Art

Bog u birtiji – Njegoš


Njegoš

Postoji li i jedan jedini kamen u kamenom leglu koji nijesi obesmrtio i kojim te nijesu kamenovali…
I postoji li ijedna smrt kojom te čovjekoliki nijesu usmrtili…
I postoji li gore usmrćenje od ovoga što je tebe snašlo…
Iako si vječan.
I što li im opraštaš kad si još živ…
Ili im to što su živi i nije oproštenje…
Kad ćeš sići, ako nećeš sad…
Kad već ne slaziš, onda se uznesi i dokaži da si Tajnovid.
Čik, Vladiko…
Je li ti još desna šaka…znaš na šta mislim.
Ima li ikoga da se sjeti da ti krišom doturi pero…
I divit.
I nešto hartije.
I kuburu.
Da je zapneš i ubiješ gluvotinju.
I kap.
Da im utoliš žeđ strašnog zaborava.


Kad gledam odozdo, dok plutam kao Vladika u Prčnju, ponešto i vidim.
Dok se na vodi ljuljuškam pomislim: Kad već odozdo ponešto vidim, kako li bi tek vidio odozgo…
Pa se vinem kao strijela Jezerskom vrhu.
Da odozgore vidim čudo koje sam slutio odozdo.
–Kakav je pogled odozgo—pitam jednog što se davno zaputio odozdo.
–Ništa se ne vidi odozgo—reče mi visoki kad prominu, odozdo.
Stadoh kao ukopan, obezvoljen se vratih.
Što li sam kretao odozdo kad nijesm vidio kako je odozgo…
Pravo u birtiju.
–Taj što si ga sreo je li bio takav i takav—pita me krčmar u konobi.
Prinosi mi gusto vino za gustu žeđ.
–Jeste, baš takav—potvrdih mu, a uz cjevanice-mravci.
–Je li ti rekao: Ništa se ne vidi odozgo—pritvrdi krčmar pripučajući crnu kecelju.
–Jeste, baš tako je rekao—potvrdih i umukoh kao sleđeno zvono.
–I nijesi ga poznao—pa mi se unese u lice mada nikoga nije bilo da nas čuje.
Kod sedme čaše prestravljeno sam ga zapitao:
–Hoće li odista doći…
A bilo tamno kao u raskopanom grobu.
I tada su škrinula teška hrastova vrata…

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.