Anatomija Fenomena

Biografija (7) – Želja za jednom malom, posve određenom gadošću [Tema: Kafka]

Kafka_CC

Piše: Nicholas Murrey

Biografija VII dio

Bilo bi pogrešno zaključiti da je Kafka vodio isključivo pustinjački život. U srpnju 1903. doživio je svoje prvo seksualno iskustvo — tipično za mladića iz njegove klase — s Čehinjom iz radničke klase. Nasuprot kuće u Celetnoj ulici nalazila se trgovina odjećom na čijim je vratima znala stajati prodavačeva pomoćnica. Šećući sobom gore-dolje, u nastojanju da popamti “besmislene činjenice odurnog rimskog prava” za svoj prvi državni ispit te jeseni, Kafka se stalno vraćao prozoru kako bi pogledao djevojku. Premda se čini nevjerojatnim, no taj je stidljivi mladić znakovima počeo komunicirati s djevojkom. Pokazao joj je da će doći po nju u osam sati navečer. Kada je te večeri sišao na ulicu, otkrio je da je bila u društvu s drugim muškarcem, no kako se Kafka ionako “bojao cijelog svijeta”, jedna osoba više nije činila nikakvu razliku. Taj je drugi muškarac poveo djevojku pod ruku, ali je ona signalizirala Kafki da ih slijedi. Muškarac i djevojka otišli su sve do otoka Schiitzen (Strelecky ostrov), gdje su popili pivo dok je Kafka sjedio za susjednim stolom. Zatim su odšetali do djevojčina stana negdje u blizini Fleischmarkta, gdje se muškarac oprostio od djevojke koja je utrčala u kuću. No djevojka je potom opet izišla i pošla s Kafkom u hotel u četvrti Mala Strana (Mala četvrt ili Kleinseite).

“Još i prije nego što smo došli u hotel sve mi je to bilo privlačno, uzbudljivo i strašno, a u hotelu nije bilo nimalo drukčije. A kada smo pred jutro (još je uvijek bilo vruće i prekrasno) šetali kući preko Karlsbruckea [Karlov most], bio sam doista sretan. No ta je sreća proizlazila iz činjenice da sam donekle smirio uvijek zahtjevno tijelo, te nadasve iz olakšanja što cijelo iskustvo nije bilo još strasnije, još besramnije.” S tom se djevojkom (čiji identitet nikada nije otkriven) našao i dvije noći poslije, no ubrzo nakon toga otišao je s roditeljima na ljetne praznike u Aussig, gdje se “malo zabavljao” s drugom djevojkom, čime je ona prva postala “ljutom neprijateljicom, premda je bila dobrohotna i prijateljski nastrojena djevojka… stalno me slijedila pogledom punim nerazumijevanja”. Uzrok “neprijateljstvu” bio je i osjećaj seksualne krivnje koji je mučio mladog buržuja koji je sebi dopustio da ga okalja djevojka iz trgovine. Okomio se na nju i zato što je u hotelu… „učinila malenu odbojnu gestu (koju nije vrijedno spominjati) i izgovorila neku tričavu prostotu (koju nije vrijedno spominjati), no sjećanje je ostalo. Istoga sam trenutka znao da to nikada neću zaboraviti i istovremeno sam znao, ili sam mislio da znam, da su ta odbojnost i nepristojnost, premda naizgled nebitni, iznutra bili zaista bitno povezani s cijelim slučajem, te da su me upravo ta odbojnost i nepristojnost (lagano naviješteni samo njezinom malom gestom i tričavom riječi) tako strašnom snagom privukli u hotel koji bih inače izbjegavao svim svojim preostalim snagama“.

Kafkin stav prema seksu, naznačen tom pričom, mogao bi se naširoko analizirati. To je autobiografsko priznanje napisao gotovo dva desetljeća poslije u pismu svojoj ljubavnici Mileni Jesenskoj. Prisjetio se tog iskustva kako bi joj objasnio zašto je ostao seksualno suzdržan. Neki biografi u tome vide znak impotencije, no čini se izglednijim da je bila riječ o nekom obliku tjelesne suzdržanosti ili o sputanom seksualnom poticaju, no to nije nužno sprječavalo Kafkine seksualne aktivnosti.

Doru Diamant, njegovu posljednju ljubav, često su pitali o tome. U svojem nedavno otkrivenom dnevniku Dora je pisala o odlomku Kafkina dnevnika u kojem on spominje odnos s anonimnom “B” u kojem je bilo “davanja oduška osjećajima koji nikada nisu bili realizirani, nego su se istrošili u odbijanju”. Odlomak je toliko mračan da bi mogao značiti bilo što, uključujući jednostavno i prijateljstvo u kojem nije bilo dovoljno reciprociteta. Potom je primijetila da je Kafka bio “senzualan poput životinje ili poput djeteta. Otkuda li samo dolazi pretpostavka da je Franz bio asket?”

Kafkina fizička nezrelost, njegove dječačke odlike stvarale su, prema Maxu Brodu, “izvjesno privremeno nepovjerenje u vlastite seksualne sposobnosti”. Činjenica je da je bio vječno napet, no nema nikakvih dokaza o impotenciji. Upravo suprotno, ima dovoljno dokaza o njegovim seksualnim odnosima kako s prostitutkama, tako i s drugim ženama. U godinama koje su uslijedile nakon njegove seksualne inicijacije s djevojkom iz trgovine, iskustvo iz hotela na Maloj Strani počelo je progoniti Kafku. “Moje tijelo, nekada godinama smireno, odjednom bi nepodnošljivo potresala ta želja za jednom malom, posve određenom gadošću, za nečim blago odvratnim, sramotnim i prljavim. Čak i u onome za mene najboljem postojalo je nešto od toga, neki neznatni zadah, nešto sumporno i pakleno.”

Nezadovoljan povezivanjem tog prolaznog susreta s osjećajem koji je općenito imao prema društvenoj disfunkciji, Kafka se nadovezao s još jednim zapanjujućim zaključkom: “Taj nagon imao je u sebi nešto od Vječnog Zida, kojeg nešto besmisleno vuče dok besmisleno luta besmisleno prljavim svijetom.” Zahvaljivao bi za svaki trenutak u kojem se nije ovako mučio, čak i kada je to značilo prividnu fizičku hladnoću prema njegovim tadašnjim partnericama. Iako Kafka kaže: “Tijekom tih perioda, koliko god trajali, uvijek sam bio sam.”

U pismu Oskaru Pollaku, napisanom u studenome 1903., Kafka je nabrojao što je u tom trenutku čitao, zaključujući: “čini se da su neke knjige ključevi nepoznatih soba vlastitog dvorca.” Baš kao što je pisanje predstavljalo važno sredstvo njegova ostvarivanja kao ljudskog bića, tako se i čitanja prihvaćao u sličnom duhu ekstremne ozbiljnosti. Početkom 1904. rekao je Pollaku da je bio pročitao dnevnike njemačkog dramatičara Friedricha Hebbela (18l3. – 1863.), istovremeno suglasan i zastrašen zapisima o životu “koji se uzdiže sve više i više, bez prekida“, te da ga je iskustvo izuzetno razveselilo. U prekrasnom odlomku o ljepoti čitanja piše: “Mislim da bismo trebali čitati samo one knjige koje nas ranjavaju i probadaju. Ako nas knjiga koju čitamo ne uspijeva probuditi udarcem po glavi, zašto je uopće čitati? …trebamo knjige koje će na nas djelovati poput katastrofe, koje će nas duboko ražalostiti, poput smrti nekoga koga smo voljeli više negoli sebe samog, poput izgnanstva u šume, daleko od svakoga, poput samoubojstva. Knjiga mora biti sjekira kojom ćemo lomiti smrznuto more u nama“.

Za Kafku je svojstveno da svezak njegova dnevnika zamahuje sjekirom jednakom snagom kao i njegova književnost. Uvijek je strastveno čitao pisma i biografije pisaca, nekada čak i radije negoli njihova djela, pa je stoga opravdano smatrati i njegova pisma i dnevnike djelima napisanima stvaralačkom snagom i imaginativnom cjelovitošću svojstvenom svakom umjetničkom djelu. Usporedno s tomovima rimskog prava nastavio je upijati djela Amiela, Byrona, Franza Grillparzera, Eckermannove Razgovore s Goetheom, Goetheova pisma, kao i ona koja su pisali Grabbe i Du Barry. Od suvremenika čitao je Thomasa Manna i njegove priče o napetostima života umjetnika, Tonija Krogera, te dnevnik “Die Neue Rundschau”. Moguće je da je upravo u to vrijeme počeo čitati Flauberta, jednog od najvažnijih pisaca u njegovu vlastitom panteonu.

Opis jednog boja, koji je započeo pisati nakon 1902., možda čak 1904. prvi je važniji Kafkin prozni rad. Nije bio objavljen za njegova života, premda su neki dijelovi toga rada bili prerađeni i objavljeni 1909. u časopisu “Hypenon”. Ta priča pokazuje kako pozornosti vrijednu originalnost Kafkine imaginacije, tako i izrazitu individualnost njegova stila. To je prvi rad koji je Kafka naglas čitao Maxu Brodu. “Družio sam se s Kafkom nekoliko godina, no nisam znao da piše”, tvrdio je Brod, čije se prijateljstvo s Kafkom tada razvijalo, dok je odnos s Oskarom Pollakom blijedio. Kafkin je jezik bio bitno drukčiji od jezika njegovih njemačkih sugrađana.

Nastaviće se

 

Ostavite komentar: