Anatomija Fenomena

Da bi čovek bio sretan u životu, treba umreti rano [Tema: Crnjanski]

Paris-La-Coupole

 

KOMENTAR UZ „POSLANICU“

Bilo je mnogo povoda tome, i uzroka, što sam ja, tada, iz Beograda, otišao tako brzo. Bilo je, među tim uzrocima, čak i vrlo prijatnih. Moji drugovi su bili otišli u Pariz i ja sam pošao za njima, da ostvarim svoju davnašnju želju. Mi smo se nadali da ćemo tamo stvoriti kao neku malu, našu, umetničku koloniju.

Radionicu slikara, skulptora, stihotvoraca.

Sem toga, ja sam na Univerzitetu, u Beogradu, bio upoznao onu koja mi je postala žena. U to doba, to je bila najlepša devojka u Beogradu. Otišli smo, zajedno, u Bretanju. Otišli smo, zajedno, u Toskanu.

A kad smo se iskrcali, na povratku, u Dalmaciji, u Šibeniku, ta varoš je baš bila napuštena od Talijana i na obali je igralo kolo.

Nikad veselijeg, luđeg, snažnijeg kola nije bilo.

Da bi čovek bio sretan u životu, treba umreti rano.

Međutim, bilo je nešto što je mene, iz Beograda, u Pariz, i oteralo. To je bila ta strašna glupost, podlost, ta mržnja literarnih fariseja, sa kojima sam se bio, prvi put, sreo.

Postoji teorija da pesnika treba zatvoriti u nesreću, sirotinju, u patnju. Imaće, kažu, dublju inspiraciju.

Isto tako, potrebno je imati snažnu, literarnu, kritiku. Rezultate, kod nas, videli smo.

Lazu Kostića je, celog života, pratila hajka polutana, sa mržnjom koja je danas smešna. A sva ta hajka bila je organizovana, na bazi ličnih mržnji. Postoji jedno pismo koje je Đura Jakšić napisao Stojanu Novakoviću, kad su mu prebacivali da nije dovoljno obrazovan, literarno. To pismo je jedan od najvažnijih dokumenata, po mom mišljenju, u našoj književnosti.

Da je Žefarović umro, prebedno, u jednoj kolibi, to je, za njegovo doba, prirodno. Međutim, kampanja, koja se vodila protiv Uskokovića, kao agenta Austrije (!), u Beogradu, vođena je sasvim tipično, naški, moderno. Oterali su ga da skače u Nišavu.

Meni je Bora Stanković, sa suzama u očima, pričao, o bedi u kojoj je ostavio porodicu kad je otišao u internaciju, i kako je hrvatski književnik Ogrizović uspeo da ga nagovori da dâ neku priču za list koji je, de factoo, pripadao okupatoru (Belgrader Zeitung.)

Zbog toga su, posle, Stankovića, godinama, pljuckali kroz literarnu kritiku i, što je najlepše, nikad otvoreno, jasno, nego uvijeno, sa insinuacijama da je špijun bio.

Međutim, jedan bivši ministar, koji je tobože bio republikanac, bio je predsednik Opštine, pod okupatorom, u Beogradu.

To mu nije smetalo da docnije osnuje „demokratsku“ partiju.

Imao je banku.

Ja sam svoje kritičare, banaćanski, caknuo, i otišao.

Ni danas mi nije žao.

U Parizu, tada, našu grupu književnika bio je zahvatio talas oduševljenja, da uđemo u francusku književnost, u književnost Francuske, koja se onda smatrala kao naša druga otadžbina, zbog zajedničkih uspomena iz rata.

Najviše je uspeo u tome Rastko.

On je provodio noći među mlađim francuskim poetama, i pokušavao, da i mene upozna sa njima. On je bio počeo čak i da piše na francuskom. Ja sam smatrao da se na stranom jeziku može voditi korespondencija, konverzacija, pisati drama, naučni članak, propaganda (videti zajednički rad Ujevića i trtonje Fileasa Lebeka, za vreme rata), ali da se poezija može pisati – i da je treba pisati – samo na jeziku maternjem.

Dušan Matić i (ako me sećanje ne vara) Boško Tokin potpisali su bili, tada, i jedan manifest komunističke stranke protiv prisustva francuskih trupa u Maroku.

Najlepše je francuski, među nama, tada, govorio Sibe.

On je bio sav sretan kad je uspeo da upozna francuske književnike po literarnim redakcijama i da im protumači svoju teoriju „kozmičke literature“. Bio je van sebe kad ga je Ivan Gol (po mom mišljenju jedan trećerazredni književnik) pomenuo u svom predavanju u sali Gavo.

Ja nisam delio to oduševljenje Sibeta. Ja nikad nisam verovao u iskren interes bogataša prema siromasima. A kad me je Andre Salmon zvao na čaj, ja sam to smatrao kao komediju, koja je dosadna. Meni su se sva ta gospoda činila piskarala.

Sibe je, pored Francuza, najviše bio u društvu Rusa.

Stanovao je u jednom malom hotelu, prekoputa jedne čuvene kafane, na Monparnasu. Pokrivao se bundom koju je nosio iz Rusije. Dolazila mu je jedna mlada Ruskinja, koja nikako ni]e htela da ispuni njegove želje. Uvek je obećavala, ali u poslednjem trenutku uvek bi se prepala. Vriskala bi: „Bedna ja! Bedna ja!“

Ja sam stanovao u jednom malom hotelu, nedaleko od teatra Odeon, u ulici Rasin. Neko vreme, stanovao sam i u hotelu Rastka Petrovića, iza Panteona, u ulici de la Clef.

Prekoputa mog hotela, u ulici Rasin, na ćošku, sad stoji spomen ploča od mramora, uzidana u zid, gde je pao, u pucnjavi protiv okupatora, jedan naš sunarodnik.

Skidam mu kapu.

Posle trideset i dve godine, kad sam tamo bio, ja sam stajao zagledan u prozore iza kojih sam nekad živeo.

Ne mogu da nađem u svemu tome nikakav smisao.

Međutim, to ne znači da želim da dam neki naročiti smisao tome da sam ušao u literaturu. Naprotiv, veliko je to da osećam da dišu oni koji za nama idu, i da će ih uvek biti, koji su gotovi da polože život, tako, na nekom ćošku.

Život će biti uvek nešto više od literature.

Miloš Crnjanski

 

Poslanica iz Pariza

 

Život vaš i telesa još su tvrda
a zidanja krivudava, neoprezna,
no ja vas mirno gledam sa brda
i znam što još niko ne zna.

Tela će vam se izgubiti
i krv biti sve tanja i tanja;
zanemeli ćete ljubiti
vrhove cvetnih trešanja.

Dolazim skoro a doći će i dan
kad će dosadanje biti svejedno,
kad će i vaš dah biti iskidan
i strešćete se već jednom čedno…

Sa osmehom jutarnjim jednom i vi
zaigrati, sa srebrnim lukom,
u bezdan nebesa biserno sivi,
sa Šara,
sa Velebita,
sa Fruške gore.

Zatrešću višnje iznemoglom rukom,
na gradove vaše bele,
da ućutkam jednom drečeće gajde
i pijanke nevesele.

Osetićete da i vama ide san
i stojati pod nebom suzno goli;
i leći ćete i vi u travu zvezdanu,
gde ništa više ne boli…

Ispuniće se pesničke ludosti,
i, kad prva proletnja noć zaplavi,
videću ja još vas i život kako igrate,
na nebesima, a ne na javi

Miloš Crnjanski

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.