Art

Arnus

#1 Mediči

Osjenčen nijansama zelene i ispunjen žuborom vode s fontane, ovaj susret je bio zvuk plesa nepoznatih glasova, a poznatih riječi. Grad svjetlosti je spustio svoj zrak na djecu iste domoine koja su, čuvši njima znan govor, uplovili u priču o onima koji su nekada mijenjali lice istorije. Jesmo li i mi oni koji utiču na tok usuda?

Znali su, dok su se u brzacima razmjene kovitlali znakovi i simboli, da ovo rukovanje nije bilo ono što bi zvali sudbinskim. Bilo je nešto dublje, možda  zato što se ni jedno ni drugo, na svoje specifične načine, nijesu mirili s idejom sudbine. Nešto je iz ovog poznanstva ličilo na djelić zagonetke koja je morala odgonetnuti samu sebe.

Još su tamo, obojeni zelenilom parka Luksemburg, predosjećali da će im đonovi milovati obale rijeke Arno. Kao bljesak usuda, želja je dobila svoje ostvarenje. Stope njene, stope njegove. Ne u isto vrijeme i ne skupa. Tu su se negdje upleli još neki koraci, poput snažnog uticaja što hara i mijenja tok sudbine – onome ko u nju vjeruje.

Prije nego se sve dogodilo, odgodilo, a onda i nanovo desilo, rekao si da je ova naša razmjena kompleksna, poput Duoma, te da se ne može odjednom sagledati. Onda si pošao, na starom mostu trgovao žuti krug, i zakačio katanac za ogradu.

A Arno je progutala ključ.

#2 Tri

„Zar se godinama, pa i postojanjima nijesmo borili protiv opštih mjesta?“, mislila je, prisjećajući se (ili, bolje rečeno – ne mogavši se otarasiti) fotografije na koju je nabasala pošto je odlučila da svojim koracima ispuni obećanje. Polaroid panorama – u rukama mapa, a kupola u pozadini. Putovanje – ono na koje ideš kad ti prst obgrli zlatni poljubac. Tumačila je posture dvaju tijela, hoteći da odgonetne da li se radilo o uobičajenoj putanji: Duomo, Mercato Nuovo, Boboli park…

Jutro sa sobom donosi sunce i nagovještaj punoće percepcije. Oči se napajaju umjetnošću što ih dočekuje na svakom koraku. Tri elipsasta luka izranjaju iz vode, poput tri otkucaja srca. Ukrštanje.

Korak i zastajanje. Kuda odavde? Ako se okrene i pođe natrag, možda bi sebi prebacivala što neke riječi nijesu dobile svoju slobodu. Ako nastavi naprijed, do susreta, možda bi očekivala zakašnjela objašnjenja.

David: Santa Trinità.

Gaja: A nas – dvoje.

David: Ubačeni, još jednom, u jedno Ovdje koje je moralo da se dogodi. Da sebe nanovo rodi, ne bi li dobili šansu da odgonetnemo gdje je ključ.

Gaja: Postavljeni u neko Sada u koje se uguravaju jedno Tamo i jedno Tada.

David: A pod nama – Arnus.

Gaja: Bilo nas je troje, u oba parčeta života je po jedno bilo višak. Bilo bi lako razgrtati suvo liše objašnjenja kako je sve povezano, kako je ovo samo ljubavna hronika- da u njoj nema pogrešno zakačenih spona, koje nas sada cimaju i trgaju, u nemogućnosti da sebi pruže ni mir ni slobodu.

David: Možda ovdje otkrijemo poteze kojima je u srži obitavao miris vrline, a koji su, sticajem okolnosti, odjenuli odoru okrutnog?

Gaja: Vrlina je, u spektru vrijednosti, jedna samooptužujuća stavka. Koliko dobra donosi, toliko se i utapa u kontroverzama fanatizovanja. Granice joj se ne vide, pa je i nijansa na mjestu u kom se pretače u opsesiju nejasna.

David: kao da su godine nebitne spram toka u koji se hvataju naše misli. Da li vjeruješ da bi razmjenom, obuvenom u cipele za šetnju mogli dokučiti – jesmo li rijeka ili smo most?

Nasmiješila se blago, poput Đokonde, i pridružila svoje korake smjeru u kom su se uputili njegovi. Hodali su, prebacujući znak pitanja poput ping-pong loptice, s jednog kraja značenja na drugi. Postavljali su duboka pitanja jer su se plašili odgovorā na ona jednostavna.

#3 David

Koračali su Atinom Italije, pokušavajući da kontemplacijom iskopaju ključ iz ruševina ranijih dana. Gledala ga je, pitajući se šta bi se dogodilo da se jednom davno nijesu zajedno uputili ka stanici Pigalle.

Gaja: Koja bi bila tvoja inicijalna pomisao, da su ovo naši prvi koraci?

David: Vjerovatno bih pokušavao da uskladim simetriju tvog lica sa zlatnim presjekom, dok ti govorim o draguljarnicama koje nad rijekom bilježe priče o pripadanju.

Gaja: Ako bi se nanovo upoznali, možda bi odgonetnuli šta iz nas nas je dovuklo ovdje.

David: Vjerujem u savršen odnos svega što postoji.

Gaja: Ono u šta vjerujem se kosi s onim što želim.

David: Zato što red i haos ne podstiču jedno drugo na suglasje.

Gaja: Zar red i haos moraju da isključuju jedno drugo?

David: Ne funkcioniše li tako svijet? Poput podzemne željeznice?

Gaja: Sjeti se, govorili smo kako nas metro asocira na putovanja, na dane ispunjene avanturom. Mnogo je, pak, toga što nam je izmaknuto iz vidokruga. Ljudi koji se gužvaju, skrajnjivanje pogleda, miješanje parfema i znoja. Postavlja se pitanje, da li je podzemni saobraćaj samo jedan od načina da se ljudi podijele. Vani teče jedan život umiven povjetarcem što miriše na kroasane i citruse, a ispod se roji neki drugi, poput krtica, ili londonskih pacova. I, što je najgore od svega, imam osjećaj da sam u našoj priči ja ostala u metrou, a ti iskoračio na vazduh. I da ne uspijevam da ti to oprostim.

Je li ovo bio David, pojava koja želi da drugom šansom objasni sebe? Ili je bio pokušaj oponašanja savršenstva? Gledala je prvo ka ornamentima koji su svoj perfekcionizam pronosili sve do kupole i zvonika, i razmišljala o tome koliko joj je bila opterećujuća njegova težnja za uspostavljanjem sklada među talasima nemira. Dok je on njene misli sustizao s opaskama iz kojih je izvirala povrijeđenost dozivanja, nju je pritiskalo ono neiskazano. Htjela je da izusti kako onaj život ispod površine, i ovaj sređeni, iznad – jesu dualnosti istog svijeta. Tištila ju je jednoobraznost danā koje su rasitnjavali na njegove dvoboje s haosom, na tumačenja brojeva, koraka i otkucaja. Gledala je kupolu, naspram koje su sve okolne građevine ostajale nezapažene, pitajući se da li je David ikad primijetio koliko je neizreciv teret koji je spustio u njene ruke, trudeći se da oblikovanjem svojih trenutaka izgradi savršeno postojanje. I koliko su oboje, nakon njegovog odabira, ostali isprepletani. Nakon izbora koji je, neopoziv u svojoj simbolici, bio otcjepljenje.

Gaja: Težak mi je svaki pokušaj da te vidim novim očima.

David: Možda je upravo čulo vida najplemenitije od svih ostalih.

Gaja: Čovjekovo je lice misterija. Koliko god bila laskava pomisao na mogućnost čitanja pokreta duše kroz gestove i izraze, ne mogu da se otmem pomisli da te možda nikad nijesam poznavala. I da, sve i da t sada nanovo doživim – da te nikad zaista neću moći sebi objasniti.

David: Postoje poznanstva koja sobom iskupljuju grijehe istorije. Mi smo, vjerujem, dio tog zupčanika.

Gaja: Postoje izbori koji su izdaja.

David: Ponekad, gledajući u sliku Tajne večere, pritisne me, poput stijene, misao da sam na našem putu ja taj koji se ponio kao Juda. Ipak, postoji…

Gaja: Tvoj je odabir žrtvovao mene.

David: Kajanje je kusur koji mi je ostao nakon rasitnjavanja novčanice uvjerenja.

Gaja: U dosluhu s onim što bi ti nazvao haosom i neredom, dozvoliću sebi da osjetim da si moj duh u tim danima slikao, oblikovao po svojim mjerama i viđenjem idealnih poteza. A sad je taj portret, poput portreta Izabele, izgubljen. Plašim se da za njim tragaš ne zbog slike jedne priče, već zato što su na njemu tvoje boje, tvoje linije.

David: Dozvoli…

#4 Šest

Pristala je na kratak predah u kafeu nadomak Duoma. Obojma je bilo potrebno da se uglave u konture odmora, dopuštajući čulima da dožive svu magiju koja je bujala na svakom koraku. Topli brusketi su krckali u ustima, a rapsodija ukusa, okupana maslinovim uljem, zapljuskivala je nepca. Na stolu je gordo stajala flaša bijelog vina. Vernaccia di san Gimignano. Birano vino. Posebno, ne samo zbog oznake koja kruniše svega šest vinā Toskane, već i zbog crteža na naljepnici. Rašireni udovi, skupljeni udovi. Krug. Kvadrat. Kako god da odlučimo da posmatramo, vidjeli bi savršene proporcije. Ova slučajnost, znala je, izrodiće mnogostrukost brojeva, mjesta i misli u Davidovom oku.

„Vino je plod“, pomisli, sjetivši se priučenjaka koji bi gradili svoj stil pozajmljenom izrekom o istini. Blago se namrštila, pomislivši na tolika opšta mjesta koja neumoljivo podsjećaju jedna na druga. Kao da je Davidov pogled zabilježio suptilni pokret njene obrve, i između dva gutljaja ga protumačio, dao je riječima glas.

David: Valja se zapitati da li je istina u plodu, ili u procesu koji prolazimo dok krajnji ishod ne pokaže svoje boje.

Gaja: Je li u vrenju suština?

David: Ili u silini života kojom bosa noga gazi grožđe?

Gaja: Možda je u svemu, pomalo i ponekad – pa i u onom taninu što ostane na dnu čaše, kao fosil nekog udaha.

Suptilnom su kontemplacijom održavali barku ovog susreta na površini. Ipak, u svakoj rečenici se prećutkivala doza okrivljivanja. Bilo je vidno da Gaja od Davida ište obrazloženje za potez kojim je na šahovskom polju usuda, Lovac oborio Kraljicu. To možda i ne bi bilo strašno, da nijesu bili iste boje. Da se na njenom polju, umjesto bijele, nije našla crna dama.

Sjetila se sveske u kojoj su se ređale njegove zamisli, ideje i proračuni. U njoj bi, u trenucima koje su odvajali od noći, skicirao Gajin lik. Amajlija. Njeno je bilo da razumije. Da voli. Da prihvati. A onda se bijela dama zateturala, a njeno srce se zdrobilo o crno polje na koje je pala.

#5 Katarina

Bili su u vozu. Kroz prozor je jurila Toskana, šepureći se svojim ljepotama. Pred njima je bilo dovoljno minuta koji su se mogli rastvoriti u razgovoru, ili zgusnuti u ćutanju.

Gaja: Oduvijek smo se odupirali opštim mjestima. A ti si mene, na koncu, smjestio na jedno takvo mjesto. Poput bestselera čiji su aduti bazične potrebe i htjenja, a koji se čitaju u okvirima jednog popodneva provedenog na plaži.

David: Ne treba marginalizovati konture jedne priče samo zato što se završila na način koji je rušilački. U to su klupko upetljane neke druge sile, koje mi ni dan danas nijesu jasne.

Gaja: „Samo“?

David: Sanjao sam strašan san.

Gaja: Strašan san je izdaja, iz koje ne mogu da se probudim. Kao đule je oko mog gležnja, i usporava svaki moj korak.

David: Bila je to ona, ali poput džina. Bijesnila je okultnim iskrama. Trebalo je da se borim, valjda.

Skrenula je pogled, uronivši ga u zelenilo što je radosno postojalo s one strane prozora. Osjetila je ono isto sudaranje od ranije. Izvor ove boljke nije bila Katarina. Niti je epicenter onog što se dogodilo bio taj odabir. I upravo je to drugo, dublje, Gaju sklonilo u drugi plan.

Nije se mogla sjetiti kada je počelo da se osjeća prisustvo crne kraljice na njihovoj šahovnici. Kao da je suptilno zauzimala polje po polje. Ostatak priče je samo ishod. Ono što je uslijedilo su bile drugačije cifre u svesci. Druga putanja kojom je išao na posao. Promijenio se broj kucanja na vrata, kao i broj okretanja ključa u ključaonici. Sve ono što je učila sebe da kod njega prigrli, mijenjalo se. Sve bi češće bivala na optuženičkoj klupi, u ulozi krivca za stagnaciju. Uzalud bi mu ponavljala da blagostanje ne donose muze. Onda je jednog jutra, kraj redova jednačine osvanula nova, drugačija skica. Bilo je jasno da je to poruka, i da je njegova hrabrost, poput njene volje – pobijeđena.

Htjela je da uvidi ko je, u stvari, bila Katarina. Nije se puno toga dalo zaključiti iz linija mastila. Ipak, čak i na crtežu, iz očiju je plamtjela neka neobična vatra. Tek je, godinama kasnije, kad je igrom slučaja naletjela na polaroid fotografiju, Gaja povezala neke niti i dobila dio objašnjenja. Drugi je dio željela da čuje od njega. Minuti su curili.

Bijela dama čeka. Crna dama šapuće. Lovac cijepa papir i crta novo lice. Moć raste. On prilazi Bijeloj kraljici. Ona se tetura i pada. Lovac prinosi Crnoj kraljici zavežljaj i u njemu nešto zdrobljeno. Crna kraljica raste. Jednačine se smjenjuju. Ostaje jedna nepoznata. Gdje su formule? Mastilo se razliva, gutajući polja. Bijeli pion je zagrađen. Agonično se osvrće oko sebe, dok se indigo penje uz njegove noge, mijenjajući mu boju.

A onda su stigli u Sienu.

#6 Devet

Prošavši uzanim ulicama, stigli su do srca grada. Pred njihovim očima, jedna školjka sačinjena od devet djelova, ponosno je pokazivala svoj biser.

Gaja: Fonte Gaia.

David: Kako neobično prkosi svemu gotskom. Kao da istjeruje mrak.

Gaja: Simbol stvaranja.

David: Podsjeća na idealni početak i kraj svega.

Gaja: Embrion spoznaje.

David: Možda je školjka ono što štiti, a njeno blago – muzika svjetova koju možeš čuti u šumu talasa?

Gaja: Mene više zbunjuje to kako nemilosrdno čupamo dragulje iz njihovih oklopa. Divimo im se i kitimo se njima, zaboravljajući na dom iz kojeg smo ih istrgli. Zatvori oči. Zamisli primorsko mjesto. Kraj je ljeta. Ulaziš u prodavnicu suvenira, prolaziš kraj brodova u boci, hvatača snova, magneta, i dođeš do školjkama ukrašene posude. Zapakuju ti je u plavi, ukrasni papir, kao poklon – tebi, od mora. Dođeš kući i postaviš je na vidno mjesto. Nakon mjesec – dva, ona se nekako nađe u jednoj od kartonskih kutija, u ostavi. Bude okrnjena, ili, još žalosnije – zaboravljena.

Možda je ovdje trebalo izgovoriti jedno „izvini“, uprkos proteklom vremenu i besmislu zakašnjelih riječi. Slušajući je, posmatrao je kako popodnevno sunce svoje zrake proliva po građevinama boje cigle. Nešto od te boje je bilo i u odsjaju Gajine kose, koja je isijavala lješnikom, cimetom i vinom. Iz očiju joj je iskrio pogled vučice koja, pružajući sebe, njeguje i hrani. Mnoštvo je simbola treperilo u irisu njenih očiju, koje kao da su sobom čuvale kosmos i sve njegove zvijezde. 

David: Crni konj, bijeli konj. Koji je broj na onom kome pripada cilj?

Gaja: Ne možeš tok legendi prekrajati po svom nahođenju. Nije trka, već igra, zabava. Radost koja ti se pruža u talasima.

David: Kao zalet u život.

#7 Gaia

Povratak je nudio minute za upijanje doživljenog. Sjedjeli su jedno naspram drugog, oboje do prozora, a iz papirne čaše za ponijeti mirisao je espresso alla nocciola. Lješnik, koji je od svih svojih značenja, u sprezi s njom imao desetorostruke moći. U svijetu u kom je David pokušavao da uspostavi i zadrži red, pojavljivala se muza koja je, kao za inat, potomak haosa.

Obično bi sa lakoćom tumačio znakove koji bi mu se pojavljivali na putu. Gaja je bila inspiracija i talisman, ali i nedokučivi dio osjećaja koji nije umio sebi da objasni. Postojala je jednačina. Postojala je nepoznata. Trebalo je otkriti algoritam za rješavanje Rubikove kocke. Nije mogao sa sigurnošću da tvrdi da je Gaja znala nepoznatu, ali je zasigurno posjedovala neku tajnu. Možda zato što je i sama bila tajna.

Bilo je jasno da će se zaputiti ka muzeju. Možda je obojma to bilo potrebno. Znali su da iz njega neće iskoračiti isti, da će se tu nešto promijeniti, ali nijesu bili sigurni šta će tačno doprinijeti promjeni. Prolazili su pored spisa i drvenih sprava, oboje se zadržavajući kraj drugačijih predmeta. Odaljili su se od sadašnjosti, svako u neki svoj kutak, sve dok se nijesu istovremeno zaustavili kraj jedne lutke. Je li to bio most? Ili rijeka?

#8 Leonardo

Bijelo tijelo je ležalo pred njima, dok su po njemu slikali slajdovi. Kosti, arterije, mišićna tkiva.

David: Samo to smo mi.

Gaja: Ili – sve to smo mi.

David: Možda će sjutra neke nano – čestice misliti umjesto nas i za nas.

Gaja: Misliš li da će i osjećati za nas, umjesto nas?

David: Sve što treba je, uz malo kockarske sreće, otkriti nepoznatu u jednačini postojanja.

Slajdovi su se smjenjivali, a u njima su se tkale neke nove polazne tačke i putevi kojima se od njih kreće. Anatomija ljubavi. Njihovim je skeletom živjela srž simbola koji su ih mnogostruko povezivali. Krv im je bila sveprisutno pripadanje, prožimala ih je, hraneći sve ćelije bića. Njihova su mišićna tkiva bila pokrenuta različitim uvjerenjima. Tako je nedjeljivost doživjela rascjep. Prećutno i bespogovorno su se uputili dalje.

Otškrinuli su vrata drvene konstrukcije. Izgledalo je kao da se dogovaraju ko će prvi da uđe. A onda su se, hitro i polu – slučajno, oboje našli među ogledalima. Trudeći se da ne gledaju jedno drugom u oči, po staklima su tražili odraze. Kad bi im se pogledi sreli, nastavili bi potragu na bezbroj ostalih ogledala. Tako su vezli zlatni vez traganja i sustizanja, omaž njihovoj priči koja je svojom jedinstvenom jednačinom i dalje skrivala nepoznatu.

Zamolila ga je da pridrži kamerui snimi kako se talasanje njene ruke umnožavana staklenim portalima. Stajao je iza nje, pokušavajući da zabilježi ono što je za nju bilo podjednako eksperimentom i znakom, simbolom i putokazom. Stope njene, stope njegove. Jesu li mogli ovdje biti ranije? Da li su tada mogli računati na zrelost, i da li je sada uopšte imaju? Ovdje, među ogledalima, kao da su bilinagi pred okom kosmosa.

Spustio je kameru na pod. Okrenuo se ka njoj, obgrlivši dlanovima njeno lice, utonuvši svojim pogledom u njen. Djelovalo je nestvarno, pa je malko izvila vrat, krajičkom oka provjeravajući sve ostale odraze. Na svakom su bili u zagrljaju.

#9 Ključ

Okusivši, kako joj se činilo, sve ukuse koje je ovaj grad pružao, koračali su poznatim ulicama. Oko ruke joj je zakačio tri tanke, kožne narukvice. Svaka je na maloj, metalnoj kopči imala ugraviran simbol grada. Kao kost. Kao krv. Kao meso. Jesu li se uskladila značenja anatomije zagrljaja? Dok su hodali, obuzelo ju je tihovanje. Od nje se očekivao odgovor, tačnije – pristanak. Da li je imala snage i strpljenja da još jednom stupi na šahovsko polje, zauzvrat dobivši krunu bijele kraljice? Tjeskoba je odjekivala. Na dosljednost bi je obavezivalo jedno obećanje koje je blijedilo pod nemilosrdnim suncima ishoda.

Crno-bijela polja bi bila poprišta bitke koja je trebalo da spasi ideal kojem su iznova dorastali. Prošli su kraj katanaca koji su u vječnost gravirali imena, i znala je da je u tom mnoštvu onaj koji je dio neke druge priče. Odjek nečujnog udaha se odbio o nešto metalno, a zatim je skliznuo u rijeku.

„Oprosti.“

Tu, na obali, zakašnjelo izvinjenje joj nije budilo vjeru u početak. Da li bi opet bila talisman pod krunom? Bi li opet bila ta koja bi morala da ide u rat s njegovim Golijatom? Je li David došao do formule kojom bi razlučio, na stranputicama neophodnog – kojoj struji odan biti i čemu dušu u zalog pružati? Da li je, na koncu, sprega srca i misli zaista jača od demonskog koje, u neku ruku, svoje sjeme ima u svima nama? Može li ona, sa ili bez krune, preduhitriti nepovoljnosti i svojom ih svjetlošću odaljiti od oboje? Onda kad trpljenje iscrpi rezervoar osjećanja, mogu li se, udvojenom snagom, sačuvati temelji?

Gaja: Anatomija zagrljaja je pripadanje.

David: Ja, komadić tebe koji je tragao za suštinom.

Gaja: Ja, komadić tebe koji je vapio za cjelovitošću.

Stope njene, stope njegove.

Sva tri luka ostaju pozadi, da šapnu rijeci jednu nepoznatu.

Rođenje, život, smrt.

Tri.

Piramide Gize i zvijezde pojasa Orion.

Šest.

Raspored nebeskih sfera.

Devet.

Stope njene, stope njegove.

Mi nijesmo ni rijeka, ni most.

Mi smo tok.

A Arno je progutala ključ.

Olga Gojnić

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.