Anatomija Fenomena

Britva [Tema: Nabokov]

Nisu ga bez razloga u puku zvali: Britva. Lice mu je bilo bez anfasa. Kad su ga se prisećali, poznanici su pamtili samo njegov profil, koji je bio izuzetan: nos oštar kao ugao tehničkog trougla, čvrst poput lokota; brada; umiljate trepavice, tipične za jogunaste i okrutne ljude. Prezivao se Ivanov.

Nadimak koji su mu dali bio je neobično vidovit. Često se dešavalo da čovek po prezimenu Štejn postane izvanredan minerolog. I kapetan Ivanov, dospevši, posle jednog epskog bekstva i više bljutavih stradanja, u Berlin, latio se upravo onog što je njegov davnašnji nadimak nagoveštavao – berberskog posla.

Služio je u nevelikoj ali čistoj berbernici, gde su, osim njega, šišala i brijala dva šegrta, ophodeći se prema „ruskom kapetanu“ s vedrim poštovanjem, a bio je tu i gazda, kiseli debeljko koji je sa srebrnim treskom okretao ručku kase – i malokrvna, providna manikirka koja je, pokazalo se, usahla od dodira sa bezbrojnim ljudskim prstima, koji su se spuštali po pet odjednom na baršunasto jastuče pored nje. Ivanov je dobro radio, jedina prepreka u napredovanju bilo je slabo znanje nemačkog jezika. Naime, brzo je shvatio kako treba postupati: staviti posle jedne fraze upitno „niht!:?“ a posle sledećeg upitno „vas?“, a zatim opet i tako dalje, naizmenično. Iako je naučio šišanje tek u Berlinu, njegova veština bila je zadivljujuća, jednaka veštini ruskih frizera koji, kao što je poznato, mnogo škljocaju makazama naprazno – i tako škljocajući, naciljavši, odsecaju pramen, jedan za drugim, i opet brzo, brzo, skoro po inerciji, nastavljaju da škljocaju oštricama u vazduhu. Kolege su ga uvažavale baš zbog tog kicoškog zveketa.

Makaze i britva, neosporno, hladna su oružja, a njihovo učestalo metalno treperenje godilo je ratničkoj duši Ivanova. Bio je zlopamtilo i dovoljno pametan da shvati kako je njegovu veliku, blagorodnu, velelepnu otadžbinu upropastio nekakav dokoni lakrdijaš, štosa radi, i to nije mogao da oprosti. U njegovoj duši, kao jako savijena opruga, savijala se, do nekog vremena, osveta.

Jednog prilično usijanog, plavičastog letnjeg jutra, obe Ivanovljeve kolege, koristeći to što u radno vreme mušterija skoro da i nema, izašle su na trenutak, dok je gazda, umirući od vrućine i odavno zrijuće želje ćutke odveo u zadnju sobu bledunjavu, na sve saglasnu manikirku. Ivanov je, ostavši sam u svetloj berbernici, bacio pogled na novine i, zatim, zapalivši cigaretu izašao sav beo na prag i stao da posmatra prolaznike.

Mimo njega su promicali ljudi u pratnji svojih sivih senki koje su se lomile na krajevima pločnika i neustrašivo promicale ispod bleštavih automobilskih točkova, ostavljajući na vrelom asfaltu trakaste otiske nalik na šarene zmijske gajtane. Iznenada, pravo na belog Ivanova skrenuo je s trotoara nabijen, onizak gospodin u crnom odelu, polucilindru i sa crnom tašnom pod miškom. Ivanov, žmirkajući zbog sunca, skloni se u stranu propustivši ga u berbernicu.

Lik onog koji je ušao odrazio se u svim ogledalima istovremeno – u profilu, napola okrenut, zatim voštanom ćelom, s koje je podigao, da bi ga okačio na kuku, crni polucilindar. I kada se gospodin okrenuo licem prema ogledalu, koje je sijalo nad mramornim postoljem na kome su se presijavale zlataste i zelenkaste bočice, Ivanov je momentalno prepoznao to živahno, bucmasto lice s prodornim očima i debelom, urođenom bubuljicom na desnoj strani nosa.

Gospodin je ćutke seo pred ogledalo i, promrmljavši nešto, kucnuo tupim palcem po nečistom obrazu, što je značilo: brijanje.

Ivanov, još uvek u nekakvoj magli iznenađenja, zamotao ga je u plahtu, umutio mlaku penu u porculanskoj šoljici i četkom počeo da maže gospodinove obraze, okrugli podbradak, nausnicu; pažljivo je obišao urođenu bubuljicu, kažiprstom stao da otire penu – i sve je to radio mahinalno – potresen što je ponovo sreo tog čoveka.

Sada se gospodinovo lice ukazalo u beloj, mlitavoj masi pene do očiju, a one su bile sitne, blistave poput treperavih točkića satnog mehanizma. Ivanov je otvorio britvu i kada je počeo da je oštri o remen, odjednom se otrgao od svoje iznenađenosti, osetivši da je taj čovek u njegovoj vlasti.

I nagnuvši se iznad voštane ćele, primakao je plavičastu oštricu britve obrazini od sapunice i sasvim tiho rekao:

Moje poštovanje, druže. Jeste li došli davno iz naših krajeva? Ne, molim vas da se ne podižete, jer vas mogu istog trenutka zaklati.

Blistavi točkići pokrenuli su se žustro, pogledali Ivanovljev oštar profil i zaustavili se.

Ivanov je tupim krajem britve skinuo višak pahuljaste pene i nastavio:

Ja vas vrlo dobro pamtim, druže… Oprostite, neprijatno mi je da izgovorim vaše prezime. Sećam se kako ste me saslušavali u Harkovu, pre šest godina. Pamtim vaš potpis, dragi moj… Ali, kao što vidite, ja sam živ.

I tada se desilo sledeće: oči su zaigrale i najednom se čvrsto zatvorile. Uplašeni gospodin je zažmurio, verujući, poput divljaka, da će kad zatvori oči postati nevidljiv.

Ivanov je nežno kretao britvu po šuštavom, hladnom obrazu.

U istoj smo poziciji, druže. Shvatate li? Sklizne li britva, odjednom će biti mnogo krvi. Ovde kuca vratna arterija. Mnogo krvi. Čak previše. Ali, ja želim da vam lice bude uljudno izbrijano. Osim toga, hoću da vam nešto ispričam.

Ivanov je pažljivo uhvatio sa dva prsta mesnati završetak njegovog nosa i počeo da izbrijava prostor nad usnom.

Stvar je u tome, druže, da se ja svega sećam, dobro se sećam, a hoću da se i vi setite…

I tihim glasom Ivanov je počeo da priča, sporo brijući nepomično lice zabačeno unazad. Ta priča mora da je bila vrlo strašna, pošto se pokatkad njegova ruka zaustavljala, a on se jako blizu saginjao ka gospodinu, koji je sedeo pod belom plahtom kao pod mrtvačkim pokrovom, kao mrtvac, opustivši izbuljene očne kapke.

To je cela priča – uzdahnuo je Ivanov. – Šta vi mislite, da li je moguće nečim se iskupiti za sve to? S čim izravnati nesravnjene račune? Imajte na umu: isti smo, apsolutno ravnopravni.

Pokojnike uvek briju – nastavio je Ivanov, odozdo prema vrhu prelazeći oštricom po njegovom zategnutom vratu. – Briju i osuđenike na smrtnu kaznu. A sada ja brijem vas. Shvatate li šta uskoro sledi?

Čovek je sedeo ne mrdajući, ne otvarajući oči. Sada je s njegovog lica sišla sapunska obrazina, tragovi pene ostali su samo na jagodicama i oko vrata. Ovo napregnuto, punačko lice, bez pogleda, bilo je tako bledo, da Ivanov pomisli: možda se paralizovao; ali kada je pljoštimice prislonio britvu na njegov obraz, čovek je zadrhtao celim telom. Oči i dalje nije otvarao. Ivanov mu je hitro obrisao lice, zasuo ga puderom iz staklene bočice.

Mislim da je dosta – rekao je spokojno. – Ja sam zadovoljan, možete ići.

S gadljivom užurbanošću strgao je plahtu s njegovih ramena.

Čovek je ostao da sedi.

Ustani, ludo! – viknuo je Ivanov i potegao ga za rukav. Ovaj je stajao ukipljen, s čvrsto zatvorenim očima, nasred prostorije.

Ivanov mu je natakao polucilindar, gurnuo u ruku tašnu – i okrenuo ga prema vratima. Tek tada čovek se mrdnuo, njegovo lice sa sklopljenim očima promaklo je svim ogledalima; kao automat, prekoračio je prag vrata koja je Ivanov držao otvorena i, s tim mehaničkim kretnjama – stiskajući ispruženom, odrvenjenom rukom tašnu i gledajući na osunčani talog ulice kao što gleda grčke statue, razrogačenim očima – otišao je.

Vladimir Nabokov

Prevod s ruskog: Zoran Đerić

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.