Anatomija Fenomena

David Oheda – Konvoj vojske [Pisci svijeta – Oheda]

Bucko se tiho uvlači u kuhinju i pipa po kredencu, tražeći dvopek, potom ulazi u trpezariju i seda da ga na miru pojede; oči mu se zarivaju u očevu košulju, u polupraznu flašu ruma, u prljave tanjire i zidni sat sa zvezdastim stalkom: sedam ujutru.

Završava i ustaje, kreće neodlučno ka sobi svojih roditelja.

Neće mi ništa biti, ponavlja u sebi dok pritiska kvaku i odškrinjuje vrata a u lice ga udara miris roditeljske spavaće sobe; proviruje polako i posmatra ih kako spavaju sa jednom nogom izbačenom izvan pokrivača. Oboje debeli.

Mora da hoda na prstima dok ne stigne do stolice, dok ne stavi ruku u torbu i ne pronadje novčanik; dok ne izvadi novčanicu od pedeset pezosa i ne izađe tiho, znajući da će kad se vrati ostati bez ručka, potpuno sam u velikom ormanu, koji ga više i ne plaši; zatvara pažljivo vrata i brzo izlazi iz kuće, pre nego što se probude i počnu u glas da viču dok ona nebrižljivo реге sudove a on šalje po pivo da bi gledao utakmicu.

Grad je osvanuo mokar i Bucku se to svidja jer može da skakuće po baricama duž ulica naselja. Kuće blistaju, sve podjednake, sa rascvetalim saksijama na simsu i zavesama na prozorčićima, sa načičkanim televizijskim antenama. Bucko je uveren da se iz svih njih širi isti miris i da u svakoj postoje debeli mama i tata koji samo što se ne pobiju, poluprazne flaše ruma i jedan bucko koji krade pedeset pezosa. Sve su kuće iste i Tuckova koja se vidi iza ugla i pred kojom se bucko zaustavlja i zviždi ugovoreni znak. Tucko odmah istrčava.

— Hajdemo!

Oni kreću.

— Koliko si skrpio?

— Maznuo sam sestri trideset pezosa – odgovara Tucko pokazujući novac.

— Ja imam pedeset.

Ne znaju još šta bi mogli da rade dok se ne otvori apoteka, ali već im je jasno da će na kraju da sednu i posmatraju kamione i automobile krcate porodicama koje odlaze na izlet.

Gadjaće drveće kamenčićima. Cale će da me ubije. Kupiće lilihip od limuna. Moja sestra će pošteno da se isplače. Ređaće kamenčiće po klupi. Krenuće prema apoteci, bez prethodnog dogovora, zagrljeni, polako, ismevajući pse koji laju iz kuće, držeći ih, pričajući o gospođici Heleni koja dolazi u školu u prostim sandaletinama i priča im mnogo smešne stvari, o gospodinu iz radnje koji ima dlake u ušima, izbegavajući stalno da pomenu očeve koji se napijaju i majke koje se nikada ne smeju.

Kad stignu pred apoteku shvataju da je još uvek zatvorena i sedaju na pločnik da posmatraju automobile i da pogađaju marke, dok ne prepoznaju gazdin, koji se odmah zatim zaustavlja pored njih. Covek izlazi i prelazi ulicu sa ključevima u rukama, otvara vrata apoteke i istog trenutka čuje korake dečaka koji ulaze i nameštaju se pored aparata. Tip im kaže da malo sačekaju, zatim ulazi u kupatilo, oblači beli mantil i vice im odande da još nisu uključeni i da ih ne diraju. Pri ulasku ih vidi kako se muvaju izmedju zelenih i crvenih aparata sa natpisima na engleskom.

Dok gazda broji novac koji vadi iz aparata, Tucko mu prilazi i moli ga da mu usitni jednu novčanicu. Čovek se nervira ali mora da ga usluži. Dva dečaka ga posmatraju kako beleži brojke na papir i stavlja novac u drvenu kutiju. Tip konačno kreće prema kablu i uključuje ga u struju. Apoteka se ispunjava čudnim zvucima (boings i blips) i jakim rafalima svetla koji predstavljaju metke i životinje.

— Prvo trke — predlaže bucko, zastajući pored aparata na čijem se ekranu pojavljuje pista. Tucko ubacuje dva novčića, ne čitajući uputstvo, jer je na engleskom; osim toga, obojica su savršeno upućena u rad mašine. Aparat guta novac i kontakt se uspostavlja; istog trenutka se čuje električno zujanje nalik na rad automobilskog motora. Tucko i bucko hvataju volane i pritiskaju pedale pri dnu mašine, da bi se dve svetleće tačkice kretale po ekranu, prihvatajući brzinu i pravac koje im oni određuju. Gazda čita novine.

Posle pola minuta, aparat prestaje da radi i dva trkača se osećaju kao da im je neko nešto pokvario, ali taj osećaj je trenutan jer odmah prilaze sledećem: dva pezosa i dižu se u nebo i jednostavnim pritiskanjem crvenog dugmeta na komandnoj tabli, sručuju hiljade metaka na beskrajan konvoj vojske. Dva dečaka nisu više jedan sa drugim, sada grizu usne istežu pesnice, jer kamioni prevoze vojnike sa licima direktorke i starijeg brata, sa ljutitim licem tate koji se napija, tate koji viče i bije, tate tate. Za to vreme gazda samo ovlaš diže pogled sa novina, tek da pripazi da mu ne pokvare mašine; on zna da će za pola sata radnja biti puna mušterija i žuri da pročita sportsku stranu, a kroz glavu mu prolazi zanosna misao da otvori nove radnje sa ovim stranim mašinama.

Tek je jedanaest ujutru, a novac je već potrošen. Dečaci se gledaju pitajući se šta da rade, iako sasvim dobro znaju da treba ići kući, da se tamo tate i mame muvaju neočešljani i znojavi, da se supa od pirinča već kuva, a utakmica samo što nije počela, da se braća spremaju za bioskop ili za sastanak. Zato izlaze i kreću zagrljeni, pognutih glava, pazeći da ne zgaze crte na trotoaru. Osećaju se lakše zbog još svežeg uzbudjenja sa avionima i mecima; smeše se sve samouverenije, iako znaju da ih kod kuće ćekaju batine i dernjava, neprekidna dernjava.

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.