovi saradnici pali u nemilost, no o toj aferi u štampi i na telekranu nije bilo ni reči. Tako šta je trebalo i očekivati jer politički krivci po pravilu nisu bili izvođeni na sud pa čak ni javno raskrinkavani. Velike čistke koje su zahvatale hiljade ljudi, sa javnim suđenjima izdajnicima i zlomisliteljima koji su skrušeno priznavali sve svoje zločine i posle toga bivali osuđeni na smrt predstavljale su posebne spektakularne predstave, i nisu se priređivale češće do jednom u dve-tri godine. Najčešće se dešavalo to da ljudi koji su na neki način izazvali nezadovoljstvo Partije nestanu i da se za njih više i ne čuje. O tome šta im se dešavalo nije se mogla saznati ni najmanja sitnica. Poneki put čak nisu ni bili mrtvi. Vinston je lično poznavao tridesetak ljudi, ne računajući roditelje, koji su kasnije, u ovo ili ono vreme, nestali.

Vinston se blago počeša po nosu spajalicom za papir. U boksu prekoputa njegovog drug Tilotson je i dalje bio zaverenički nagnut nad svoj diktograf. On za trenutak podiže glavu: ponovo neprijateljski blesak naočara. Vinston se pitao da li drug Tilotson radi na istom zadatku na kome i on. Tako nešto bilo je savršeno moguće. Zadatak tako delikatne prirode nikad se ne bi poverio jednom jedinom čoveku; s druge strane, poveriti ga grupi ljudi značilo bi otvoreno priznati falsifikat. Najverovatnije je celo tuce ljudi u tom trenutku obrađivalo isti članak, s tim što je svako pravio svoju verziju. Kasnije će neki od rukovodilaca iz Uže partije odabrati ovu ili onu verziju, izredigovati je i pokrenuti komplikovani proces obavezno potrebnog ispravljanja tekstova vezanih za ovaj; kad to bude gotovo; odabrana laž će ući u stalnu arhivu i postati istina.

Vinston nije znao zašto je Viders pao u nemilost. Možda zbog korupcije ili nesposobnosti. Možda se Veliki Brat jednostavno oslobađao previše popularnog potčinjenog. Možda je Viders ili neko blizak njemu bio osumnjičen za jeretičke sklonosti. Ili je, najverovatnije od svega, do svega toga došlo zato što su čistke i isparivanja bile nerazdvojni deo sistema. Jedini pouzdani trag se mogao naći u rečima odn nelica koje su značile da je Viders već mrtav. Doduše, to nije uvek moralo biti istina. Ponekad su ih puštali i ostavljali na slobodi po celu godinu, pa i dve, pre nego što bi nad njima izvršili smrtnu kaznu. Ovde-onde bi se neko za koga se verovalo da je odavno mrtav pojavio kao utvara na nekom od javnih suđenja gde bi okrivio stotine drugih pre nego što bi nestao, ovaj put zauvek. Viders je, međutim, već bio nelice. Ne postoji— nije uopšte ni postojao.

Vinston zaključi da neće biti dovoljno jednostavno preokrenuti smisao govora Velikog Brata. Biće najbolje napisati novi govor, o nečemu potpuno nepovezanom sa prvobitnom temom. Mogao je da sastavi jedan od uobičajenih napada na izdajnike i zlomislitelje, no tako šta bi bilo krajnje neoriginalno; s druge strane, izmisliti kakvu pobedu na frontu ili kakav blistav uspeh u prebacivanju norme devete troletke, značilo bi isuviše komplikovati posao oko sastavIjanja dokumentacije. Najbolja bi bila neka čista Izmlsljotina. U glavi mu najednom iskrsnu, kao unapred pripremljena, slika izvesnog druga Ogilvija, koji je nedavno herojski poginuo u ratu. Veliki Brat je ponekad posvećivao svoju dnevnu zapovest uspomeni na kakvog skromnog, običnog člana Partije, čiji bi život i smrt iznosio kao primer za ugled. Dakle, za ovu priliku će slaviti uspomenu na druga Ogilvija. Uistinu, drug Ogilvi nije uopšte ni postojao, no nekoliko štampanih redova i dve-tri lažne fotografije će mu začas udahnuti život.

Vinston razmisli za trenutak, zatim privuče diktograf i poče diktirati uobičajenim stilom Velikog Brata, vojničkim i cepidlačkim u isto vreme, koji je zbog posebnog manira govornikovog da postavlja pitanja i smesta na njih odgovara („Kakvu pouku, drugovi, možemo iz ovoga izvući? Pouku— koja je u isto vreme i jedan od osnovnih principa englsoca— da…” itd. itd.) bilo Iako imitirati. Kad mu je bilo tri godine, drug Ogilvi je odbijao sve igračke sem doboša, puškomitraljeza i modela helikoptera. U šestoj godini— godinu dana pre roka, u njegovom slučaju se izuzetno odstupilo od pravila— postao je član Špijuna; u devetoj je već bio komandir odreda. U jedanaestoj je odao rođenog strica Policiji misli. U sedamnaestoj je postao predsednik Okružnog komiteta Lige protiv seksa.

U devetnaestoj je pronašao ručnu bombu novog tipa koju je kasnije prihvatilo Ministarstvo mira i koja je na prvoj probi ubila trideset jednog evroazijskog zarobljenika odjednom. U dvadeset i trećoj je poginuo na dužnosti. Dok je leteo nad Indijskim okeanom noseći važne depeše, napali su ga neprijateljski mlaznjaci; nemajući izlaza, privezao je za sebe puškomitraljez kao balast i iskočio iz helikoptera zajedno sa depešama— što je, po rečima Velikog Brata, predstavljalo smrt na kojoj se samo može zavideti. Veliki Brat je još dodao nekoliko primedbi o kreposti i doslednosti druga Ogilvija. Ogilvi je bio potpuni apstinent i nepušač, nije znao ni za kakvu rekreaciju sem svakodnevnih jednočasovnih vežbi u gimnastičkoj sali i bio se zakleo na celibat, smatrajući da su brak i porodica nespojivi sa načinom života aktiviste koji je dvadeset i četiri časa dnevno odan dužnosti. Nije razgovarao ni o čemu sem o principima englsoca, niti imao drugog cilja do pobede nad evroazijskom armijom i hvatanja špijuna, sabotera, zlomislitelja i izdajnika uopšte.

Vinston se premišljao da li da druga Ogilvija odlikuje Ordenom za izvanredne zasluge, drugog reda; najzad zaključi da ne bi trebalo, jer bi to povuklo za sobom unošenje novih podataka u ostala dokumenta.

Zatim baci još jedan pogled na suparnika u boksu prekoputa. Nešto mu je govorilo da Tilotson radi na istom zadatku na kome i on. Nije se moglo znati čiji će tekst biti prihvaćen, ali on je bio duboko siguran da će ovog puta to biti njegov. Učini mu se čudno da čovek može stvarati mrtvace, ali ne i žive ljude.

Drug Ogilvi, koji u sadašnjosti nikad nije postojao, sad je postojao u prošlosti; kad sam čin falsifikovanja bude zaboravljen, postojaće isto onoliko autentično, i po istim dokazima, kao i Karlo Veliki i Julije Cezar.

Džordž Orvel

nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.