Jasan Pogled

Gavrilo (je) Princip

Gavrilo_Princip_steps_and_plaque

Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas. Petar Kočić.

Ne okre­ći, čo­vje­če, pre­zri­vo gla­vu od ovih Pe­tra­ši­no­vih ri­je­či. Ne pro­gla­ša­vaj ih pri­mi­ti­vi­zmom, za­o­sta­lo­šću, za­tu­ca­no­šću. Ne gla­go­ljaj o nji­ma do­ka­zu­ju­ći da su re­tro­grad­no de­struk­tiv­no na­ci­o­na­li­stič­ko bez­u­mlje i ru­di­men­tar­ni ana­hro­ni vri­sak mr­žnje. Jer i sam znaš, čo­vje­če, da to ni­je ta­ko.
Ima li još ko­či­će­va­ca ko­ji pi­šu uma­ču­ći u sop­stve­nu krv i ko­ji sop­stve­nu du­šu ki­da­ju zbog bol­ne bra­će, zbog bo­li čo­vje­ka?
Za­pi­taj se nad sta­rim isti­na­ma, čo­vje­če. Ako si Čo­vjek.
Ga­vri­lo Prin­cip je prin­cip Isti­ne.
Isti­na je od­u­vi­jek bi­la če­re­če­na, ras­pi­nja­na, ismi­ja­va­na, kao ono­mad Onaj ko­ji je dru­go ime Isti­ne. Ni­šta no­vo pod ka­pom ne­be­skom. Za­stup­ni­ci Isti­ne su od­u­vi­jek bi­li če­re­če­ni, ras­pi­nja­ni, ru­glu iz­lo­že­ni kao i Onaj za ko­jim su po­šli. Sve po sta­rom pod ka­pom ne­be­skom.
Ga­vri­lo, te­žač­ki sin ne­sreć­ne cr­ne Bo­sne, be­o­grad­ski gim­na­zi­ja­lac, ne­ka­da sla­vljen kao na­ci­o­nal­ni he­roj i ve­li­ko­mu­če­nik, da­nas, od mno­gih, pro­gla­šen za bez­um­ni­ka, te­ro­ri­stu, pre­te­ču sa­mog Bin La­de­na. Ne­ka­da je Ali-be­gov most po­stao Prin­ci­pov most, a sa­da je Fer­di­na­dov most. Ne­ka­da smo us­hi­će­ni sta­ja­li na Prin­ci­po­vim sto­pa­ma osje­ća­ju­ći ka­ko svi na tre­nu­tak mo­že­mo bi­ti do­stoj­ni ne­ba nad na­ma i ze­mlje na ko­joj smo, a sa­da su Prin­ci­po­vi tra­go­vi na ze­mlji mno­gi­ma kur­jač­ki tra­go­vi ko­ji vo­de do br­lo­ga i zvje­ri­šta.
Ni­je Ga­vri­lo te­ro­ri­sta, Ga­vri­lo je in­san ko­ji je bra­nio pra­vo na Isti­nu, Slo­bo­du, Otadž­bi­nu, pra­vo na San, pra­vo na čoj­sko i soj­sko po­i­ma­nje svi­je­ta i bi­ti­sa­nja. Ni­je Ga­vri­lov me­tak he­roj­stvo, ali je Prin­ci­pov pu­canj i le­lek i mo­li­tva i klik­taj vi­si­na­ma i pre­zir uni­že­nju.
Da­nas je na de­lu no­va ne­mač­ka isto­ri­o­gra­fi­ja ko­ja bi tre­ba­lo da de­fi­ni­še no­vu po­zi­ci­ju Ne­mač­ke u sve­tu i u Evro­pi. Tu po­zi­ci­ju tre­ba­lo bi da či­ni i ubla­ža­va­nje kri­vi­ce za Pr­vi svet­ski rat jer ni­ko ne mo­že da ubla­ži kri­vi­cu za Dru­gi svet­ski rat, pa je 9. maj, Dan po­be­de nad fa­ši­zmom, ujed­no i Dan Evro­pe. Ali, ako se Pr­vi svet­ski rat pred­sta­vi na nov na­čin, on­da će ne­mač­ka isto­ri­ja iz­gle­da­ti sa­svim dru­ga­či­je…Vr­hu­nac re­vi­zi­o­ni­zma je od­ba­ci­va­nje Ver­saj­skog ugo­vo­ra či­ji je 231. član ja­sno na­zna­čio da je Ne­mač­ka bi­la vi­nov­nik ra­ta i glav­ni kri­vac za rat, a na te­me­lju to­ga joj je od­re­đe­na i re­pa­ra­ci­ja…Na­vo­di­mo kao pod­sje­ća­nje i opo­me­nu ri­je­či isto­ri­ča­ra i aka­de­mi­ka Lju­bo­dra­ga Di­mi­ća.
Je­dan od naj­ve­ćih svjet­skih isto­ri­ča­ra, Erik Hob­sba­um, upo­zo­ra­vao je na ba­uk re­vi­zi­o­ni­zma ko­ji po­ku­ša­va da po­tre i po­ni­šti re­zul­ta­te isto­rij­skih is­tra­ži­va­nja. Ti po­ku­ša­ji si­lo­va­nja isti­ne do­ve­li su do po­ja­ve fa­ži­zma i mi­li­on­skih žr­ta­va je­zi­ve Hi­tle­ro­ve or­gi­je zla. Hi­tler je, da se pod­sje­ti­mo, kao ro­đen­dan­ski po­klon do­bio sa­ra­jev­sku spo­men-plo­ču na ko­joj je ukle­sa­no svi­je­tlo Prin­ci­po­vo ime. I zli­ko­vac je znao da je Ga­vri­lo za­pra­vo prin­cip Isti­ne i Slo­bo­de, pa se iskre­no ob­ra­do­vao tom zli­ko­vač­kom pli­je­nu, toj or­gi­ji osve­te…
Sad ti je, valj­da, čo­vje­če, ja­sno za­što se ona sa­ra­jev­ska ću­pri­ja vi­še ne zo­ve Prin­ci­pov most i za­što je sve stvar prin­ci­pa. Ja­sno ti je, ako si čo­vjek. I za­to je te­žač­ki sin Ga­vri­lo, za­do­jen i lje­po­tom i mu­če­ni­štvom, okri­ljen i srp­skom epi­kom i svjet­skom eti­kom, ali i na­dah­nut anar­hi­stič­kom li­te­ra­tu­rim Ba­ku­nji­na i Kro­pot­ki­na,i ju­go­slo­ven­stvom Nje­go­ša i Ma­to­ša, ska­pao kao pas u te­re­zin­skoj pa­kle­noj tam­ni­ci, Pri­je ve­li­ko­mu­če­nič­ke smr­ti od­sje­kli su mu i ru­ku za­hva­će­nu gan­gre­nom. Ni­je li to ona ru­ka ko­ja je ubi­la ti­ra­ni­na, ne­u­ro­tič­nog ubi­cu je­le­na, nad­voj­vo­du Fran­ca ko­ji je istin­ski pre­zi­rao Sr­bi­ju, a Sr­be na­zi­vao svi­nja­ma?
I ni­je te­žač­ki sin Ga­vri­lo bio ni­ka­kav ve­li­ko­srp­ski fa­na­tik, jer su iste sno­ve sa­nja­li i istu na­mje­ru ima­li i ve­li­ki Tin Uje­vić i ve­le­um­ni An­tun Gu­stav Ma­toš, a oni či­ni mi se, ni­je­su Sr­bi iako su Sr­bi­ju do­ži­vlja­va­li kao Pi­je­mont, što ona i je­ste bi­la i opet će bi­ti mo­žda ne­ka­da ka­da se opet na­vra­ti ono ne­ka­da­nje, a od to­ga ni­je­smo baš to­li­ko da­le­ko…
I za­što se, čo­vje­če, ako si Čo­vjek, od­ri­češ ži­vot­nih prin­ci­pa? I za­što je te­žač­ki sin Ga­vri­lo kriv što se ta­ko prin­ci­pi­jel­no i upam­tlji­vo pre­zi­va. Za­što je to, čo­vje­če, i tvo­ja mu­ka? I ni­ko ti ne tra­ži da se kao ono­mad mla­do­bo­san­ci za­kli­nješ na gro­bu Bog­da­na Že­ra­ji­ća da ćeš se žr­tvo­va­ti u bor­bi pro­tiv ti­ra­ni­je, ni­ko ne tra­ži da se stal­no opo­mi­nješ pri­mje­rom žr­tve i su­ro­vo­šću kle­tve. Ali ne­moj da ku­kav­nim ži­vo­tom ga­siš taj pla­men čak i ako je uza­lud­na va­tra, čak i ako je lo­ma­ča na ko­joj se go­ri.
Mo­že se čo­vjek od­re­ći i Prin­ci­pa i prin­ci­pa. Ni­je to ni te­ško ni za­bra­nje­no. To je, za­pra­vo i la­ko i po­želj­no. Mo­že­mo sva­ku ću­pri­ju i sva­ku uli­cu una­ka­zi­ti dru­gim ime­ni­ma. Mo­že­mo i u sr­cu i u umu ubi­ti i Isti­nu i Slo­bo­du i Otadž­bi­nu. To se, za­pra­vo, i tra­ži od umi­ve­nih i ste­ri­li­sa­nih po­da­ni­ka. Ali ta­da će nas u glu­vo do­ba no­ći ko­šmar­no opo­me­nu­ti ri­je­či te­žač­kog si­na Ga­vri­la ko­ji umi­re u te­re­zin­skim pa­kle­nim mu­ka­ma i kr­vo­loč­nim pre­i­spi­ti­va­nji­ma ra­nje­nog an­đe­la: Sve što je bi­lo u ve­zi sa mo­jim ide­a­li­ma, sa­da je po­ru­še­no. Ide­al mla­do­sti: je­din­stvo ju­go­slo­ven­skih na­ro­da. Ne mo­gu da vje­ru­jem da je svjet­ski rat bio po­slje­di­ca aten­ta­ta, ne mo­gu se osje­ća­ti kri­vim za tu ne­sre­ću. Ali se bo­jim da sam aten­tat ba­da­va uči­nio.
Na zi­du te­re­zin­skog pa­kla kr­vlju svo­jom Prin­cip za­pi­sa: Na­še će sje­ne ho­da­ti po Be­ču, lu­ta­ti po dvo­ru, pla­še­ći go­spo­du…
Bez prin­ci­pa i ži­vot je ba­da­va, ako si Čo­vjek, čo­vje­če.

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.