Piše:Miraš Martinović
Knjige su kao i ljudi, imaju svoje vreme. Svoju sudbinu.
D. Kiš: Sudbina knjige
Postoje knjige, koje zavolite kao živo biće, kojima se divite kao božanstvu. Postoje knjige koje se bave životima i sudbinama umjetnika, ali postoje i sudbinske knjige, koje biraju čitaoce, osjećajući ih na velikim razdaljinama. Njihova energija se širi u talasima, koji nijesu dodirljivi ni vidljivi, ali se osjećaju.
Izvod iz knjige rođenih – priča o Danilu Kišu Marka Tompsona, takva je knjiga, bez sumnje! Na gotovo šest stotina strana, autor se bavi djelom i životom Danila Kiša, vremenom u kome se ovaj veliki pisac ostvario, knjigama koje su ga odredile, prijateljima, i onima koji nijesu znali da obuzdaju zavist.
Na neobičan način sam predosjetio ovu knjigu. Pročitao sam da je objavljena u izdanju beogradskog Clia. S knjigom sam stupio u vezu, a da je nijesam vidio.
Postoje knjige koje imaju ličnu magiju, nalaze čitaoce. Knjiga, koja je sama krčila put, tražeći i nalazeći čitaoce, jeste roman Pedro Paramo, meksičkog pisca Huana Rulfa. Slučaj Rulfa i njegova knjige, posebna je priča. Osjećam potrebu da makar na trenutak, u ovom tekstu, dovedem u vezu dvije knjige, njihova snažana zračenja. „Da nije bilo Pedra Parama, ne bi bilo ni mene, ni hispano-američke literature“, govorio je Markes.
S vremenom, koje je neumitno oticalo, sve više sam osjećao želju da pročitam Tompsonovu knjigu. Kada je moja radoznalost dostigla nivo koji ne trpi odlaganje, poslao sam poruku starom i dragom prijatelju Zoranu Hamoviću, koji četvrt vijeka uspješno vodi izdavačku kuću Clio. U vremenima, kad je sve obezvrijeđeno i stavljeno pod znak pitanja, ova kuća čuva svoj profil i drži nivo, u svemu. Napisao sam kratko: radovao bih se Tomsponovoj knjizi. U svemu gospodin, nikad sa suvišnim riječima, nije odgovorio, knjiga je brzo stigla na moju hercegnovsku adresu.
Odmah sam počeo sa čitanjem. Knjigu sam bukvalno jeo, potvrda da je dobra knjiga – kao dobra hrana. U Jovanovoj Apokalipsi, anđeo jede svitak ispisanim slovima. Uvijek sam bio začuđen pri pomisli na to. Konačno mi je postalo jasno značenje, te uvijek za mene zbunjujuće sintagme, kojom se definiše jedna, čini se, nesuvisla, no moguća radnja – jedenje knjige.
Mark Tompson je napisao genijalnu knjigu. Kakvu bi moga samo da napiše njen junak.
Rijetki su oni koji imaju sudbinu. Danilo je bio obdaren tim rijetkim darom, i neminovnim prokletstvom. Ovo je knjiga o njegovoj sudbini, daru i prokletstvu.
Kao i svi reformatori, ponio je krst. Krst nositi, nama je suđeno – rekao bi Njegoš.
Nije se bilo lako boriti se s ljubavima i demonima, stvaralačkim, i onim drugim, odjednom povampirenim, u predvečerju nadolazeće jugoslovenske apokalipse. Danilo je tu apokalipsu ostjetio nepogriješivim čulom. Jedinim oružjem, riječju – borio se sa zlom do kraja, što je svrha literature.
Kada sam završio čitanje – u noći 10. januara, javi se Ognjeni anđeo Valerija Brjusova i reče: Danilova duša je na nebu, a on je među patrijarsima, s desne strane Danila, proroka nade i božje pravde, ne gubeći uvjerenje da je moguće pobijediti zlo. Njegovo kompletno djelo, borba je protiv zla, uostalom!
Tompson je velemajstorski iskoristio Kišov tekst Izvod iz knjige rođenih (kratka biografija), kucan na mašini, na dvije ipo starnice, kojim uvodi čitaoca u knjigu.
Pasuse iz Izvoda uzima kao moto za poglavlja, stavljajući ih kao znakove pored puta, kojim će putovati kroz Kišovo djelo, život i vrijeme, koje ga je označilo u zemaljskim granicama. Nigdje se život pisca i njegovo djelo nijesu poistovjetili kao u slučaju Kiša.
Primjer totalnog poistovjećivanja pisanja i života. Branko bi rekao: Isto je pevati i umirati!
Tompson je sišao u – Kišove lavirinte, što se račvaju borhesovski, bez kraja i početka.
Poput arheologa, koji zna posao – Tompson prvo locira sonde, a onda je duboko zakopao – u Kišovo djelo, u njegovu metafiziku, zemaljske ličnosti i događaje, koji su to vrijeme obilježili, skenirajući sve ožiljke, utisnute na Kišovo lice, dešifrujući njegovu sudbinu. Ni malo lak posao za dešifrante – zabranjenih oblasti. Dešifrante duše!
Tompson se spušta u ponore do kojih je Kiš silazio, sakupljajući metafizičke odjeke, što pulsiraju ovom knjigom. Posebna vrijednost, pored ostalih.
Bavio se stvarnim događajim i njihovim sjenkama, koje ostaju i nakon što događaji minu. Konkretnim piscem i njegovim dvojnikom, koji i danas živi, umnožavajući sudbinu.
Tompson je locirao dvojnika, putova sa njime paralelnim, nekad istim putem, kojim je išao stvarni čovjek, sa zemaljskim obličjima. Slijedeći ta udvajanja, shvata dramu genija. Koja nije podobna na zemlji rekao bi Njegoš.
Ukrštajući događaje i sudbine – Tompson stvara orginalno djelo. Knjigu različitih formi; svjedočanstvo, antropološki esej, poetska meditacija, estetski traktat, roman ili nacrt romana… Neku vrstu enciklopedije, čije odrednice nijesu poređane ni po kakvom unaprijed utvrđenom sistemu i redu. Upravo to, u ovoj knjizi, uspostavlja poredak.
Samo rijetko nadareni mogu, ličnost kakva je Kiš, da se uzdignu na nivo fikcije.
Tompsonova knjiga je nalik hramu, sa autentičnom arhitekturom, koja je izdvaja u prostoru i vremenu, u kojem se miješaju svevremenske dimenzije. Borhesov Alfa. Sfinga! Koristeći umijeće vrhunskog neimara i ličnu imaginaciju, Mark Tompson je sagradio hram – knjigu! U kojoj se Kišovo djelo otvara – kao svemir. Nanovo, sa svakim čitanjem. Malo je djela u svjetskoj književnosti – sa tim mogućnostima.
Poput sunčanih časovnika – poglavlja Tompsonove knjige mjere sopstvene sjenke, baš kao u Kišovim tekstovima, gdje sve dobija posebne oblike i beskrajne živote. Kišov tekst ima sjenku koju treba dešiforvati, kako bismo shvatili smisao napisanog. Tekstovi šifrirani, kao tekst Kabale i svetih hebrejskih spisa. Ko je čitao te sjenke – shvata ga na pravi način.
Kiš je pisac odabranih.
Imao je nemogući dar i moć, što su bogovi uzeli kao provokaciju, zadiranje u njihove posjede – i kazna je bila neizbježna. Svako veliko djelo plaćeno je životom. Ni ovo nije moglo biti izuzetak. Kiš je opasnost izustio, nakon što je napisao Enciklopediju. Srećan sam – rekao je na jednoj večeri u Švedskoj, na jednom brodu. Odmah se pokajao. Znao je šta znači – ta sreća!
Pero je umakao u metafiziku, u esenciju života i puninu smrti. Enciklopediju mrtvih, pisao je bog, s namjerom da potvrdi svoje postojanje. Izvod iz božje knjige rođenih. A ko se poigravao s bogovima i mrtvima, dirnuo u nedodirljivo, bude osuđen. Danilo se kretao tom opasno graničnom linijom, operišući u zoni bogova i demona. Poput Daneta. Vatra pakla je obojici prljila lice. Prezirali su Raj, znajući da su rajevi vještački. A ko se sa vatrom igrao, u vatri je gorio. Danilo je platio danak. Ulagao život da bi budio mrtve. Smijao se bogovima u lice. Zato su bili surovi prema onima koji su uzeli njihove uloge na zemlji. A to je vrijeme beščašća. Opasno vrijeme!
Kiša ne treba prisvajati. Svaki mogući pokušaj dovešće u smiješan položaj one koji pokušaju. Divio se i pisao: „Nabokov je jedini pisac koji zaslužuje epitet svjetski“. Kiš je pisac koji nosi isti epitet.
Suzan Zontag ga uvršćuje među tri najbolja pisca na svijetu.
Nadin Gordimer kaže da je on „genije konkretnog vremena, iskustva i mjesta.“ „Ima boljih pripovjedača od Danila, ali nema boljih stilista,“ kaže Brodski. A pjesnik Milišić, Danilov prijatelj, doživljava ga „nezamislivim ili, istinu govoreći, jedva zamislivim“.
Danilo je želio da se nastani u Dubrovniku, da funkcioniše na reallaciji Pariz-Dubrovnik. Prostorno, i više od te odrednice, u tom slučaju – bila bi mu bliska Crna Gora. U Dubrovniku ga je čekala zanimljiva – moguća tema njegove buduće knjige – sudbina srednjevjekovnog pisca, njegova sudbina, u neku ruku. Diego Pireš (1517–1599), portugalski Jevrejin pobjegao od Inkvizicije, prešao u hrišćanstvo. U Salamanci studira medicinu, preselio se u Antverpen, pa Italiju. Godine 1555. progon konvertita na hrišćanstvo u Ankoni vodi ga na drugu obalu Jadranskog mora, u Raguzu, današnji Dubrovnik, gdje je progon Jevreja prekinut.
Ponovo se vraća judaizmu, uzima ime Isajia Kohen ili Koen. Živi u Dubrovniku, kao učitelj i pisac, na latinskom piše djela, u slavu izgubljenog zavičaja i novostečenog dubrovačkog doma. Poslednje godine provodi u getu. Sahranjen je na jevrejskom groblju. Pireš je bio poznat i kaoDidacus Pyrrhus Lusitanus i Jakobus Flavius Eborensis ili Didak Pir.
Bio je to „projekat iz snova“, kaže Paskal, u kome su se kombinovali motivi egzila, jezika Dubrovnika, progona, judaizma i poezije. Kao stvoren za Danila.
Samo se on mogao izboriti sa tako kompleksnom temom. Nažalost nije, napisao je svega nekoliko pripremnih stranica na srpskohrvatskom i mađarskom, prevod Pirove pjesme „Jednoj buvi“ i mali inventar slika iz Pirovih stihova. To je bilo sve. Nijedan pisac nije napisao knjigu koju je sanjao. Najveća djela ostaju u snovima. Tako je bilo sa Kišovim zamišljenim Kišovim djelom. San i nekoliko skica…
Možda se i pojavi neko, ko će Kiša i Pira pretočiti u romanesknu tvorevinu, u kojoj će obojica – biti junaci iste knjige. Bila bi to božja pravda!
Bez želje da ga bilo na koji način prisvajam kao mogućeg crnogorskog pisca, usuđujem se reći – Crna Gora je prisutna u njegovom djelu. Razmišljao je da napiše roman o Cetinju – iz vremena ambasada, bilo ih je, mislim, u nekom vremenu četrnaest. Odustao je, s obrazloženjem da bi takva knjiga mogla podsjećati na Andrićevu Travničku hroniku. Travnik iz doba konzula.
Teško je napisati knjigu s crnogorskim nasljeđem, kao podtekstom. Grčko nasljeđe, sa kojim se napajao veliki pjesnik Seferis (koji kaže: kroz mene diše tradicija stara dvije ipo hiljade godina i jezik koji traje mnogo duže) – više odgovara Kišovom senzibiltetu.
Darelova Aleksandrija, njemu treba takav grad.
Tompson dobro primjećuje, kada kaže: „Vjerovatno su čvrsti klišei oko Njegoša zadržavali Kiša da se angažuje sa njegovim djelom“, potkrepljujući ovu misao tezom: Moguće je da je, kao i savremeni crnogorski pjesnik Jevrem Brković, mislio da su djela Njegoša i Marka Miljanova „ne toliko knjige za čitanje, koliko neka vrsta monotonih domaćih Biblija za učenje napamet“.
Stanko Cerović ga je nagovarao da pročita Primjere čojstva i junaštva Marka Miljanova, taj jedinstvni kodeks, nastao u vremenu kada je čojstvo dostiglo najviši stepen spajanja sa junaštvom (a takvo čudo, desilo na kamenitom parčetu crnogorske zemlje, dvije ipo hiljade nakon grčkog čuda!). Pročitao je Primjere, sjeća se Cerović, bio zadivljen konciznošću rečenice i jasnoćom onoga što samouki autor (kao nepismeni grčki general Makrijanos, čijim se Memoarima Seferis divio bez ostatka!) u knjizi opisuje. Danilo konciznosti i jasnoći teži čitavog života: u romanu, eseju, zapisu… svaka rečenica zvuči kao molitva. Posvećenik riječi, čarobnjak koji čara…
Jedne večeri ranih osamdesetih u Parizu, otimajući ga od nacionalističkih intelektualaca – pasionirani zagovornik Njegoševog genija, a nakon što je shvatio da Kiš ne zna za NjegoševTestament, Cerović ga čitao na glas.
Kiš je bio zanesen uzvišenim, polupaganskim oproštajem sa svijetom, koji je Njegoš napisao u jednom dahu. Bio je zaprepašten što ranije nije znao za taj tekst – kaže Stanko: „Bijesnio je protiv jugoslovenskog sistema obrazovanja, protiv naših glupih kritičara i pisaca koji se nisu pobrinuli da se takav tekst izučava širom zemlje“.
Htio je da ga odmah prevede na francuski, u stihovima, kako bi mu sačuvao ritam. Ali je brzo odustao, rekavši Stanku: Njegošev herojski etos nemoguće je prevesti.
A što se tiče Testamenta, u Crnoj Gori se po tom pitanju ništa ne mijenja, stanje je isto, ne izučava se, nema ga ni u jednom udžbeniku. Samo rijetki za taj testament znaju.
Danilo je pisao testamentarno, zato mu se dopao Njegošev Testament. U testamentima nema suvišnog. On je to znao, pa je u tom duhu i radio. Ukupno njegovo djelo diše kao lozinka – vječite borbe, protiv zla. Kao i Njegoševo.
Među Crnogorcima Kiš je imao brojne prijatelje. Na jednoj fotografiji koja je objavljena u ovoj knjizi, čuveni je crnogorski kvartet: Pavle Đonović, Boško Mijanović, Milan Beli Popović i Danilo.
Blizak sa Danilom, bio je Marko Špadijer koji, kada je došao u Beograd da studira svjetsku književnost, kaže: „Danilo je već bio legenda“, a u tekstu napisanom nakon Danilove smrti, izriče fantastičnu konstataciju „sa Kišom je otišla još jedna vavilonska biblioteka,“ – čime definiše na najbolji način – djelo ovog pisca.
Oduševljenje Tompsonovom knjigom, prenio sam brojnim prijateljima: Jevremu Brkoviću u Podgorici, Bošku Mijanoviću na Cetinju, koji je s Danilom bio blizak prijatelj, cimer i kum. Boško mi je poslao tekst Povratak vremena (Sjećanje na Danila Kiša), neprocjenjivo svjedočanstvo. Nagovaram ga da nastavi s prisjećanjima, da napiše knjigu Sjećanje na Danila. Možda bi baš tako mogla da se zove.
Javio sam Matvejeviću u Zagrebu, prisutnom u Tompsonovoj knjizi sa citatima i fotografijama, njegovom odbranom Kiša. Kada su na njega krenuli napadi, povodom Grobnice za Borisa Davidoviča, Matvejević ga je branio, znao je da ga brani. Rekao je da će zamoliti nekog od beogradskih prijatelja da mu knjigu pošalje. U telefonskom razgovoru od prije nekoliko dana, Bato Tomašević, autor čudesne crnogorske epopeje Orlov krš, rekao mi je da je Tompson bio kod njega u Londonu, i poklonio mu lijepo opremljeno englesko izdanje svoje knjige.
Kontaktirao sam Milišićevu suprugu, poznatu beogradsku slikarku Jelenu Trpković. Ona i Milan su se, ranih osamdesetih, družili u Dubrovniku sa Danilom i Paskal. Milana će ’91. ubiti grananta, prilikom agresije na taj grad, Jelena se vratila u Beograd, gdje se bavi profesurom i slikanjem. „Tompson je dugo i predano radio, zato je knjiga takva“, rekla je. I Mirjana Miočinović je slično mišljenje podijelila, u pismu, dok sam pisao ovaj tekst.
Poznati slikar Dimitrije Popović u knjizi priča Smrt Danila Kiša, sjeća se kroz istoimenu priču susreta sa Kišom na Cetinju i Parizu. Ista priča će, obogaćena novim fikcijsko-dokumentarnim detaljima, biti objavljena u knjizi Lavirinti sjećanja, u kojoj će se pored Kiša, naći Sioran, Ranko Marinković i druge značajne ličnosti sa kojima je Popović prijateljevao i sarađivao.
Eto, koliko ljudi može da pokrene jedna knjiga, koja se završava fotografijom Kišove pisaće mašine, nakon koje slijedi bogat pregled literature, koju je Tompson koristio. U knjizi su dragocjene fotografije, faksimili dokumenata.
Gledajući pisaću mašinu, i tipke na njoj, čuo sam njene otkucaje, i otkucaje Danilova srca, iz srca svemira, izvan zemaljskog kruga. Tompson je znao da uspostavi kontakt sa tim otkucajima, koji pulsiraju ovom knjigom, pretvarajući se u okamenjene akorde, koji daju mogućnost svakom, ko to iskreno poželi, da ih probudi i učini pokretljivim.
Šta reći, na kraju? Beskrajno hvala Marku Tompsonu za ovu knjigu, Izdavačkoj kući Clio, koja ju je objavila, Muharemu Bazdulju, što ju je izvanrednim prevodom učinio dostupnom našem čitaocu.
Bazdulj uvijek obraduje dobrim novinskim tekstom, koliko sopstvenom literaturom. Ovoga puta, ta radost, ili milost uobličenja – kako je Danilo znao reći, neizmjerna je.
Ta milost, a sa njom i ljubav, pozvali su Tompsona da je napiše. On je poziv obavio – kao pozvanje. Besprekorno, savršeno! Kako bi drugačije? Sve je bilo obavezujuće. Onaj ko se poduhvati pozvanja, nemoguće je da pogriješi. Tompson je učinio sve za one koji duguju Kišu i njegovom djelu.
Taj dug je neko morao odužiti. Konačno, to je uradio on – Mark Tompson!
Danilo bi, vjerujem, potpisao ovu knjigu.
Castel Nuovo, januara 2015.
Miraš Martinović
