Ljubav
Možda su se nekada i voljeli.
Svim srcem, bez kusura.
U pauzama između ratova, između klanja.
Pod slapom, na primjer-mjesečine, pod pljuskom, na primjer-sunčanice.
Prosipala se ljubav kao suza vječnog odlaska.
Može biti da je bilo ljubavi.
Drhturilo je, sva je prilika, poneko crveno srculence.
U pauzama između ratova, između klanja.
U predasima zanosne mržnje.
Moglo je da je bude.
Među čovjekolikima.
–Volim—kaže mi—i nebo i zemlju i ljude na zemlji.
A trepere mu žile kucavice.
–Volim—još kaže—i svaku travku i svako zrno.
A skramica mu se u krajevima bijeli.
–Volim—dodaje—i više nego što treba.
A nokte glocka li glocka.
I tako izađemo iz birtije.
Popale se varoški lampioni.
Plovim sutonom kao bijeli brodić.
Miriše mi moj lipored.
Slutim da je onaj što voli već zaspao.
Obigravam oko trga kao lunatik.
Blago njemu, opet o njemu mislim.
A šta li mu je značilo ono: Više nego što treba…
Opet se grizem.
A bilo mi lijepo.
I kad li je shvatio da je mržnja taj višak ljubavi i da će ga udaviti u mračnom snu…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač Zenit Novi Sad
