Zmija
Zatucali joj glavu.
Rep nijesu mnogo dirali.
Čovjekoliki kažu: Zmiju u glavu.
A ne vide svoje zmije.
Prije nego joj rascopaju glavu, išibaju žitkom prutinom.
A ona se uvija i u čudu i u bolu.
Stavljaju je na tantalske muke.
Kad bi mogli i da je raspnu, pa da se kao i onomad, kao i vazda, slade pod raspećem.
Pa da bacaju kocku.
Ko li će glavu, ko li će rep, ko li će roščić na glavi…
Ne plaše se čovjekoliki zmija, koliko mrze zmije.
Ne prezaju od zmijinjeg otrova, koliko od zmijskog čuda.
Boje se od čuda, a ne od zmije.
Od čuda koje iz zemlje izlazi i zna sve o njima.
Zna kolike su tek oni zmije.
Od toga im nema veće kazne.
I kad spaze vijuganje koje bježi, čini im se, mahnitima, da vide otrov koji napada.
A oni-puni otrova.
*******
Nabasali na zmiju jer je zmija, po zmijskom zlu, nabasala na put.
Put šaren, po zlu, zabasao kroz šumu.
Zgrozili se, pa opkolili.
Tukli je kamenom kao da drobe kamen, a ne zmijsku glavu.
Udarali kao da udaraju armadu, a ne gmizavicu.
Sladili se mrcvarenjem kao da ubijaju Trojicu.
Onda je mjerili, pa se poslije ubjeđivali da je bila trideset i tri puta veća nego je bila.
–Ubismo—kaže zmijoubica—zmijurinu koliko odavde-donde.
Pa opuva pepeo sa rukava.
–Onda, na kampovanju–dodade, a oči prokapale od zmijskog dima.
Kad je gasio, dugo je gnječio, kao da ubija zmiju.
I sve tako-o zmiji, do razlaza.
Mjerio je u birtiji, cijelu noć.
A noć-mutna, zmijska.
Noćas će cijela varoš sanjati zmiju.
Tako mislim, a ulica odjekuje.
Kao da za mnom gamiže i pristiže.
A ujutro će se daviti noćašnjim snom.
Ubili zmiju, sanjaju zmijurinu…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač Zenit, Novi Sad
