Anatomija Fenomena

Čovek, senka čoveka, ima samo pomućenu svest, senku svesti [Tema: Gnosticizam]

gnostivi

Kosmički izgnanici

Gnostici Žaka Lakarijera i Gnostički tekstovi, Gradac, Čačak 2013.

Piše: Anđelka Cvijić

  1. januar 2014. 17:04

U trenutku u kojem je razvoj civilizacije za par kopalja ispred ljudske svesti da ga potpuno razume, ponovno štampanje obe knjige gotovo da je simbolično – one ne zagovaraju korak unazad u istoriji čoveka, ali se zalažu (Gnostici baš strasno) na pravo svakog od nas da sumnja, ima svoje vizije idealnog sveta i, makar bio proglašen za otpadnika, slobodu da odbacuje ono što se samoproglašava ili propoveda kao jedino pravoverno.

Devetnaest vekova deli nas od doba kad su gnostici objavili to pravo na sumnju. Raštrkani u grupama po Istoku, od kojih je svaka na svoj način dopunjavala ali uvek branila osnovnu ideju o gnozi, znanju što oslobađa od ljušture nesavršenstva u kojoj prebivamo, ovi propovednici nisu imali zajednički imenitelj. Dobili su ga tek kad je pre jednog do dva stoleća upadljivi nedostatak autentičnih dokumenata nadjačala potreba da se pod jedinstveno okrilje smeste sve sekte koje su propagirale gnozu, i u 1. i 2. veku pojavljivale se paralelno sa hrišćanstvom. Stavljene pod zajednički plašt kao gnostičke a njihova teorija i praksa kao gnosticizam, i danas nisu potpuno precizno dijagnostikovane, ali im je naziv prihvatljiviji posle otkrića (1945) u pećinama blizu Nag Hamadija, u zapadnom Egiptu, kad je pronađen veliki broj religijskih spisa, od kojih najviše gnostičkih.

Gnostički tekstovi ovdašnjim čitaocima nude izbor tih najvažnijih materijala – od Apokalipse po Adamu, preko Tumačenja duše i Jevanđelja istine do jevanđelja po Filipu i po Tomi. Budući da se usredsredila samo na kodekse iz Nag Hamadija, ona nažalost ne donosi i Jevanđelje po Mariji (iz Magdale), koje je posebno zanimljivo jer iznosi stav gnostika o ravnopravnosti muškaraca i žena i posredno ukazuje na dogmatsko utemeljenje kasnije hrišćanske crkve i njen ostrakizam u odnosu na ideje koje bi je kao moćnu instituciju mogle potkopati.

Nauka se i danas koleba oko autentičnosti gnostičke misli: da li je nastala pre hrišćanstva, paralelno sa hrišćanstvom izrasla iz judaizma ili je poreklom iz hrišćanstva? Iako preovlađuje stav da je gnosticizam hrišćanska jeres jer napada neke postavke i iz Novog zaveta, ni međunarodni kongres u Mesini 1966. nije doneo jedinstveni zaključak o njegovom poreklu. Naučnici su se ipak složili oko terminologije i koncepta: gnosis je saznanje o božanskim zagonetkama, a gnosticizam sekti iz 2. veka sažima ideju o božanskoj iskri u čoveku, poteklom iz božanskog carstva, palom u ovaj svet sudbinom rađanja i umiranja, i sa potrebom da ga probudi božanski parnjak njegovog Ja kako bi se na kraju ponovo sjedinili (Karen L. King Šta je gnosticizam?, beogradski Rad, 2006).

U istoriji gnosticizma nema konsenzusa ni oko tačnog perioda u kojem je nastao ni zašto je došlo do njegovog uspona. U knjizi Gnostička jevanđelja (Rad, 1981) Elejn Pejgels citira nemačkog istoričara religije i filozofa Hansa Jonasa, koji u svom delu Gnostička vera smatra da su gnostici izrasli iz specifične društvene situacije („politička apatija i kulturna stagnacija“) vremena sa početka naše ere. Plodno tle bila im je tadašnja otuđenost ljudi i žudnja za čudesnim spasenjem, pa zato Jonas u srži gnostičke ideje vidi egzistencijalni strah i „spoj filozofije pesimističkog shvatanja sveta i pokušaja transcendencije“. Po sopstvenom priznanju, to otkriće duguje pre svega Hajdegeru, čiji je bio student, i egzistencijalističkoj misli 20. veka.

Žak Lakarijer (1925-2005), pisac i filozof, svoju knjigu Gnostici objavio je 1973, tri decenije pre nego što je Karen L. King objavila svoje delo Šta je gnosticizam (2003). Čak i da je doživeo ovo izdanje, Lakarijer bi možda tek ponešto izmenio, jer njemu je jedino važan „onaj posebni nauk velikih gnostika“. Zato njegovi gnostici nose oreol čiju patinu dodatno boje progoni i mučeništva; on je romantični tajni znak prepoznavanja vodećih buntovnika svakog vremena jer njih u potragu za slobodom od ovog nesavršenog sveta vuče osećaj konstantne teskobe. A to da li će se suprotstavljati demijurgu koji je krivotvorio ideju Boga ili božanstvu po imenu Profit, svejedno je. Bitno je da umesto da čeka na Spasitelja, svako pojedinačno insistira na samospasenju, što znači da neprekidno traga za gnozom.

Kosmički izgnanici, kako Lakarijer zove gnostike, u 4. veku ipak su nestali u gustoj magli istorije. Ali njihova osnovna ideja, prilagođavana novim vremenima, uvek je, pa i danas, imala svoje tumače i pristalice. Svojom knjigom Lakarijer nudi misao o modernom svetu u kojem razgovor o otuđenosti ne sme više biti otrcana fraza dokonih. Zato mu nije teško da zamišlja gnostike poput Vasilida, Valentina ili Karpokrata kako ulaze u „revolucionarnu bitku našeg vremena“ jer se ne bi, sasvim sigurno, zaustavili samo na deljenju letaka. To je ključna poruka: čak i da podržavaju Džulijana Asanža, Edvarda Snoudena ili pokret Zauzmimo Volstrit, to bi im bio samo prvi korak ka gnozi. Naredni bi značio ostvarivanje ideje o samospasenju – nesvesnom procesu individuacije po tumačenju Junga, koga je gnoza potpuno opčinila – i dosledno nepokoravanje i radikalizam.

Citirajući Zamjatinovu misao da samo jeretici otkrivaju nove elemente u naukama, umetnosti, društvenom životu, i da su samo oni večni ferment života iako ih (njihova) sadašnjost odbacuje, Lakarijer je možda priželjkivao globalnu gnostičku revoluciju. U 21. veku jeretike ne spaljuju, ali se, svejedno, traže njihove glave. „Niko nije beznadežnije rob od onih koji lažno veruju da su slobodni“. Gnostička sentenca? Ne. Samo jedna parola pokreta Zauzmimo Volstrit, američke jeseni 2011. Lažno verovati znači biti ravnodušan prema sopstvenom životu.

Predgovor knjizi Gnostici Žaka Lakrijera

Ovo je snažan i originalan esej, svojevrsna poetska meditacija o iščezlim egipatskim gnosticima, koje je njihovo radikalno odbijanje da poveruju u svet, onakav kakav su prikazivali hrišćanski teolozi, dovelo do uništenja, kako u Egiptu, tako i u Bosni, a koje će okončati u onim Termopilima gnostičke duše, u Monseguru. Želim da naglasim da je ova knjiga bliža poeziji nego erudiciji, iako joj je dokumentacija besprekorna. Njena rekonstrukcija života gnostika podjednako je uverljiva koliko i priča o životu iščezlih Etruraca, D. H. Lorensa.

Dokumenta koja posedujemo o gnosticima retka su kao i ona o Etrurcima, a najveći deo potiče od njihovih protivnika, to jest od crkvenih Otaca. Lakarijer se služio tim izvorima časno i umešno, a njegov esej je žestoko aktuelan u svetu koji se igra gnosticizma. Koliko je samo taj veliki poetski izazov gnostika uzvišen u poređenju sa plitkim defetizmom današnjih hipika! Oni su odbili da podrže svet stvoren nesavršen i usprotivili su se Luciferovoj i Mamonovoj velikoj laži, s beznadnom uzvišenošću trista Spartanaca.

O autoru treba da znamo da je sanjar i pesnik: nije ni naučnik ni novinar. Tragač je i boravio je dugo u Egiptu, proučavajući jezike i krajolike Orijenta. Kad živite u Egiptu, nemoguće je da vas ne pogodi isto rij a tih naoko iščezlih sekti grupisanih okolo središnje ideje gnosticizma, a koje su konačno rasejali po čitavom svetu „pravi hrišćani” , ti izabrani nebeski ljudožderi koji su nam ostavili u nasleđe mentalni svet u kome živimo. Lakarijer nam je, slično Kivijeu, rekonstruisao gnostičko veliko „ne” laži o bratskoj ljubavi i njihovo odbijanje da podele taj svet laži sa njegovim verskim glavarima. Hrabrost te beznadnosti uzvišena je poema kojoj ova sjajna knjiga odaje priznanje.

Lorens Darel

Uvod

Osamnaest stoleća nas deli od gnostika. Osamnaest stoleća tokom kojih su ratovi, inkvizicije, lomače, u kojima su nestali mnogi, itekako opravdali potpunu sumnju u koju su oni dovodili ovaj svet i stvorenja koja u njemu žive. U svemu što nam savremena istorija servira pred oči: u sve očiglednijem preziru prema ljudskom biću, u ideološkim lažima, ratovima ili vojnim intervencijama koje se otvoreno sprovode u korist spregnutih interesa kapitalizma i socijalizma, u svakodnevnom degradiranju slobode, u opčinjenosti nasiljem, u svemu tome bi gnostik, danas, video samo umnoženu sliku drama koje je već znao i kobni ishod večne sablazni koju predstavlja postojanje sveta i čoveka, ovakvih kakvi jesu.

Ko su, zapravo, bili ti ljudi, toliko svesni da su otvoreno gledali pogledom lišenim svakoga praštanja, toliko prijemčivi da su do kraja osetili nepodnošljivu teskobu od pamtiveka obećavane i zanavek uskraćene večnosti, toliko iskreni da su u sopstvenom životu prihvatali sve posledice tog potpunog odbacivanja sveta i ostajali nepokorni, ma gde bili?

Pojam gnostik je nejasan i zaogrće veoma različita značenja.

Ali, tokom prvih vekova naše ere, istorija mu je dala posebno značenje. Na istočnim obalama Sredozemnog mora, u Siriji, Samariju, u Egiptu, u času kad hrišćanstvo traži sebi put, kad mnogi proroci i mesije krstare drumovima Orijenta, osnivajući na sve strane zajednice kratkoga veka, neki ljudi, kojima dadoše ime gnostici, što će reći oni koji znaju, i sami uspostaviše značajne zajednice sabrane oko nekolicine učitelja i posednika znanja, iz korena drugačijeg od svih koja tada bejahu u opticaju.

Na ovom mestu mogu samo u glavnim crtama da skiciram tu složenu i zadivljujuću poruku kojoj ćemo se do tančina vraćati čitavim tokom ove knjige. Gnoza je znanje.

Upravo na znanju, a ne na verovanju i na veri, gnostici su nastojali da se utemelje, e da bi izgradili svoju sliku sveta i zaključke koje su iz te slike crpli: znanju o poreklu stvari, o stvarnoj prirodi materije i ploti, o preobražaju sveta kome čovek pripada jednako neizbežno kao i materija od koje je sačinjen. A to znanje – rođeno iz njihovog ličnog umovanja ili iz tajnih pouka za koje govorahu da su ih dobili od Isusa ili od mitskih predaka – navodi ih da u svemu materijalnom stvorenju vide proizvod jednog boga koji je dušmanin čoveku. Duboko u sebi, neodoljivo, neizdrživo, gnostik oseća život, mišljenje, evoluciju čoveka i sveta, kao promašeno, ograničeno delo, grešno u dubini svoga ustrojstva. Od dalekih zvezda do same srži naših ćelija, sve u sebi nosi – materijalno uočljiv – trag prvobitnog nesavršenstva koje samo gnoza, i putevi koje ona nudi, mogu da pobede.

Ali, tu radikalnu kritiku svega postojećeg prati, isto tako radikalna, izvesnost koja onu prvu podrazumeva i na kojoj se ona temelji: naime, da postoji u čoveku nešto što izmiče prokletstvu ovoga sveta, neka vatra, iskra, svetlost koja poriče od Boga istinitog, dalekog, nedostupnog, stranog izopačenom poretku stvarnoga sveta, i da je zadatak čovekov da, istržući se iz čini i pričina stvarnoga sveta, pokuša da se domogne izgubljene postojbine, da ponovo nađe prvotno jedinstvo i carstvo tog neznanog Boga koga nije poznavala nijedna dotadašnja vera.

U njihovom umovanju, to uverenje se iskazivalo radikalnim učenjem koje je gotovo sve prethodne sisteme i religije smatralo ništetnim, kao da se nisu dogodile. Uz poneku ogradu – pošto su neke od svojih stavova, mirne duše, pozajmljivali iz ovog ili onog sistema, ove ili one svete knjige – može se kazati da je gnoza, uprkos vezama sa filozofijom onoga vremena, duboko originalna, živa misao koja se menja.

U svakodnevnom životu, to odbacivanje sistema i sveta kojim ne upravljaju ljudi nego senke, čovekolike utvare – koje ću ovde zvati pseudantropi – nagnalo ih je da žive na margini svakog ustrojenog društva, da propovedaju odbacivanje svake nagodbe s lažnim ustanovama, odricanje rađanja, braka, porodice, odricanje pokoravanja ma kojoj prolaznoj, ovozemljaskoj vlasti – bila ona paganska ili hrišćanska. Da još jednostavnijim recima rezimiramo temeljni stav gnostika, recimo da, u njihovim očima, greh kojim je okaljano sve stvoreno i kojim je čovek pomućen u duši, u duhu i telu, lišava čoveka svesti nužne za njegovo lično spasenje.

Čovek, senka čoveka, ima samo pomućenu svest, senku svesti. U tome i jeste zadatak kome su se odlučno – premda na čudnovate načine koji su sablažnjavali mnoge njihove savremenike – posvećivali gnostici u prvim godinama naše ere: izgraditi u čoveku istinsku svest koja će mu omogućiti da svojim mislima i svojim delima udahne postojanost i strogost, nužne da se izbegnu zamke ovoga sveta.

Otvorimo, dakle, prvi dosije tog veličanstvenog spora povedenog protiv čitavog sveta, nebeskog beskraja, prvotne pomućenosti čoveka, laži sistema i ustanova, i počnimo od početka, što znači od neba.

Žan Lakrijer

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.