Čudo
Sve su raščudili što su mogli.
Pa su se svemu načudili kad su ubili čuda.
A to čemu se čovjekoliki čude i nijesu čuda.
Kako da se čude čudima kad u čuda ne vjeruju…
Današnje čuđenje i nije čuđenje.
To je zabezeknutost.
Zabezeknuti nijesu začuđeni.
To su prazne bečaline.
Od bečalina, nema vajde.
Ima samo otčuđenja.
*******
Zvao se Neđo Madagaskar.
Kažu da je na kraju varoši, u blizini pilane, tik do gradske kapije, imao pravu-pravcatu fabriku čuda.
Pilana je u ono vrijeme radila u tri smjene.
Fabrika čuda Neđa Madagaskara, za divno čudo- u četiri.
Kako-niko nije znao.
Kažu da je ponekad dolazio u birtiju.
I ostajao po cijeli dan.
A fabriku čuda je nosio sa sobom.
Čulo se iz njega okretanje čudnog mehanizma.
Tiho, prituljeno, čudnovato.
Kao da tikataka džepni sat.
Opuštale se opružice trajanja.
Kad ga je u birtiji onoga maja zbog žene radodajke ubio mesarski pomoćnik raspolutivši ga satarom kao janjca, čuda su stala.
Stalo je i čuđenje.
Stala je i gradska pilana pored varoš-kapije.
Stala je i kapija.
Pa je stala i varoš.
–Jebem ti onog čudaka—i danas ga pomene stari otčuđenik kad prezupči.
Da je živ…bilo bi nam života…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
