Anatomija Fenomena

Danilo Kiš između poetike i politike (9) – Pesnici koji vole vlast, loši su pesnici [Tema: Kiš]

Mihajlo Pantić, Zoran Đerić, Aleksandar Hemon, Vladimir Arsenijević, Muharem Bazdulj, Fatos Lubonja, Nenad Veličković i Milan Đorđević
Mihajlo Pantić, Zoran Đerić, Aleksandar Hemon,
Vladimir Arsenijević, Muharem Bazdulj, Fatos Lubonja, Nenad Veličković i Milan Đorđević

Između poetike i politike (Between Poetics and Politics)
Međunarodni skup pisaca (International meeting of writers) Beograd, 15-17. jun 2005. godine
Centar za kulturnu dekontaminaciju
Priredila Mirjana Miočinović u saradnji sa Vladimirom Tupanjcem i Aleksandrom Savanović

IX dio

 

Vladimir Arsenijević: Dobar dan i dobrodošli. Za razliku od jučerašnjeg dana, danas ću držati mikrofon u ruci, tako da se nadam da će se čuti sve što govorim. A govoriću sa tim uzlaznim akcentom, dabi se, između ostalog, i razumelo.

Danas smo tu da pokušamo da razgovaramo o politici Danila Kiša i politici dela Danila Kiša, i eventualno, o političkom uticaju i nasleđu koji je on ostavio za sobom nakon svoje smrti. Kao i tokom jučerašnjeg razgovora, i ovaj će biti podeljen na dva dela. Dakle, u prvom delu ćemo pozvati naše goste da pročitaju ili kažu ono što su pripremili na ovu temu. Taj deo će trajati oko sat i po, pretpostavljam.

Nakon toga ćemo imati pauzu od pola sata… i u drugom delu ćemo napraviti diskusiju, na osnovu onoga što smo čuli u prvom delu.

Danas su ovde sa nama, Fatos Lubonja, naš gost iz Albanije, pored mene je Muharem Bazdulj iz Travnika, iz Bosne i Hercegovine. Sa moje desne strane je Aleksandar Hemon, originalno iz Sarajeva, inače već godinama stanovnik Čikaga. Do njega je Zoran Đerić iz Novog Sada i Mihajlo Pantić iz Beograda. Moje ime je Vladimir Arsenijević, ja ću moderirati koliko god budem umeo ovaj razgovor i pokušati takođe da učestvujem u njemu.

Mihajlo Pantić: Dobar dan svima. Drago mi je što smo danas ovde i što imamo priliku da se i na ovaj način setimo Danila Kiša i onoga što je on uradio za književnost i za život sam, rekao bih. Ja sam napisao jedan tekst koji zasad nema naslov, a koji je pokušaj odgovora na temu koja nam je data kao predmet razmišljanja na ovom našem skupu.

Slučaj književnika Danila Kiša podseća me da u govoru o odnosu poetike i politike postoje dve paradigmatične stvaralačke pozicije. Pisac u politici i pisac iznad politike. Da postavka ne bi zvučala apstraktno, reći ću odmah Borhes i Sartr. Danilo Kiš je u sebi imao i jedno i drugo iskustvo. On je pišući podrazumevao i Borhesa i Sartra i mnogo šta od onoga što je činio išlo je za tim da se ta imanentna dvojnost, ta produktivna protivrečnost nekako razreši, neutrališe, usaglasi, uprkos apriornom saznanju da je to samo još jedan uzaludni spisateljski cilj, jedna himera kojoj težimo utoliko više što nemogućnost njene realizacije, njenog dosezanja postaje izvesnija. Nema sreće u ovom svetu, on nije bašta nego je pepeo, i pisanjem se tu malo šta, da se ne lažemo, pisanjem se tu ništa ne može korigovati.

Pisanje jeste prema Kišu delovanje uprkos svemu, produkt čuda i truda. Opečen opštim iskustvom, traumatizovan biografijom, opterećen istorijom, usmeravan pa i ograničavan kulturnom matricom, zgađen nad politikom, pisac poput Kiša kao da piše u nekoj samoodbrani. U iznuđenom gestu, u uzaludnom, pa ipak iskupljujućem pokušaju da samom sebi objasni, da samog sebe razuveri da se svet odavno oprostio od svakog smisla. Sve što taj i takav svet čini, svodi se na perpetuiranje apsurda, na samouništenje. Drugi veliki Kišov saputnik, Borislav Pekić, svojim delom je takođe osvedočavao tezu da je svet osuđen na eksterminaciju i reklo bi se sada kada ih nema, ali kada su u duhu i dalje među nama, da su obojica dolazili do istovetne spoznaje različitim načinima, različitim putevima do tačke posle koje počinje ćutanje, stavljanje šake na lice i ćutanje. Ćutanje i tišina su, da vas podsetim, toposi visokog modernizma. Signali da je čovečanstvo stiglo do jednog pretpostavljenog kraja i da sada taj kraj živi u beskonačnoj, antihumanističkoj, od svakog autentičnog sadržaja ispražnjenoj svakodnevici, iz koje neće ostati ništa i posle koje nema ničega do nje same, iste takve. I stoga današnja književnost, čini mi se, favorizuje model i tip pripovedanja o anonimnom neheroičnom junaku. Današnjica je sva u znaku sumanutog, gotovo histeričnog ubrzanja, katastrofe i tragedije zbivaju se gotovo iz dana u dan, i piscu biva teško da u posvemašnjoj pojavi banalizovane i poravnate stvarnosti, u kojoj je čak i katastrofa samo jedna televizijska vest, pronađe bilo kakav referentni oslonac za svoju maštu i da nam upravo, kao Danilo Kiš ne tako davno, kaže: slušajte, ovo je važno. Dakle, biti u politici a biti iznad politike. Sartr je paradigmatičan primer pisca koji živi u politici, ne može bez politike, učestvuje u njoj, komentariše i upozorava, moralno apeluje i stalno podseća na činjenicu da književnost ima neku, kakvu-takvu važnost jedino ukoliko je socijalno i etički odgovorna, ako tematizuje i pročišćuje ono što nas tišti u vremenu. Ne može se biti pisac bez ovakvog ili onakvog oblika angažovanosti. Ne, naravno, one angažovanosti koju je upražnjavala i svakodnevno uporno sve do dana današnjeg trenirala balkanska stvarnost minulih godina, u kojoj su mnogi loši pisci postali još gori političari, nego se, kada govorimo o sartrovskom modelu angažovanosti pisca govori o angažmanu u književnoj formi.

Sve u svemu, o pisanju koje pokušava da usaglasi etičku i estetičku dimenziju viđenja i mišljenja sveta.

Danilo Kiš pripadao je onom tipu istočnoevropskih intelektualaca koji su zapravo oblikovani u otporu prema modelu totalitarnih ideologija. Njega je lako videti u društvu Česlava Miloša, Josifa Brodskog, Jožefa Škvoreckog, Đerđa Konrada. Premda nije bio disident u onom značenju u kojem su to bili navedeni pisci, Kiš je svojim knjigama, negde od Peščanika na ovamo, neprestano podsećao na činjenicu da su totalitarne ideologije sve obećavajući sreću koja nikako nije dolazila, unakazile i unesrećile svet, proizvodeći, to je prava reč, mehanički po sili inercije, dakle proizvodeći nepregledne mase tragičnih ljudskih sudbina.

Antičke tragedije namenjivale su pojam sudbine povlašćenim i uzvišenim pojedincima. Tamo su samo izabrani bili predodređeni na patnju. Moderna vremena izvršila su u tom pogledu morbidnu egalitarizaciju tragičkog sadržaja. I kada čitamo knjige Danila Kiša, mi na njihovim stranicama, kako sam već pisao, zaista otkrivamo neprestanu multiplikaciju i  enciklopedizaciju smrti. Cela je književnost knjiga mrtvih, sećanje na ono što neminovno dolazi, a što istorija i politika samo neprirodno ubrzavaju.

Kišov angažman je sve u svemu, uvek bio u estetičkoj formi, pa mi se iz tog, i samo iz tog razloga, potpuno neumesnim čini današnji pokušaj političke instrumentalizacije Kišove misli, u ovom ili onom smislu. Kiš zna sledom Sartra, da pisac modernih vremena ne može ostati moralno indiferentan, pa ako hoćete, mada ne volim tu reč, i neopredeljen. Pisanje je nužno etično, pisanje je oglašavanje a ne prećutkivanje. Pisanje je uvek, pa čak i kad govori o kestenovom listu, a posebno kada govori o logoru, upiranje prsta u nešto. Međutim, pisanje nije politička kampanja. Poezijom nije svrgnut nijedan diktator. Mase koje na trgovima izvode revoluciju, po pravilu ne znaju šta je sonet i silabičko tonska versifikacija, dočim pesnici, naročito kada su loši, vole da su u blizini trona. Parafraziram jednu staru maksimu: Vlast koja voli pesnike, dobra je vlast. Pesnici koji vole vlast, loši su pesnici. Pesnici i romansijeri voze se u pratnji moćnika, večeraju sa njima, pišu im ode i slučajno, sasvim slučajno, voze se tom lađom. Mi, očigledno, putujemo istim brodom. Sve je to nastavak, gomila novih epizoda beskonačne serije kojoj je Borhes odavno dao ime, a koja se zove sveopšta istorija beščašća i pisac koji drži do sebe mora ostati izvan i iznad toga.

Ne poništavajući u sebi ono što mu je došlo i po duhu vremena i po sili biografije, a to je nužnost aktivnog odgovora, neminovnost intervenisanja u zatečenom poretku stvarnosti, Danilo Kiš je, međutim, sledom Borhesa, razumeo da je pisanje i estetska amalgamizacija svega onoga što se u čovekovom životu zbiva, a što se nikako nemože pokriti pojmom politike. Jedna zaljubljenost, na primer, ima individualni značaj, naravno, za onoga ko je zaljubljen, veći od svih stranačkih konvencija i parlamentarnih izbora ovoga sveta. Književnost ne svedoči samo ljudsku nesnađenost u velikim entitetima politike, istorije, nacije, već prikazuje život do najsitnijih detalja, osmišljava ga i pobeđuje njegovu beznačajnost.

Borhesovski princip jezičkog pobijanja pojma vremena, tj. kristalizovanja onoga što je univerzalno i večno u jednom jedinom i neponovljivom, pa stoga predragocenom ljudskom životu, Danilo Kiš potvrdio je svojim knjigama. Tako gledano, reklo bi se da je u Kišovom delu izvršen ukrštaj dveju stvaralačkih koncepcija. Jedne sartrovske koja politiku vidi kao neminovnost, i druge borhesovske koja politiku raskrinkava i relativizuje. Kiš je to, naravno, budući visoko samosvestan pisac, onaj koji ne piše iz muda, nego iz glave, a povodom srca, efektno ilustrovao kestlerovskom opozicijom jogija i komesara, podsećajući nas da kultura i u njoj relevantna književnost mora, sve i da neće, težiti uravnoteženju i harmonizaciji suprotnosti.

Isključivost je gotovo uvek signal neke ili nečije nerealizovanosti. Kiš deo svoje pune umetničke realizovanosti, između ostalog, duguje činjenici da je upravo svojim delom apsorbovao paradoks ocrtan Sartrom, dakle u politici, i Borhesom izvan politike, da je uspeo da stvori svoju kišovski prepoznatljivu varijantu odgovora na taj paradoks.

Kišov etički angažman je takav da nikada ne protivreči njegovim estetskim stavovima. Priča o razlozima kasnijeg višekratnog osporavanja ili nekritičkog prihvatanja Danila Kiša u osnovi je takođe politička. Pozicija koju Kiš zauzima i figura koju on u ovdašnjem kulturnom modelu oličava mnogo više iritira njegove protivnike od njegovog književnog dela koje posle svega ne može biti estetski osporeno, bez obzira na ne znam kakvu argumentaciju. Sada opet valja upotrebiti reč sudbina i reći da je takva sudbina velikih. O njih se češu svi, i oni koji bi od njega hteli da pozajme malo veličine, jer, Bože moj, kada govorimo o velikom to znači da sam i sam veliki, i oni koji ga uzimaju kao podesan objekat za demonstraciju vlastite moralne bede i inferiornosti, nerelevantnosti, pobačenosti. Sa njima je, međutim, više nego lako. Neka se jave čim napišu nešto makar i nalik na Grobnicu za Borisa Davidoviča ili Enciklopediju mrtvih. To je moj prilog ovom skupu.

Nastaviće se

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.