Nedavno je u Podgorici boravio kompozitor i multiinstrumentalista Goran Trajkoski. Nakon rada na muzici za predstavu “Bura” podgoričkog CNP-a u režiji Dejana Projkovskog, naš kolega je razgovarao sa ovim umjetnikom o njegovim pank korjenima, duhovnosti, njegovoj prebogatoj karijeri i onom što od njega tek možemo očekivati
Gorane, kada si počeo da se interesuješ za muziku? Je li to bila pasionirana ljubav ili pobuna?
I jedno i drugo, istovremeno. Talenti božji prirodno nagone čovjeka da ih razvije i upotrijebi, a nezadovoljstvo je gotovo neizbježni pratilac čovjeka u doba sazrijevanja.
Potrebu za izražavanjem svoje ličnosti preko muzike sam osjetio u srednjoškolskim danima, a tada je punk rock bio na snazi, revolt je bio u vazduhu, nezadovoljstvo kao estetska kategorija je bila alternativa establišmentu. Tada sam po prvi put upotrijebio električnu gitaru kao oruđe za obrađivanje nepreglednih prostranstava umjetnosti.
Muzika je bila izbor od početka? Studirao si književnost…
Morao sam nešto da upišem. U to vrijeme izbor za studiranje umjetnosti nije bio velik, a pošto nijesam htio da učim standardne i klasične muzičke discipline odabrao sam književnost, ali ni to mi nije bio neki veliki životni izazov. Važno mi je bilo biti u bendu, imati mjesto u rok grupi i biti na sceni. U akciji. Istovremeno mi se javio interes za pozorištem, gledao sam predstave i družio se sa studentima FDU, posebno sa novootvorenom klasom za dramaturgiju i režiju. To me je druženje odvelo, negdje krajem 80-ih i početkom 90-ih u KPGT Subotica. Proveo sam oko tri godine tamo, radio muziku za nekoliko predstava, a nakon toga produžio sam da isto to radim i u Makedoniji. Do dana današnjeg…
Pank bend Afektiven naboj oformili ste nedugo nakon nastanka pank pokreta. Kako je zvučao bend, kakve su bile pjesme?
Period od 1979. do 1982. je prošao veoma brzo za mene… Bio sam u dva benda – Saraceni i Afektiven naboj. Obje grupe su bile sastavljene od srednjoškolaca. Jedna je bila stacionirana u Skoplju, druga u Strugi, gradu u kojem sam živio u to vrijeme. Putovao sam na probe i koncerte iako iskreno rečeno, probe i nijesu bile tako brojne. Saraceni su imali pravolinijski punk izraz, žestok, minimalistički zvuk i melodične kompozicije. Afektiven naboj je bila post punk grupa sklona eksperimentisanju u okviru žanra. Zapravo, u ovoj grupi sam pravio prve pokušaje kako prevazići okvire žanra, a sačuvati njegovu bazičnu prepoznatljivost. U A. N. sam svirao bas i pjevao.
Saraceni su već ozbiljnija pank priča, ali čini mi se da su nepravedno ostali nešto dalje od novog vala u koji su se mogli koncepcijski uklopiti. Šta se desilo sa ovom pričom?
Klasična YU priča. Lokalnu podršku nijesmo imali, ,,saveznu” nijesmo dobijali. Skoplje kao grad nije imao dovoljno kritičnu masu da potkrijepi. Beograd i Zagreb nijesu znali šta će ni sa svojim novovalnim bendovima. Na kraju krajeva, 1980/81 godina nije bila idealna za punk bendove u ex YU.
Kakav je bio odnos izdavača prema vama u to vrijeme?
Nikakav. Pun predrasuda i stereotipa. I nezainteresovanosti prema novim pojavama. Ali u to vrijeme nijesam bio zabrinut što ,,establišment” nije imao sluha za moje bendove.
Kakva je tih godina bila situacija na muzičkoj sceni Makedonije?
Loša. Nije billo lokalnih izdavača, promotera i klubova. Samo jedna dvorana za rok koncerte, prevelika za manje bendove. Premalo medija, nije se mogla nigdje kupiti gitara, ni pojačalo. Uvoz istih je bio skup, komplikovan i otežan birokratskom papirologijom. I pored toga bilo je puno bendova. Fakat je da su bendovi bili kratkog daha, ali svaki raspad jednog benda je rezultirao stvaranjem par novih. Nažalost, to je bilo vrijeme kad nije bilo uslova da se lako napravi demo snimak i zbog toga nemamo adekvatnu audio dokumentaciju, pa duh toga vremena uglavnom postoji samo u sjećanju ,,preživjelih” svjedoka te ,,epohe”.
Šta si ti tada slušao?
Uglavnom pank i novovalne bendove. 1980-te su bile prebogate raznovrsnom muzikom, a alternativni muzički izraz je bio svijet za sebe. Unutar samog novog vala egzistirale su grupe koje su gajile gitarski, elektronski, ili hibridni zvuk. Naizgled suprotni muzički izrazi, po prvi put u novom talasu nalazili su uzajamnu harmoniju. Početkom 80-ih sam po prvi put čuo i tzv dark wave i novu psihodeliju. Nakon toga sam počeo drugačije da gledam na muziku. Revolt se pretopio u žeđ za istraživanjem i eksperimentisanjem.
Jeste li imali uzora u Jugoslaviji? Ili u svijetu?
U to vrijeme sam slušao muziku na tone. I bio sam opčinjen sa puno tih bendova. Volio sam Haustor, Električni Orgazam, ranije radove. Slušao sam Echo & The Bunnymen, Psychedelic Furs i još dosta tih bendova, ali kako je vrijeme prolazilo zaboravljao sam tu muziku i sjećanje na nju mi nije budilo neko posebno značenje. Jedina neoboriva vrijednost do dana današnjeg mi je album „Nestvarne stvari” novosadske Lune. Ne samo kao regionalna, nego i kao svjetska vrijednost.
Do sredine osamdesetih krenuli ste u potpuno drugom pravcu. Kao da ste htjeli prekinuti sa anglosaksonskom muzikom i okrenuli se domaćoj. Kako je došlo do toga?
Fakat je da je blues crnačka spiritualna i narodna muzika, pa tako i da neko kao ja što živi preko sedam mora baš i ne mora da se identifikuje sa istom. Fakat da gothic rock, koji baš i nema neku estetsku korelaciju sa srednjovjekovnom gotikom, nije i ne mora biti moja potpuna identifikacija i životno umjetničko ishodište. Ne imajući već gotovo razrađen, ili makar začet predložak, odlučio sam da krenem pionirski, pa zato sam i posegnuo prema izučavanju svoje duševne i duhovne tradicije.
Padot na Vizantija je na neki način preteča onog što ćeš kasnije raditi sa Anastasijom. Kako je ova kombinacija tradicionalnog i modernog prihvatana tih osamdesetih?
PNV je imao veoma snažan početak. Nažalost, grupa je kratko trajala. Zbog čega, i nije važno, ali je bilo lijepo za par mjeseci svirati na većini scena po SFRJ. Grupa je ostavila samo dvije studijski snimljene pjesme i jedan snimljen koncert (amaterski).
Iz ovog perioda je i pjesma koju je kasnije revitalizovao Mizar – Noć nad Jugoslavijom. Možete li nam reći nešto o njoj?
Ta je pesma spjevana krajem 1984. godine. Muziku smo napravili zajedno sa gitaristom, mojim i dan danas velikim prijateljem, Klimetom Kovačeskim. Bili smo mladi, maštali o sličnim stvarima, ali naši životni putevi su bili različiti. On je tada stvarno pobjegao iz Jugoslavije (kao što se kaže u pjesmi), prije nego što je ona „izdahnula”. Nema tu velike „holivudske” priče, to je bio osjećaj trenutka.
Prošle godine je izašao album posvete ovom vašem bendu. Kako ti se sve to čini?
Lijepo je shvatiti koliko je čovek star. A starost, na žalost, automatski ne podrazumijeva mudrost.☺ Šalu na stranu, to godi, ali ostajem na gorepomenutom utisku o neostvarenosti.
Da li nova muzička profilacija znači tvoj potpuni životni preokret, iznutra? Ili je to jednostavno nova faza koja je naslijedila prethodnu?
Nijesam sklon naglim prekidima, zato i sve što radim želim da bude produžetak prethodnog. Promjenu shvatam kao preobraženje, a ne kao raskid sa prošlošću. Zato mi je prihvatljivije da smatram da je ono novo produžetak prethodnog.
Šta je zajedničko panku i tvojoj… kako da je nazovemo… novoj duhovnoj kulturi, koja je vrhunac dosegla kroz Anastasiju?
Potrudiću se da ne teoretišem oko svoje poetike djelanja i reći ću da i dan danas imam taj osjećaj, a to je da „gonim onog istog zeca kroz šumu” kao i na početku, ako je to dovoljno slikovita kvazi metafora.
I kao srednjošskolac imao sam isti poriv: da budem u bendu, u grupi koja radi na nečem lijepom, nečemu što će dodirnuti, ali iznutra, slušaoca/gledaoca. Nikad nijesam sanjao o velikim stadionima sa podignutim rukama, niti o prepunim trgovima iznad kojih se diže prašina, zadah alkohola pomiješan sa fermentiranim isparenjima ljudske utrobe. Nasuprot ovoj slici, kad sam bio klinac, uvjek sam zamišljao sliku nekog malog ili osrednjeg kluba, pozorišta ili kino hale, i da negdje neko u dvanaestom redu, ili možda na ćošku drugog reda bine kaže sebi: od sada ću biti drugi, bolji čovjek.
Danas mislim da je i više nego dovoljno da taj neznani junak u dvanaestom redu kaže sebi, iz dubine svoga srca ,,Gospodi pomiluj!”
Koliko je tvoja muzika povezana sa istinskom religijom? Da li je to dio nekog tvog ,,boga”? Pošto osim vizantijskog zvuka, ima tu primjesa različitih duhovnosti, ako se ne varam?
Religija i vjera za mene su različite kategorije. Ne zanima me nikakva religija, niti vjerujem da je ispunjavanje Zakona dovoljno za život u Hristu. Jedino vjera, i plodovi vjere u Boga nose istinski život. Ne znam da li u onome što radim ima primjesa različitih duhovnosti, i ako ima to je zato što sam čovjek i griješim, i ništa ljudsko mi nije strano. Trudim se i trudiću se svojim životom i djelom da posvjedočim da je pokajanje jedina stvaralačka sila koja može da pomjeri planinu. Tačno to, jedno ,,Gospodi pomiluj” može da zatrese Univerzum.
Šta uopšte smatraš vrhom svoje karijere, ako misliš da se uopšte i desio? Mnogi bi to pripisali periodu u kojem je nastala muzika za film ,,Prije kiše”.
Ne mislim ništa slično. Sad jedino znam da nijesam dovoljno dobro upotrijebio svoje ,,talente” i da moram, da sam dužan, da još puno toga uradim na muzičkom planu. Do kraja godine treba da se pojavi album sa pozorišnom muzikom, tačnije, pozorišnim pjesmama, a naslov je „Na Svetov Ubavina”; to je moja parafraza i gledanje Hamletovog „The Beautty Of The World”. Nakon toga u 2017. spremam još jedan album, sa drugačijim prizvukom, da ako bog da, u 2018. spremam album sa psalmima.
Mizar je bend oštrijeg tona u odnosu na Anastasiju. Da li Anastasiju više osjećaš kao svoju? Kao da si svoj na svome?
Ne osjećam ništa kao svoje. Ja sam samo nosilac ,,talenta” i osjećam se dužnim da ih ponudim mojim bližnjim. Tačnije, osjećam se neostvarenim čovjekom, ili možda nedovoljno ostvarenim.
Muzika za pozorište, muzika za film… Koliko si uopšte u ovome, u, nazovimo je, primijenjenoj muzici?
Film mi ne znači puno, niti rad na muzici za film, a pozorište mi je dom, to je medij u kome sam proveo dvadeset aktivnih godina i bojim se da kažem koliko sam pozorišnih predstava „ozvučio”, jer i sam ću pomisliti da lažem.
Po čemu je proces nastanka muzike za ,,Buru” CNP-a i uopšte cijela ova podgorička epopeja drugačija od drugih?
Kao prvo, Bura je tekst drugačiji od ostalih Šekspirovih komada. Drugo, po prvi put kao ekipa radimo u CNP-u. I na kraju, desila se neka neobjašnjiva i čudna sinergija između glumačke trupe i nas, gostujuće ekipe. Proces je bio izuzetno, pre svega fizički naporan, i ne baš ugodan za glumce. Ovakav proces nije moguće izgurati do kraja svugdje i u svako vrijeme. Ili drugim riječima, ovo je bila jako rizična pozorišna procedura, koja može ponekad i da omane. Na sreću, ovdje je priča bila uspješna.
Šta slušaš danas?
Ne slušam muziku, ili bar ne onako kako sam ranije to radio. Nemam dovoljno slobodnog vremena. I ono malo što imam gledam da ga iskoristim u tišini. Zamislite kako je kada 30-ak dana idete na teatarske probe ujutru, a popodne i do kasno u noć radite sa zvukom, tražite zvučna rješenja za određene scene, pa kad se predstava završi, želja za slušanjem muzike ne postoji. To je isto kao kada bi se vozač kamiona poslije pređenih 4000 km za mjesec dana vratio kući i umjesto da se odmori i opusti, ušao u svoj privatni auto i provozao se kroz grad kako bi se opustio?!
Ima li nade za nas?
Ima. Nada leži u saznanju da je nemoguće živjeti dobro ako tvoj susjed živi loše. Ili obrnuto, ako mečka igra u susjednom dvorištu, sigurno će uskoro navratiti i u tvoje.
ZORAN RAKOČEVIĆ
Foto: Dea Pirlich
