Danas je sa nama i uz “Crnogorski umjetnički kružok”, Filip Vešović .
Rođen je u Podgorici 25. Jula 1996. Završio je Osnovnu školu “Vladimir Nazor” u Maslinama, naselju u kojem živi od rođenja. Uporedo je upisao Nižu muzičku školu “Vasa Pavić”, izabrao je i naučio da svira klavir i uspješno položio prijemni na kojem mu je testiran sluh i traženo pjevanje barem 1 pjesme.
“Niža muzička škola je bila želja mojih roditelja, jer majka kaže da sam prvo propjevao pa progovorio. Kako sam tad bio bio mali i priglup, a nisam ni sad bog zna šta pametniji, nisam volio da idem u muzičku i bio sam ljubomoran na drugove iz škole što oni idu u samo jednu školu a ja u dvije. Osjećao sam da je njima bolje u životu. Nisam bio zadovoljan tretmanom jedne nastavnice i želio sam po svaku cijenu da me ispišu iz muzičke. Otac je pristao, ali uz primjenu obrnute psihologije, i onda sam prije nego je otišao da me ispiše, tražio da me ne ispiše. Zahvaljujući njemu i majci, ostao sam u muzičkoj školi. Brzo posle toga, za nastavnika klavira došao je gospodin Miladin Peruničić, koji je najvažniji profesor i pedagog u mom životu. Javio se usljed najveće krize u mom muzičkom obrazovanju i zahvaljujući njemu sam tu gdje jesam. On je bio na vrhuncu profesionalnosti a tretirao me je kao da smo drugovi, iako to nismo bili, ali ja sam ,,pjevajući” išao na časove. Bio je to preporod. Dozvolio mi je da sviram tada najzahtjevniju ali najazabavniju kompoziciju ,,Zabavljač (Entertainer)” Skota Džoplina, žanra regtajm. Na internom (đačkom koncertu) sam sa tom kompozicijom dobio prve i poslednje ovacije, čitava publika me je tokom sviranja pratila tapšanjem, da bih na kraju dobio glasan aplauz da nisam mogao da vjerujem. Uz nastavnika Peruničića, ne samo da sam prevazišao krizu, i zavolio školu, nego sam upisao posle toga i Srednju muzičku školu i sa ove distance gledano, bila je apsolutno najbolji izbor. Njegov model pedagogije treba da bude uzor svima.
Od 2009. do 2014. bio sam član odreda izviđača ,,Stara Varoš” iz Podgorice, čiji je starješina bila, po mišljenju mnogih najbolja učiteljica Podgorice, Vesna Vešović, moja tetka. Na Džemboriju, tj. višenedeljnoj manifestaciji okupljanja izviđača iz čitavog svijeta, koji se dogodio 2011. godine u Šapcu, od dječaka postao sam mladić. Nisam bio primjer pravog izviđača, štaviše bilo me je sramota koliko su vrijedniji od mene bili ostali, ali ja sam išao zbog druženja, a i zbog lijepih izviđačica.
Posle jednog gostovanja na Radiju Crne Gore, 2010. godine, prihvatio poziv jedinstvene žene i duše Radija Crne Gore, gospođe Mirke, da budem dio tima saradnika u emisiji za djecu i mlade ,,Radoznalica”. Napisao sam tada pet autorskih tekstova na razne teme, koje sam uživo u studiju i čitao. To je bilo i ostalo nesvakidašnje iskustvo. Tamo sam upoznao sjajne i talentovane osoba, sa kojima i dan danas imam kontakt.
U toku srednje škole i pjevanja u školskom horu s kojim sam učestvovao i na koncertima i na takmičenjima, ,,regrutovan” sam u najstarije Kulturno-umjetničko društvo u Crnoj Gori – hor ,,Stanko Dragojević” iz Podgorice. Na kultnim ,,Niškim horskim svečanostima” 2014. godine osvojili smo nagradu za najbolje izvođenje zadate kompozicije, u konkurenciji od barem 20 horova iz regiona. Kao nagradu, Ministarstvo kulture Crne Gore je izabralo nas pored svih evropskih horova koji su do tada nastupali, da u Crnogorskom narodnom pozorištu priredimo Božićni koncert 2015. godine. Putovali smo, nastupali i takmičili se u Splitu, Negotinu, Prijedoru, bili članovi velikog horskog ansambla povodom koncerta 2013.-te u čast 200 godina od rođenja velikog crnogorskog vladara Petra II Petrovića Njegoša, pod dirigentskom palicom možda i najbolje dirigentkinje na svijetu, a naše Crnogorke, gospođe Darinke Matić-Marović.”
ZINAK: Kad si otkrio da možeš imitirati sve što zamisliš?
Filip: Hahahaha, ne mogu imitirati sve što sam zamislim, bilo bi zabavno da mogu, ali hvala Vam na tome. Ne sjećam se kad sam tačno počeo, jer nekako nikad nisam smatrao da zaista umijem da imitiram dok nisam objavio svoj prvi video na You Tube-u i vidio reakciju gledalaca, ljudi koji te niti poznaju ni vole, a sviđa im se. Tek tad sam shvatio da to stvarno umijem, tako da je precizan odgovor kad sam shvatio 8. oktobar, 2016. Do tada se sjećam da sam imitirao mojima kući, i u školi. “
ZINAK: Šta ili ko Vas je podstakao da se oprobate u javnim nastupima i da li ste imali tremu?
Filip: “Podstaklo me je vjerovatno slobodno vrijeme i rasterećenost u tom periodu. Slobodno vrijeme za stvaralaštvo, u mom slučaju, bilo koje vrste je itekako stimulativno, jer onda znam da ležim i blejim, i promišljam, i bavim se isključivo stvarima koje me interesuju i zabavljaju. Tremu nisam imao jer sam po pitanju You Tube-a bio niko i ništa. Nisam imao obavezu objavljivanja, nisam imao rokove, šefa, nisam jurio za novcem, i kad imam tu apsolutnu slobodu, tek tad mislim da može da izađe ono najbolje iz mene. Ta sloboda je zasluga mojih roditelja i sve što sam učinuo do sad je i njihova zasluga jer mi čitavog života omogućavaju najbolje uslove i podršku, a nisu bogataši. Mislim da nikad neću moći da im se dovoljno odužim. Kad sam objavio svoj prvi video, to je bio period između mog maturiranja i upisivanja fakulteta. Da sam već tad studirao, siguran sam da ne bih nikad snimio imitacije. Ne bih jer ne bih imao dovoljno vremena da prelomim da snimim svoj prvi video za You Tube, niti da shvatim da je to vrijedno objavljivanja. Drugima to slobodno vrijeme ne bi bilo neophodno, ali meni jeste, barem za prvi put. Snimio sam ga iz kreveta, probudio se, sjeo i snimio, za nekih 40 minuta (što je moj lični rekord), bez ikakvog plana od ranije i bez ikakvog scenarija. Drago mi je što ako već imam lijenu stranu ličnosti, da je posledica toga nešto što vrijedi, a ne samo uganuta kičma i utrnuta zadnjica. “
ZINAK: Da li ste očekivali slavu i kako je nositi se sa njom?
Filip : “Nisam očekivao ništa. Ne osjećam se slavnim. Ljudi me prepoznaju i prilaze mi na ulici, u kafićima, javljaju se na društvenim mrežama, ali to ne čini da se osjećam slavnim. Jer kad poređate istinski slavne ljude, asocijacije i sinonime za tu riječ, ja sam za njih buvica. Oduševljava me, svakako reakcija ljudi, svaki put se iznova iznenadim jer sam dosta susreta doživio, a nisam doživio ni jednu jedinu neprijatnost, već isključivo lijepe riječi. Naši ljudi su, makar u mom iskustvu, po tom pitanju sjajni. I kad je tako, onda se ego baš smanjuje, jer imam želju i trudim se da što više ispoštujem te ljude, popričam sa njima i nekurtoazno im se zahvalim, a ne samo ono ,,hvala puno.” U meni lijepa riječ i prilazak ljudi izaziva poniznost i zahvalnost, a ne osjećaj slave.”
Za sve naše pratioce , Filip otkriva još o sebi :
“2014. sam prvi put igrao na filmu. Bio je to igrano-dokumentarni debitantski film ,,Kulturni identitet Podgorice”, istoričarke mr Vanje Vuković, moje druge tetke. Opet tetka, da. Jednog dana ću napisati djelo ,,Život, snovi i tetke Filipa Vešovića”. Bilo je to uzbudljivo iskustvo, a film je ispao sjajan, sto je naročito impresivno jer Vanja nije reditelj. Igrao sam Janka iz čuvenog podgoričkog evergrina ,,Mlada Jelka ljubi Janka”. Pet godina kasnije igraću i u drugom njenom filmu ,,Jedna gospa, dva viteza” koji se bavi periodom druge crnogorske dinastije Balšić. Tad sam naučio da jašem konja. Ovaj film je imao svoju televizijsku premijeru na TV Vijesti, a oba filma su imala svoju premijeru u KIC-u Budo Tomović. Oba filma su snimljena na autentičan način i mislim da tako nešto nikad prije u Crnoj Gori nije snimljeno.
8. oktobra 2016., snimio sam i objavio svoje prve imitacije, a 5 dana kasnije i drugi video. Nenadano, odjeknule su, za nekih 5 dana prvi je skupio 40.000 pregleda, a kroz pola godine i 90.000 pregleda. Bilo je objavljeno gotovo na svim crnogorskim televizijama i portalima. Tek sam tad shvatio da umijem da imitiram. Bilo je smijesno kad smo jednog dana kući, kao i obično, gledali glavne vijesti u 18.30 na TV Vijesti, i kad su voditelji pročitali moje ime i objavili šta sam snimio. Dva mjeseca kasnije snimio sam i treći video sa kojim sam po prvi put bio na prvom mjestu u You Tube ,,trendingu”. Četvrti video sam snimio posle godinu dana od prvog i onda sam gotovo odustao od snimanja jer nisam imao naročitu motivaciju niti sam vidio sebe kao nekog ko štancuje videa kako to rade ozbiljni jutjuberi na nedeljnom nivou. Kvalitet mi je bio važniji od kvantiteta. Onda su došli izbori 2020. godine na nagovor jednog sjajnog tipa kojem ne znam ime a koji mi je prišao u kafiću i tražio od mene da snimim nešto novo. Nezavisno od njega, moja nekadašnja koleginica sa radija koju izuzetno cijenim mi je decidirano predložila i bio sam nagovoren. Shvatio sam da, da bih bio produktivan, na to mnogo utiče potražnja ljudi. Snimio sam u oktobru nove imitacije i za 24h je video imao 100.000 pregleda na You Tube-u. Bilo je neobičan doživljaj jer Crna Gora ima nešto preko 622.000 stanovnika.
Nakon prvih imitacija i nakon gledanja filma Martina Skorsezea iz 1977., ,,New York, New York”, odlučio sam da kupim saksofon i naučim da ga sviram. Tad je bio na popustu. Imao sam polovinu sredstava za kupovinu instrumenta, a ostalo mi je pomogao otac, kojem sam kasnije uspio da vratim što sam od njega pozajmio. Čitavog života sam maštao i bukvalno sanjao kako sviram saksofon i ovog puta mi se željla i ostvarila. Sam sam naučio da ga sviram, bez pomoći profesora jer ne You Tube-u imate milion besplatnih profesora, a bio sam već muzički pismen kroz završenu nižu i srednju muzičku školu pa je bilo još lakše. Od majke sam na poklon dobio usnu harmoniku, koja je bila još jedna moja velika želja.
2017. sam bio prvi put u Sjedinjenim Američkim Državama, u Kaliforniji, a krajem iste godine upisao sam Istoriju na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Istorija mi je oduvijek u školi najbolje išla i cio život sam gomilao što bi neki rekli ,,nepotrebno znanje” iz svijeta istorije, filma, muzike, sporta. Odlučio sam da preimenujem to znanje tako sto ću jednog dana postati istoričar i studije su mi za sad, najveće zadovoljstvo. Istorijska nauka je po mom mišljenju, najvažnija, a i najinteresantnija. Trudim se i za sad uspijevam da dajem sve od sebe, a kad dam sve od sebe, onda sam uvijek zadovoljan, jer znam da ne mogu bolje od toga što sam ostvario. Istorija je krcata surovošću, realizmom, mudrošću, i stvarno jeste ,,učiteljica života”. Volio bih da nikad ne prestanem da se bavim istorijom. Posle završene druge godine studija, po drugi put sam otputovao u Sjedinjene Američke Države, ovog puta na istočnu obalu, u državu između Nju Jorka i Bostona, Roud Ajlend….Bogu hvala, snašao sam se najbolje što sam mogao, i ponosan sam i zahvalan na načinu kako je ocijenjen moj rad na oba posla. Ameriku svako treba da prođe, jer je dobar orjentir. Da znate da li vam se više sviđa ovdje ili tamo. Zarada je neuporedivo bolja, ali to ne mora da garantuje i bolji život. Sve zavisi od toga kakva ste ličnost.”
ZINAK : Šta biste poručili mladim ljudima ?
Filip : “Poručio bih im da nemaju šta da izgube ako se snime i objave na You Tube-u. Ako nisu zadovoljni rezultatom, video se uvijek može obrisati. Niko vas se neće sjetiti ako se sami sebe ne sjetite.”
Projekat je podržan od Ministarstva kulture Crne Gore .
Crnogorski umjetnički kružok realizuje NVO Zinak. Projekat je podržan od Ministarstva kulture Crne Gore.
Projekat je namijenjen svima, s posebnim akcentom podrške ranjivim kategorijama društva. Koncept projekta je osmišljen kao realizacija seta slikarskih, književnih i muzičkih radionica, koji se na kraju projekta krunišu izložbom i mini koncertom, umjetničkim druženjima i slično.
Zinak je humanitarno i neprofitno nevladino udruženje koje se na prvom mjestu bavi promovisanjem filantropije i društvenom brigom za djecu i mlade. Kao relativno mlado Udruženje, stekli su prepoznatljivost zbog svog posvećenog rada, kako u svojoj zemlji, tako i dalje. Dobitnici su brojnih većih priznanja i nagrada, a svojstveno im je i uspješno i transparentno vođenje projekata.
Sav njihov rad predstavljen je na FB stranici :
Nvo Zinak
https://www.facebook.com/nvo.zinak/
