Piše: Peter Gelderloos
U zapadnom društvu kompetitivnost je toliko normalizirana da nije čudno što je smatramo prirodnom u ljudskim odnosima. Od djetinjstva nas uče da moramo biti bolji od ostalih kako bismo išta vrijedili. Korporacije otpuštanje radnika lišavajući ih sredstava za život i zdravstvene skrbi opravdavaju potrebom da “ostanu kompetitivne”. Na sreću, ne mora biti tako. Industrijski kapitalizam samo je jedan od tisuća načina društvene organizacije koje su ljudi razvili, a uz malo sreće neće biti ni posljednji. Ljudi se, očito, mogu ponašati kompetitivno, ali nije teško uvidjeti u kolikoj mjeri naše društvo ohrabruje ovakvo i potiskuje suradničko ponašanje. Bezbrojna društva diljem svijeta razvila su suradničke načine života u velikom kontrastu s normama koje postoje unutar kapitalizma. Do sada su gotovo sva ta društva integrirana u kapitalistički sustav putem kolonijalizma, ropstva, rata ili uništenja staništa, ali ostaju brojni primjeri koji dokumentiraju golemu različitost društava koja su postojala.
Lovci-sakupljači Mbuti iz šume Ituri iz središnje Afrike tradicionalno su živjeli bez vlasti. Zapisi starih povjesničara navode da su stanovnici šuma živjeli kao nedržavni lovci-sakupljači za vrijeme egipatskih faraona, a sami Mbutiji tvrde da su oduvijek živjeli na taj način. Protivno uobičajenim prikazima, zajednice poput Mbutija nisu izolirane ili praiskonske. Zapravo su u čestoj interakciji s narodima Bantu koji okružuju šumu i imali su mnoštvo prilika vidjeli kakva su ta navodno napredna društva. U zadnjih barem nekoliko stotina godina Mbutiji su razvili odnose razmjene i darivanja sa susjednim farmerima, zadržavajući pri tom svoj identitet “djece prašume”.
Danas nekoliko tisuća Mbutija i dalje živi u šumi Ituri u dinamičnim odnosima s izmijenjenim svijetom mještana, boreći se da očuvaju svoj tradicionalni način života. Mnogi drugi Mbutiji žive u naseljima uz nove ceste. Iskopavanje koltana (nap. prev. engl. coltan, industrijsko ime za mineral kolumbit-tantalit) za mobitele glavni je financijski poticaj građanskog rata i uništenja staništa, koje ujedno razara regiju i ubija stotine tisuća stanovnika. Vlasti Konga, Ruande i Ugande žele upravljati ovom milijardu dolara vrijednom industrijom (koja proizvodi primarno za SAD i Europu), a rudari u potrazi za poslom dolaze iz čitave Afrike kako bi postavili kamp u regiji. Krčenje šuma, porast populacije i povećanje lova na divljač za potrebe vojnika i rudara iscrpilo je lokalnu floru i faunu. Uslijed oskudice hrane i borbe za kontrolu nad teritorijem, vojnici i rudari upustili su se u okrutnosti prema Mbutijima, uključujući kanibalizam. Neki Mbutiji stoga traže osnivanje međunarodnog tribunala protiv kanibalizma i drugih prijestupa.
Europljani koji su putovali središnjom Afrikom tijekom kolonizacije tog kontinenta nametnuli su vlastiti moral Mbutijima. Kako su Mbutije sretali isključivo u selima Bantu farmera koja okružuju šumu Ituri, pretpostavili su da su Mbutiji primitivna služnička klasa. Mbutiji su 1950.-ih pozvali zapadnjačkog antropologa Colina Turnbulla da živi s njima u šumi. Tolerirali su njegova nepristojna i neupućena pitanja i poučili ga vlastitoj kulturi. Priče koje je prenio prikazuju društvo daleko izvan onoga što zapadnjački svjetonazor smatra mogućim. U vrijeme kada su antropolozi, a kasnije i zapadnjački anarhisti, počeli raspravljati o tome što Mbutiji znače za njihove teorije, globalne ekonomske institucije razrađivale su proces genocida nad njima. Ne obraćajući pažnju na to, razni zapadnjački pisci idealizirali su ili degradirali Mbutije kako bi dobili argumente za ili protiv primitivizma, veganstva, feminizma i drugih političkih stavova.
Prema tome, vjerojatno najvažnija lekcija koju možemo naučiti iz priče o Mbutijima nije da je anarhija – kooperativno, slobodno i relativno zdravo društvo – moguća, nego da slobodna društva nisu moguća sve dok vlade pokušavaju uništiti svaku oazu neovisnosti, dok korporacije financiraju genocid kako bi proizvodile mobitele, i dok su navodno nakloni ljudi zainteresiraniji za pisanje etnografija nego za pružanje otpora.
Iz Turnbullove perspektive Mbutiji su bili nepokolebljivo egalitarni i mnogi načini njihove društvene organizacije obeshrabrivalisu nadmetanje i promovirali suradnju među članovima. Prikupljanje hrane bila je zajednička briga, a prilikom lova bi se često okupila čitava skupina. Pola bi ih se provlačilo kroz grmlje u smjeru druge polovine, koja je čekala s mrežama kako bi ulovili životinje koje su istjerane. Uspješan lov bio je rezultat učinkovitog zajedničkog rada i cijela zajednica dijelila je ulov.
Djeca Mbutija imala su visoku razinu autonomije i većinu dana provodila bi u dijelu naselja kojem odrasli nisu imali pristup. Jedna od čestih igara uključivala je grupu manje djece koja bi se penjala na mlado stablo sve dok ga ne bi zajedničkom težinom savili prema zemlji. Tada bi, u idealnoj situaciji, sva djeca istovremeno pustila stablo i ono bi se uspravilo. Ali, ako jedno dijete nije sinkronizirano i pusti prekasno, izletjelo bi kroz drveće i dobrano se preplašilo. Takvim igrama uči se grupna harmonija ispred individualnog dostignuća i osigurava rana socijalizacija u kulturu dobrovoljne suradnje. Igranje rata i individualizirano natjecanje karakteristično za Zapadno društvo omogućuju znatno drugačiji tip socijalizacije.
Mbutiji su također suzbijali natjecanje ili čak i pretjerane rodne razlike. Nisu koristili rodno određene nazive za rodbinske odnose – npr. umjesto “sin” rekli bi “dijete”, “sibling” (nap. prev. engl. skupni naziv za braću i sestre, potomke istih roditelja) umjesto “sestra” – osim u slučaju roditelja, gdje postoji funkcionalna razlika između roditelja koji rađa i doji i roditelja koji pruža drugačiji tip skrbi. Važna ritualna igra odraslih Mbutija obeshrabrivala je natjecateljstvo među rodovima. Turnbullovim riječima, igra je počinjala kao natjecanje u povlačenju užeta, sa ženama na jednom kraju dugačkog užeta ili loze, a muškarcima na drugom. Ali, čim bi jedna strana počela pobjeđivati, netko od njih bi otrčao na drugu stranu, simbolički mijenjajući rod i postajući članom druge grupe. Do kraja bi se svi smijući strovalili u hrpu, svatko promijenivši rod više puta. Nijedna strana nije “pobijedila”, ali to je naizgled bila i poanta. Uspostavljena je grupna harmonija.
Tradicionalno su Mbutiji na konflikt ili “buku” gledali kao zajednički problem i prijetnju grupnoj harmoniji. Ukoliko sukobljeni nisu mogli sami ili uz pomoć prijatelja riješiti problem, čitava skupina održala bi važan ritual koji je često trajao čitavu noć. Svi bi se okupili da rasprave, a ukoliko problem i dalje ne bi bio riješen, mladi, koji su često igrali uloge boraca za pravdu u njihovom društvu, iskrali bi se u noć i počeli juriti kroz naselje, pušući u rog koji proizvodi zvuk sličan slonu, simbolizirajući kako problem prijeti opstanku čitave skupine. Ukoliko dođe do iznimno ozbiljnog konflikta koji je narušio grupnu harmoniju, mladi mogu dodatno izraziti svoju frustraciju razbijajući po naselju, gaseći vatru i rušeći kuće, dok bi odrasli pjevali dvodijelnu melodiju, jačajući osjećaj suradnje i zajedništva.
Mbutiji su kroz godinu dana prošli i kroz svojevrsno cijepanje i stapanje. Često motivirano interpersonalnim konfliktima, skupina bi se razdvojila u manje, intimnije grupe. Ljudi su imali opciju davanja prostora jedni drugima umjesto da ih šira zajednica prisili da potisnu svoje probleme. Nakon nekog vremena odvojenog putovanja i života, male grupe ponovno su se udružile nakon što je prošlo dovoljno vremena da se sukobi smire. S vremenom se čitava skupina ponovno okupila i proces je krenuo ispočetka. Izgledalo je kao da su Mbutiji sinkronizirali ovu društvenu nestabilnost sa svojim ekonomskim aktivnostima, tako da se čitava skupina okupila upravo u vrijeme specifičnog tipa prikupljanja i lova koji zahtijeva suradnju veće grupe. Period malih, odvojenih grupa poklopio se s dobom godine kada je bila sezona hrane koju je najbolje prikupljati u malim grupama raspoređenim diljem čitave šume, a period kada se okupila čitava skupina podudarao se s godišnjim dobom u kojem su lov i prikupljanje hrane bili uspješniji u velikim grupama.
Na našu žalost, ni ekonomske, ni političke, niti društvene strukture zapadnog društva nisu pogodne za suradnju. Kad nam zaposlenje i društveni status ovise o bivanju boljim od naših kolega i drugova, a “gubitnici” su izbačeni bez obzira na to koliko im to narušava dostojanstvo ili mogućnost da se prehrane, nije iznenađujuće da je natjecateljsko ponašanje učestalije od suradničkog. Ali ljudi koji žive pod razornim utjecajem države i kapitalizma nisu izgubili sposobnost suradničkog življenja. Društvena suradnja nije ograničena samo na zajednice poput Mbutija koji nastanjuju jednu od zadnjih oaza autonomije u svijetu. Suradničko življenje moguće je za sve nas upravo sada.
Ranije ovog desetljeća, u jednom od društava najveće individualnosti i natjecateljstva u ljudskoj povijesti, na neko vrijeme je u jednom gradu pokleknula državna vlast. Ipak, u tom periodu katastrofe, sa stotinama umirućih ljudi i krajnje ograničenim resursima za preživljavanje, stranci su se okupili kako bi si pomagali u duhu uzajamne pomoći. Taj grad je New Orleans nakon uragana Katrine 2005. godine. U početku su korporativni mediji širili rasističke priče o barbarstvima koje čine preživjeli, pretežno crnci, te o policiji i državnoj vojsci koje herojski spašavaju žrtve dok se bore protiv lutajućih skupina pljačkaša. Kasnije su priznali da te priče nisu bile istinite. U biti, najveći broj spašavanja nisu napravili policajci i profesionalci, već stanovnici New Orleansa, često usprkos odredbama vlasti. Policija je u međuvremenu ubijala ljude koji su spašavali pitku vodu, pelene i ostale životne potrepštine iz napuštenih trgovina, robu koja bi inače bila bačena, jer natopljena vodom više nije mogla biti u prodaji.
New Orleans nije atipičan: svi se mogu naučiti ponašati suradnički kada imaju potrebu ili želju. Sociološke studije pokazuju da suradnja i solidarnost među ljudima rastu pri gotovo svim prirodnim katastrofama, ali ne kod vlasti, nego kod običnih ljudi koji dobrovoljno rade većinu spašavanja i međusobno se štite tijekom krize.
Nastaviće se
