Jasan Pogled

Avetna lingvistika

avetna lingivistika
Vi­đi vra­ga! Vi­đi ču­da i opa­ka je­zi­ka, moj ro­đa­če! Vi­đi zlo­sti i pa­ko­sti i đa­vo­lje ra­bo­te, dra­gi ze­mlja­če!
Pr­vo nam za­bra­ni­še da go­vo­ri­mo, sa­da vam ne da­ju da zbo­ri­te, a o pi­sa­nju i gra­ma­ti­če­skim gla­vo­lom­ka­ma i na­ka­rad­nim lin­gvi­stič­kim po­gi­bi­ja­ma ma­lo je pa­met­nih ri­je­či, a do­sta je jed­na ri­ječ i kao ogle­da­lo i kao di­jag­no­za. No, tu i ta­kvu ri­ječ, ka­žu umi­šlje­ni cen­zo­ri, pri­stoj­ni pa­pir ne tr­pi. Bo­lje da je ne iz­go­va­ra­mo, jer će sve re­ći i o nji­ma i o na­ma me­đu nji­ma…
Ta­man su vas­po­sta­vi­li je­zik ko­jeg ne­ma, pa kad su ga za­ši­lji­li i ne­bu uz­di­gli sad ho­će da ga na­vrat-na­nos obur­da­ju i vra­te ta­mo gdje mu je i mje­sto- u ne­po­sto­ja­nje.
Ta­man su ne­ki­ma uće­ra­li ze­ca u sr­ce i glu­post u gla­vur­du, pa sa­da tra­že da ime se vra­ti i zec i glu­post.
Ta­man su za­sno­va­li ve­li­čan­stvo je­zi­ka i okru­ni­li mu avet­nu lin­gvi­sti­ku, pa sa­da ho­će i na­ka­rad­ni­ji je­zik i na­kri­vlje­ni­ju kru­nu…
Ta­man su re­kli šta ho­će, a sa­da ne zna­ju ni šta su re­kli, ni na kom je­zi­ku su pro­mu­ca­li.
Ov­dje, po šu­ma­ma­ma i go­ra­ma na­še ze­mlje po­no­sne, vo­di se naj­no­vi­ja ra­di­o­ak­tiv­na bit­ka iz­me­đu cr­no­gor­skog je­zi­ka i cr­no­gor­ski­jeg cr­no­gor­skog je­zi­ka.
Tu i ta­kvu bit­ku ne mo­že ni­ko do­bi­ti. Ona je i smi­šlje­na da bi se iz­gu­bi­la, jer po­ra­zi zdra­vo­ga ra­zu­ma su je­di­na po­bje­da na­ših po­ra­že­nih po­bjed­ni­ka.
Ka­da su za­kun­da­či­li i za­pen­dre­či­li je­zik ko­jeg ne­ma, mi­sli­li smo da su sta­vi­li ‘’toč­ku’’ na isto­ri­ju je­zi­ka i za­u­vi­jek za­lo­ma­či­li srp­ski je­zik i na­rod ko­ji nji­me go­vo­ri. Ali, ne le­zi, vra­že, ne tu­guj bron­za­na stra­žo!
Je­zič­ka in­že­nje­ri­ja i de­žur­na ar­he­o­lo­ško-lin­gvi­sti­čar­ska dru­ži­na na vri­je­me je shva­ti­la da cr­no­gor­ski je­zik ni­je do­volj­no cr­no­gor­ski. Ho­će se re­ći: sta­vi­li su ma­li prst u usta, iz pet­nih ži­la isi­sa­li svu mu­drost du­kljan­skog ko­smo­sa i od­lu­či­li da se ne­što če­ga ne­ma mo­ra bra­ni­ti svim sred­stvi­ma-ko­jih ne­ma…
Naš dič­ni Nik­šić, po pre­su­di ra­sr­đe­nih ar­hi­je­zi­ko­slo­va­ca, ni­je do­volj­no di­čan i tre­ba pre­ći na si­gur­ni­ju, bo­lje utvr­đe­nu ko­tu. Tre­ba se, da­kle, ušan­či­ti ta­mo, oda­kle je sve ovo i po­če­lo, na ul­tra­dič­no Ce­ti­nje, gdje se, po mi­šlje­nju pra­je­zi­ko­slo­va­ca, uvi­jek zna­lo ka­ko se zbo­ri, ko­me se zbo­ri i za­što se zbo­ri.
Zbo­ri se, po na­red­bi lin­gvo­cen­tral­nog ko­mi­te­ta, tur­bo­cr­no­gor­skim je­zi­kom, oni­ma ko­ji to ho­će da ču­ju za­rad vječ­ne nam Go­ri­ce ko­ja je odav­no nad­ra­sla sve bi­blij­ske i za­vjet­ne Go­re…
Ho­će li se mo­žda u dič­noj i gor­do­ljub­noj pri­je­sto­ni­ci iz­u­ča­va­ti ka­tun­ski je­zik i cuc­ka knji­žev­nost ne bi li ma­le ri­be po­sta­le još ve­će u na­šem sma­nje­nom mre­sti­li­štu?
Fa­kul­tet za cr­no­gor­ski je­zik na Ce­ti­nju naj­ve­ća je aka­dem­ska pre­va­ra u isto­ri­ji Cr­ne Go­re, o ko­joj ću­te i Uni­ver­zi­tet Cr­ne Go­re i Fi­lo­zof­ski fa­kul­tet u Nik­ši­ću, a ne usu­đu­ju se da pro­go­vo­re ni rek­tor, ni de­kan.
Na­ve­doh u ču­du svo­je­mu ri­je­či pro­fe­sor­ke cr­no­gor­skog je­zi­ka! Za­pi­tah se, u još ve­ćem ču­du i stra­vi, ko­me tre­ba cr­no­gor­ski je­zik, ako ne tre­ba Cr­no­gor­ci­ma?!
I ko­ji se pu­sti pli­jen tu di­je­li, i ko­me će kao rat­ni pli­jen pri­pa­sti no­va raz­ba­u­lje­na čer­no­gor­ska pi­sme­na i no­va utu­če­na cr­no­gor­ska pa­met.
Du­kljan­sko če­do se ro­di­lo, is­pi­li­lo se ku­ka­vič­je ja­je, ali ni­ko ne pri­zna­je očin­stvo, jer ono ni­ko­me i ne tre­ba! Ono se si­ro­to i ro­di­lo da bi cir­ku­si­lo i uza­lud­no dan­gu­bi­lo po ša­re­nim po­li­ti­kant­skim va­ša­ri­šti­ma i zlim go­ra­ma.
Me­štri ne­po­sto­je­ćeg je­zi­ka su pr­vo ska­ra­bu­dži­li svog ljup­kog Fran­ken­štaj­na, pa su se on­da ba­ci­li u po­tra­gu za na­ro­dom ko­ji će nji­me go­vo­ri­ti i na nje­mu pi­sa­ti.
Ono­mad su dru­go­vi oslo­bo­di­o­ci pra­vi­li hi­dro­cen­tra­lu da bi pri­je sve­ča­nog pre­sje­ca­nja vrp­ce ne­ko bol­no za­va­pio da vo­de ne­ma, ni­ti je ika­da u tim kr­ši­ma bi­va­lo. Taj dr­ski kon­tra­re­vo­lu­ci­o­nar je su­ro­vo ućut­kan, jer je za­bra­nje­no go­vo­ri­ti uko­li­ko se mo­že pre­ću­ta­ti. Ne­ki se lju­di ro­de sa sje­ki­rom u usti­ma…
Uvi­jek je čo­vjek bi­rao pre­ma se­bi, a ne za se­be. Oni ko­ji pre­ma se­bi bi­ra­ju, dav­no su iza­bra­li Do­si­te­ja, Vu­ka, Nje­go­ša i upu­sti­li se u va­se­ljen­sku avan­tu­ru tra­ja­nja i pre­tra­ja­va­nja. Oni ko­ji za se­be bi­ra­ju či­gra­sto za­i­gra­še čir­ga­sto ko­lo bez pra­vi­la i po­ret­ka.
Ni­je­mo ko­lo po­sta­de na­ša lu­da za­ba­va…

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.