Art

Dali

Foto: Philippe Oursel

Dok mašinica zuji, praveći sitne, završne pokrete, koža pod iglom jedva primjetno pulsira. Kao da drhti. Čuje se Koenova pjesma o plesu, o ljubavi. Ruke Majstora su vješte, krute, nepokolebljive. Prelazi nježno preko dugih, tankih nogu. Stavlja završne tačke na surlama. Sjenči obelisk.

Djevojka bi željela da zažmuri. Peče je među rebrima. Ipak, stisnula je zube i, želeći nešto da dokaže, gledala je Majstora netremice. Kad je zujanje prestalo, a igla se odvojila od kože, nasmiješila se. Dali bi bio ponosan. I Koen bi bio ponosan.

Puno se odluka donese dok iz žara plamti, bukti i kulja. Ples, dok traje, izvor je života. Dama i Majstor su bili umjestnost – koraci, neuvježbavani, ali do savršenstva usklađeni sa zvukom violine. Nadrealni. Srce kuca dugo pošto se ples završi, a podijum isprazni.

Priča se račva. Nije bitno šta se dogodilo, ni kako se okončalo. I nakon plesa, na koži žive dva slona. Ono što je kožu peklo jeste  pitanje – a čime je Majstor sebe za života obilježio, nakon što je svoje vjerovanje prenio u njen krvotok? Nije joj bilo žao svog platna, podijuma za Koenov ples. Vjerovala je u ona dva obeliska. Njeni su udovi bili jednako krhki i nježni. I ona je klecala pod svojim teretima. Jeste vjerovala u to što je crtež predstavljao. Isto onako kako je Tvorac oblikovao Majku Prirodu… i ona je nosila Majstorovu želju, poput žiga i zakletve.

Violina račva mogućnosti. Slonovi plešu jedan ka drugom, taman dovoljno za pjesmu, za život. Dotiču se pogledima i sudbinama. A onda jedan slon podiže svoju surlu, izvija je, i njome prebacuje svoj obelisk na pleća onog drugog. Zatim laganim koracima produžava ka svojoj sudbini. Plesač Koji Ostaje se okreće. Jedan obelisk se pomjera, u padu zagrebe drugi i, poljubivši tlo, mrvi se u sitne djelove. Urlik.

Ovo, ipak, nije prča o Dami i Majstoru. Posrijedi je jedan mnogo dublji, sveprožimajući odnos. Ovo je priča o tebi. Sada samo treba da iz plasta simbola, izvučeš svoj i pogledaš u njegovo ogledalo. Da li si onaj koji odlazi ili onaj koji ostaje? Jesi li dragulj koji pada ili onaj kojeg krasi ožiljak? Da li si Ona čija koža pjeva priču duše? Ili si Onaj koji plesom života šara po tijelu Vremena?

Zujanje se stišava, a koža prestaje da pulsira. Šta vidiš?

Olga Gojnić

Ostavite komentar: