Anatomija Fenomena

Hronične neuroze Franca Kafke [Tema: Kafka]

kafka zamak

Piše: Vladeta Jerotić

Franc Kafka. Strah i nemoć postojanja – I

Izvor: Bolest i stvaranje, Sabrana dela, II kolo, Zadužbina Vladete Jerotića u saradnji sa IP Ars libri, Beograd 2007.

Smiluj se na mene, grešan sam
do u najskriveniji kutak svoga
bića. A imao sam dara, sklonosti
koje nisu bile sasvim za preziranje,
male dobre sposobnosti, rasipao
sam ih, nerazborito stvorenje
kakvo sam bio, sad se bližim kraju,
upravo u vreme kada bi se
spolja sve moglo okrenuti na dobro
po mene. Ne guraj me među izgubljene.

Iz Kafkinog Dnevnika, 20. jula 1916.

Malo je pisaca koji su kao Franc Kafka ostavili za sobom tako dubok trag i tako se snažno utisnuli u psihu čoveka dvadesetog veka i u isto vreme nosili u sebi ne samo obilje protivrečnosti, što je uvek tipično za značajne stvaraoce, već i obilje bolesti, što takođe može biti tipično za izuzetne ljude, ali nije uvek.

Kada psihijatar počne da proučava biografiju ovog neobičnog pisca i njegova dela: pripovetke, romane, aforizme i dnevnike i kada je on u prvi mah toliko zapljusnut podacima, primedbama, saopštenjima, koji upravo kipte od nerazmrsive mešavine neobičnog, skoro genijalnog, abnormalnog, još u granicama normalnog, pa sve do nesumnjivo bolesnog, onda se psihijatar najpre oseća pobuđenim da strese sa sebe ono profesionalno i naučeno, kako bi mogao da priđe ovom mučeniku (nije slučajno da ga je neki slikar tražio kao model za sliku sv. Sebastijana) najpre kao čoveku, zatim kao nesumnjivo vrlo značajnom piscu i naročito kao sabratu. Ovo izlaganje treba da bude posvećeno fenomenu straha kao jednoj od osnovnih karika u Kafkinoj ličnosti, onako kako smo ga mogli sagledati, pre svega kroz njegov dnevnik, zatim pisma, aforizme, pripovetke i romane.

Ima neurotičnog i neneurotičnog straha. Nije neurotično, na primer, biti u strahu, brizi i proživljavati krivicu, jer bez ovih egzistencijalija, kako ih je nazvao Hajdeger, nema za čoveka napretka, individuacije, stvaralaštva i slobode. Neurotično je i bolesno, međutim, kada čovek odbaci stvarnu krivicu, pa se zadovolji samo doživljavanjem osećanja krivice, kada odbaci egzistencijalnu brigu, pa počne da brine o komforu i karijeri, kada nema snage da se sukobi sa strahom, pa počne da se boji svakog šušnja u travi i svakog podozrivog pogleda svoga bližnjeg. Žao nam je svakog čoveka koji je na ovaj način neurotičan, ali kada je na ovakav ili sličan način neurotičan Franc Kafka i kada još uz to ovako neurotičan ostane do smrti, koju je sebi sam prizvao i svoj grob unapred ocrtao, onda osećanje žaljenja u nama, prerasta u bol.

Postavljamo sebi najpre pitanje da li ćemo uspeti da objasnimo zašto je Kafka prototip stvaraoca – neurotičara našeg veka. Možda odgovor nije težak, jer od dveju komponenti koje tek zajedno čine Kafkinu ličnost, a to su natprosečan književni talenat i neuroza, ovu drugu komponentu čini nam se da prilično poznajemo, ako već pred onom prvom stojimo gotovo sasvim nemoćni.

O neurozi kao bolesti postojanja, čvornovatom štapu u točku čovekovog individualnog razvoja, o neurozi kao posledici ometenog seksualnog razvoja, ili pak kao smetnji u njegovoj nagonskoj potrebi za važenjem i moći, ne mislimo da pišemo, jer je o ovoj temi bilo dosta rečeno i pisano, tako čitalac ima bar približnu predstavu o tome šta je to neuroza. Dovoljno je da napomenemo dve činjenice. Prvo: nema ozbiljne, hronične neuroze, od koje je Kafka nesumnjivo patio, bez psihičkih trauma u ranom detinjstvu i drugo: neuroza bez bilo kakvog oblika straha nezamisliva je.

Kao što svako ljudsko biće mora neminovno da prođe kroz izvesne stadijume u razvoju, svejedno da li je ono rođeno kao sasvim prosečno ili sve ovo biće zove Leonardo da Vinči, Dostojevski ili Kafka, tako je i razvojni put neuroze vrlo sličan, naravno u njenim osnovnim linijama postanka i razvoja, i kod sasvim običnog i kod genijalnog čoveka. Kada ovo ne bi bilo tako onda bismo morali imati ne samo dve nauke o neurozama, od kojih bi jedna važila za obične a druga za izuzetne ljude, već i više ovakvih teorija od kojih bi svaka bila konstruisana samo za jednog određenog čoveka. Da je jedna ovakva pretpostavka sama po sebi apsurdna, govori nam ne samo praksa i iskustvo velikog broja psihologa i psihijatara u celom svetu, koji su se složili u nekim bitnim pitanjima čovekovog psihološkog razvoja uopšte, pa, dakle, i psihopatološkog razvoja, već i izvanredne i od većine stručnjaka priznate patografije velikih ljudi iz pera skoro isto tako velikih psihologa i psihoanalitičara. Dovoljno je da pomenemo samo Frojdove studije o Leonardu i Dostojevskom, pa da razumemo o čemu se radi. Bez poznavanja osnovnih činjenica psihološkog i naročito psihoseksualnog deteta, bez pomoći izvesnih psihoanalitičkih postavki koje danas teško da mogu naići na ozbiljnu kritiku, Sigmundu Frojdu bilo bi nemoguće da nam jasno i logično prikaže neke poremećaje u detinjstvu Leonarda ili u pubertetu Dostojevskog koji objašnjavaju neke njihove karakterne crte i osnovni tip njihovog ponašanja.

Tragičnost Kafkinog genija počiva na strahovitom sudaru između njegovog velikog talenta, čiji ćemo izvor i uzrok sasvim ostaviti po strani, jer ga jednostavno ne znamo, i njegove neuroze. Čak je suvišno prepustiti se privlačnom nagađanju šta bi bilo od Kafke da je njegov talenat bio jači od njegove neuroze, kao što je to (možemo s pravom da pretpostavimo) bio slučaj kod Dostojevskog, ili šta bi se desilo sa Kafkinim stvaranjem da je njegova i onako jaka neuroza bila još jača.

Može neko da primeti da je Kafka i takav kakav je bio, sa čitavom svojom još u ranom detinjstvu razvijenom neurozom, sasvim dovoljno napisao i dovoljno snažno uticao na duhove našeg veka i da zbog toga nije potrebno osvrtati se na suštinu i oblik njegove neuroze. Kada bismo čuli jednu ovakvu, dosta opravdanu primedbu, mogli bismo iskoristiti priliku da kažemo dve stvari. Najpre onu značajniju, o kojoj je već bilo povremeno reči – ovoga puta reč je istina o našem subjektivnom, ali upečatljivom utisku – da je Kafka nosio u sebi više nego što je to mogao da iskaže. I upravo to što on nije mogao do kraja u sebi da proživi, mnogo manje zato što nije bio pisac ranga jednog Dostojevskog, mnogo više zato što je bio sputan mrežama teške neuroze, možda je to bilo ono što je imalo da donese svetlost i njemu i možda nekima koji ga čitaju. Ja ne znam šta bi drugo ovo neiskazano i nedoživljeno moglo biti nego ono što neki egzistencijalisti zovu „skok u veru“, sa drugom vrstom profetskog nego što je Kafka ovo profetsko u stvarnosti nosio.

Druga stvar koju smo želeli da iznesemo, kao odgovor na pretpostavljenu primedbu, jeste naša hipoteza da je Kafkino delo moralo i moglo da ima svima poznati snažan odjek u dušama ljudi samo i jedino u našem veku. Nezamisliv je Kafkin uspeh i uticaj u prošlom ili bilo kojem ranijem veku, i, sada ovo smelo pretpostavljamo, Kafka neće biti jedan od prvih pisaca u idućem veku, bez obzira na to kako zamišljali čovekov razvoj u budućnosti.

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.