Formica rufa
Mravlja društva su visoko organizovana, tako da postoje tri osnovne društvene grupe: kraljica, radilice i plodni mužjaci. Dok se kraljica posvećuje polaganju jaja, a mužjaci oplodnji budućih kraljica, radilice preuzimaju niz zaduženja – brinu se o mladima, nabavljaju hranu, održavaju i brane gnijezdo…Većina mrava su i mesožderi i biljojedi. Najviše vole slatke materije iz cvijeća i plodova i mednu rosu koju prave biljne i štitaste vaši, pa neke vrste mrava čak i uzgajaju ove insekte da bi dobili mednu rosu. Karakteristika mrava je dugovječnost – poznati su slučajevi da su uhvaćene kraljice živjele u zatočeništvu i do dvadeset godina. Pokazalo se takođe da radilice posjeduju znatnu sposobnost učenja, kao i da starije radilice mogu na mlađe da prenesu dio svog iskustva. Imaju izuzetno izoštrena čula ukusa i mirisa.
Iz ove perspektive sve izgleda drugačije. Godine prođu, promijenimo se mi, promijeni se svijet. To je ono kada kažu, eh da sam tada znao šta sada znam, pametnije bih postupao.
Ne, nije to bilo ni nalik filmu koji smo gledali. Dobro, početak prvog dijela me je podsjetio, ali dalje nijesam ništa uradio, nijesam dramu od toga pravio. I pravo da kažem nijesam ni želio. Osjetio sam gađenje. Da, gađenje, a onda i tugu.
Imao sam 15 godina i svijet mi se ružan kakav je, počeo otkrivati. Sestra i njen momak poveli su me na piknik. Naravno, otac je bio zgrožen činjenicom sa kim se ona zabavlja, sa kim izlazi, jednom je čak udario, kada je kasno došla, slušao sam iz kreveta dok mi je srce lupalo, jako, i čuo taj šamar i majčin plač, vuci se u sobu, vikao je otac, a on nikada ne viče, miran, staložen, ponekad mi je bilo krivo što nije kao otac onog mog druga što pjeva iz glasa kad se napije i priča ružne riječi.
A tip je bio, glavat i plećat, znate na šta mislim, sa jakim vilicama, i sa džipom, i lanac pride, i najnovije patike i rekao je koliko ih je platio, ali sam ja zaboravio. Sestra je bila na svoju ruku tada jeste imala 18, ali se ponašala kao da ima 29, jer potpuno obučena, mini i ostalo, čarape, i štikla i taj smijeh za koji neko kaže da je zarazan, kažu joj komšinice, mila, imaš tako zarazan smijeh, mislio sam kakav zarazan, ima užasan smijeh, ježio sam se tog smijeha, godinama kasnije, u društvu djevojaka, ako čujem neku da se tako smije momentalno se isključujem, i tugujem, duboko u sebi…
On je držao neke butike i neke restorane i pričao o novcu, gledao sam sunce kako se probija kroz grane dok se vozimo i dotiče me – čas me zaslijepi da ne mogu ništa da vidim, kada vozimo kroz hladovinu vidim sve tako jasno – i nebo između grana, i neku travu, lišće, pticu.
Mrave tada nijesam mogao da vidim. Tek kasnije. Mravi, radnici, mravi, ratnici.
A drugovi ko drugovi, već smo imali toliko godina, pa me pitaju za sestru, pa kada se posvađamo opsuju je, pa kažu šta ona sa onim, pa se ja pobijem, pa dobijem batine, pa roditelji, moj otac koji mirno razgovara sa komšijom sa petog sprata, koji je zauzeo pozu kao: ma moj sin je jači i izbio je ovog tvog mlakonju kao što bih i ja tebe sad isprebijao.
Nijesam mislio da ih uhodim. Mravi su napali i morao sam nekako da reagujem. Jer, sestra je sve lijepo postavila, onako, i pršut i sir, i sokove i pivo, i neke energetske napitke, ah, za svog momka, koji je pio viski ili to – ništa drugo, a onda su došli mravi. Pazi, sada ja znam – mi smo došli na njihovu teritoriju, može li se tako reći? Eto, i o tome valja razmisliti, čija je Zemlja teritorija, mrava, ljudi, lavova, korporacija. Majku mu, strašno pitanje. Ništa. Ipak mravi su počeli da pristižu. Nijesam ih dirao. Pokušao sam da premjestim ćebe sa hranom, ali je ispalo još gore – prevrnuo sam činiju sa kolačima, i ne znajući šta da radim, odlučio sam da ih potražim.
Nijesam dugo tražio, prvo sam ih čuo, zlatne su šume na kraju ljeta, i prolazio sam kroz takvu igru, sunca, svjetla, sijenki lišća, kada sam čuo jecaje, najbolji izraz, kao da nekog boli nešto, takvo ječanje, slabije, pa odjedanput jače, kao da je neko nekog odjednom udario, pa je ovaj uzviknuo. Bio je to glas moje sestre. Znao sam šta rade, i vidio ih. Ona je bila rukama oslonjena na stablo, on se pribijao i odvajao od nje, otpozadi, u ritmu. Nijesu me mogli vidjeti. A ja nijesam dugo ostao. Kada je povukao za kosu, pokušavajući, valjda, da joj okrene glavu i poljubi je, nakon njenog vriska, okrenuo sam se i otrčao nazad. Na ćebetu – mravlja gozba. Likovao sam.
Kada su došli, naravno.
Šta si ovo uradio!! – drao se tip koji vozi džip.
Koji kurac si pustio mrave! – vikao je vlasnik par butika i nekih kafana.
Gazio je mrave, bijesan.
Sestra je bila rumena. Ćutala je. Gledala je u mene. Krupne oči. Tada sam vidio da su krupne. I zelene.
Ti mali nijesi normalan, stvarno, gdje si bio, šta si radio!!Vidi koliko proketih mrava, svuda po hrani!! – urlao je momak moje sestre.
Sve ovo sad moramo da bacimo!! – govorio je.
Likovao sam.
Bravo mravi – mislio sam u sebi.
Kakva je to njihova pobjeda bila, i moja, mala.
Šta je bilo sa tipom?
Šta je bilo sa sestrom?
Ovo je priča koju sam ispričao, jedne večeri, dok smo šetali, nas dvoje. Gledali smo film, i sjetio sam se svega. Mislim zbog one scene, momak i sestra, traume, i ostalo, smijeh koji sam mrzio kroz život.
Nije važno koliko je vremena prošlo.
Ovo je bila priča o mravima.
Iz knjige priča Heroji
