Notes

Ibzen – Lutkina kuća (2)

U Ibsenovoj ostavštini ostala su zabilježena njegova razmišljanja o izgradnji dramskog lika, u kojima on kaže da prije nego napiše ijedan redak, mora “u glavi imati karakter skroz-naskroz”, mora “prodrijeti do posljednjeg nabora njegove duše<”. I upravo ovaj metod detaljnog poniranja, najpotpunije i dolazi do izražaja upravo u komponovanju Nore. Već druga scena, dijalog između nje i Kristine Linde, ima trostruku ulogu, ona nastavlja sa otkrivanjem “nabora” Norine duše, otvara jedan lik bitan za radinju, ali, istovremeno, služi i za suprotstavljanje dva različita načina i shvatanja života, sreće i nesreće, lijepog i ružnog sna. Jer dok je Nora proživjela sa mužem “posljednjih osam godina” kao “sretno vrijeme”, Lindin život je bio lanac nesreća i nevolja. Zbog teško bolesne majke, osuđena da se brine o mlađoj braći, u materijalnoj oskudici, Linda je prisiljena da napusti čovjeka koga je voljela (Krogstad), i da se uda za bogataša. Poslije deset godina, na kraju, ostaje sama, u potrazi za poslom. Majka joj je umrla, braća se osamostalila i razišla, bogati muž, koji se bavio nesigurnim poslovima, takođe je umro, ne ostavivši joj nikakvih sredstava za život, tako da je Kristina primorana da se sama probija kroz život. “Posljednje tri godine — kaže ona Nori — bile su kao jedan jedini dugi i nemirni radni dan.” Dvije ženske sudbine stoje jedna prema drugoj: ogorčena i ostarjela Kristina, i vedra i “sretna” Nora. Jedna je prošla “kalvariju” života, a druiga, sa izuzetkom slučaja sa mjenicom, relativno bezbrižan i bezbjedan život.

I Krogstad, slično Kristini Linde, nije samo pokretač radnje i zapleta već služi i kao kontrapunkt Totrvaldu i Nori, neka vrsta tamne pozadine na kojoj se potpunije i oštrije odražava “porodična sreća” bračnog para Heilmer. Uz pomoć Krogstada mi saznajemo i nekoliko značajnih podataka iz Torvaldove -mladosti, jer kao što je Kristina bila Norina školska drugarica, tako se i njih dvoje poznaju “još iz studentskih dana”, u kojima Helmer nije ispoljavao “mušku hrabrost”, i već je bio na izvjestan način frustriran konvencijama građanske pristojnosti i etikecije, ne usuđujući se “ni da pisne”, samo da bi zadržao položaj i ugled u društvu.

Ponovno se suprotstavljaju dva antipodna životna puta, dvije kontrasne Ijudske sudbine: Helmer je uspio, a Krogstad je izgubio “čvrsto tlo pod nogama i sada je kao brodolomnik na svojoj olupini”. Saznanje da je Torvald postavljen za šefa Akcionarsike banke u kojoj je on ništavni činovnik, i da ga upravo Torvald hoće da otpusti, pokreće u Krogstadu zatomljene sablasti prošlosti, njegovu povrijeđenu sujetu, i on, ne birajući sredstva, i ne želeći da “ponovno dospije u blato”, ucjenjuje Noru, jer “hoće gore”, hoće da “stane na noge”.

Njegove ruke su prljave, on se bavi “svakakvim poslovima”, Rank ga naziva “karakter pokvaren do srži”, on čak piše razne paskvile za “najprljavije novine”, on je “moralni Lazarus”, ali, istovremeno, za Krogstada je “uspjeh” Helmera, mekušca bez talenta i vrijednosti, kakvog on zna iz studentskih dana, svojevrsna društvena nepravda, gotovo kao neka duboka lična uvreda. Slično Nori, i Krogstad je svojevremeno krivotvorio potpis i zbog toga je “iizopćen” iz društva, i “sva su mu vrata bila zatvorena”. On se prema Nori ponaša kao prema “finoj, razmaženoj dami”.

Ibsen namjerno stvara scenu Norine igre sa djecom, u kojoj ona ciči, pleše, smije se, skriva pod stolom, da bi je u takvom “neozbiljnom” i infantilnom stanju zatekao Krogstad, opterećen problemima ugrožene egzistencije, posrćući pod teretom zle sudbine: neostvarena ljubav prema Kristini, neuspjeli brak, izopćenje iz društva, brige o podizanju djece, prijetnja otkazom, jednom rječju: promašen i ugrožen život.

Suprotstavlijajuća ova dva para, Ibsen, u završnici Lutkine kuće, izvodi dvostruki obrt: Krogstad i Kristina Linde iako pred zidom života, gotovo poraženi i pomireni sa sudbinom, doživljavaju “čudo”, nošeni nadom da sve još nije izgubljeno; dok Helmer i Nora, suočeni sa stvarnošću, probuđeni iz jednog lijepog ali lažnog sna o sreći, doživljavaju brodolom, ostaju bez nade i bez vjere da se može desiti “čudo”.

U ponašanju Nore prema Kristini primjećuje se i jedna vidljiva doza bezosjećajnosti, ili, lažne osjećajnosti, ona vrsta odnosa koju sretni ljudi pokazuju prema nesretnima. U prvi mah Nora ne prepoznaje Kristinu. Vjerovatno da su deset godina odsustva i promjene na Kristini doprinijele tom neprepoznavanju nekada intimne školske dnugairice, ali, isto tako, ostaje činjenica, Ibsen to registruje, da Nora, i kad je saznala za smrt Kristininog muža, nije našla za potrebno da joj izjavi saučešće, jer se “uvijek nešto ispriječilo”. Taj egoizam sreće, potkrijepljen saznanjem da je Torvald unaprijeđen i da je ipak “divno imati puno, puno novaca i nikakvih briga”, prisutan je i u Norinoj brbljivositi, u njenom lakomislenom cvrkutanju, skakutanju, pljeskanju rukama, u infantilnom ponašanju, koje primorava gospođu Linde da zaključi da je Nora “još uvijek dijete”. I sad dolazi do preloma. Želeći da dokaže da nije dijete, da je odrasla, da je “sposobna za nešto ozbiljno”, ona Kristini ispriča dio svoje velike tajne: ona je spasila život svome mužu. Opet jedna lakomislena i hvalisava crta u Norinom karakteru, jer tajnu koju je tako ljubomorno čuvala i sakrivala, ona odjednom, samo da bi pokazala da nije dijete, ispriča, gotovo izbrblja, ženi koju nije vidjela punih deset godina, i koju prije desetak minuta nije čak ni prepoznala.

Kolika je Norina lakomislenost i infantilnost, najbolje pokazuje njeno petljanje oko pitanja kako je došla do novaca za Torvaldovo liječenje. U jednom trenuitku, “pjevuckajući i smiješeći se tajanstveno”, ona kaže: “Mogla sam ga (novac) dobaviti od nekog obožavaoca. Kad neko ovako izgleda kao ja…” Nora zaista ima bujnu maštu i “dječju dušu”, pa nije ni čudno što je ozbiljna Kristina odmah nakon toga prisiljena da konstatuje da je ona “šašava”, osjećajući da se u cjelokupnoj priči o “spašavanju muža” krije neka Norina “nepromišljenost”. Ali, istovremeno, spominjući svoj izgled i obožavaoca, Nora to ne čini baš potpuno napamet, ona to iskustveno zna iz odnosa sa Helmerom, a ponešto naslućuje, vidjećemo docnije, i iz odnosa sa doktorom Rankom. Nora je svjesna svoga tijela i svoje senzualnosti.

I sad dolazimo do Norine tajne, koja je osnovni pokretač radnje, jer kompletna tenzija u drami i nije ništa drugo nego odlaganje saznanja, prolongiranje objelodanjivanja istine, kao što je i odlazak Nore na krajiu, reakcija na Helmerov stav prema tajni, odnosno prema istini. U čemu je Norina tajna?

“Ona je krivotvorila” — piše Ibsen u Bilješkama o modernoj tragediji — “i ponosi se time, jer je to učinila iz ljubavi prema mužu, da bi spasla njegov život.” Ibsen je tako sam definisao temu Lutkine kuće. Kao što će odmah zatim izreći i ideju: “Ali taj muž sa svojim preovlađujućim principima o časti stavlja se na stranu zakona i na to gleda s muškog stanovišta.”

Međutim, sama priča o načinu i razlozima krivotvorenja ne izgleda nam ubjedljiva i logična. Ibsen, koji će u sljedećoj drami, Sablasti, upravo matematički tačno voditi priču prošlosti kroz sadašnjost gospode Alving i Osvalda, u slučaju Lutkine kuće, ne pokazuje dovoljno ni preciznosti ni uvjerljiivosti.

Torvald je, nakon ženidbe, napustio državnu službu, jer nije imao nikakvih izgleda za napredovanje. Prisiljen je da radi danonoćno i tako se “smrtno razbolio”. Ljekari su to saopštili Nori, jer Helmer “nije smio da zna kako je loše njegovo stanje”, da mu je život u opasnosti i da ga samo boravak na jugu može spasiti. Ibsen ne spominje o kakvoj se bolesti radi, mada je izvjesno da je riječ o tuberkulozi, kako zbog promjene klime tako i zbog mjesta boravka u Italiji (Kapri). Teško je povjerovati, bez obzira na vrstu bolesti, da Torvald nije znao, ili bar osjećao, da je smrtno bolestan, kao što je imalo vjerovatno da su ljekari u saopštavanju dijagnoze pretpostavili lakomislenu i djetinjastu Noru, ozibiljnom i pedantnom Helmeru. Osnova priče je zaista bez ubjedljivosti, tako da je i kompletan Norin podvig doveden u pitanje. Pokušavajući da ubijedi imuža da krenu na jug, a kako nije smjela da spominje njegovu bolest, Nora je “plakala i prelklinjala”, govoreći “kako bi joj se svidjelo da može kao i druge mlade žene da otputuje u inostranstvo”. Pošto nisu iimali novaca, (nagovara ga da uzme zajam, ali je Torvald to odbio, tvrdeći da je ona lakomislena i da mu je dužnost da ne popušta njenim “imušicama i kapricima”. Vidjevši da neće uspjeti da nagovori muža, Nora uzima zajam od Krogstada, (krivotvori mjenicu, a Torvaldu slaže da joj je novac poslao njen otac koji je bio na samrti, ibsen, želeći po svaku čijemu da ostvari ideju o Norinom spašavanju muža, ponovno prenebregava logiku i činjenice. Potpuno neuvjerljivo djeluje da je racionalni Helmer, koji danonoćno radi da bi se održao, u materijalnoj oskudici, pristao, naravno ukoliko na izvjestan način nije znao da se radi o njegovoj bolesti, da spiska 4.800 kruna, makar to bio i novac Norinog oca, da bi zadovoljio njene “mušice i kaprice”.

Napokon, to “prekrasno putovanje”, kako ga je nazvala Nora, koje je Helmeru spasilo život, nije bilo “kratak izlet” u inostranstvo, već boravak dug godinu dana. I na kraju ispada da se Helmer liječio od “smrtne bolesti”, a da to nije ni znao, trošeći priličan novac (u trenutku kada su inače teško živjeli), samo zato da bi Nora kao i “ostale mlade žene” mogla da živi u inostranstvu. Priča o spašavanju teško bolesnog muža odista je nevjerovatna i nelogična. Sto se tiče uzimanja zajma od Krogstada i krivotvorenja mjenice, naročito sa unošenjem pogrešnog datuima, ostvareno je zaista dosljedno u stilu već poznate Norine nepromišljenosti. Poslije svega što je učinila, započevši svoju veliku igru, Nora kaže da se “osjećala skoro kao muškarac”, mada bi, čini nam se, istinitije bilo da je rekla da se osjećala skoro kao odrasla.

Vrativši se sa Kaprija, Nora je prisiljena da redovno isplaćuje zajam. Kako to ona čini? Najvećim dijelom igrajući već poznatu igru sa mužem, tako da je Torvald, indirektno, i ne znajući, isplaćivao dug. A kako to nije uvijek bilo dovoljno, ona je noću, krišom, uzimala posao za prepisivanje (Ibsen ne kaže ni kakav, ni od koga), a u trenucima kad nije znala kako da dođe do novaca, zamišljala je — još jedan simptomatičan detalj-tačkica u Norinom karakteru — kako se u nju zaljubio neki stari, bogati gospodin, i kako je on umro i ostavio joj novac u nasljedstvo. Očito je da Nora ovdje podsvjesno misli na doktora Ranka, za koga zna da je u nju zaljubljen, i koji je zaista star i bogat. Uostalom, Kristina, kad prvi put ugleda Ranka, intuitivno ga dovodi u vezu sa Norom, prepoznaje u njemu čovjeka iz Norine imaste, i savjetuje je da “okonča tu stvar” sa doktorom.

I Rank, sa svojom bolešću i slutnjama smrti, sa svojim patnjama i svojom usamljenošću, nije samo, kako to misli Helmer, “oblačna pozadina na njihovoj sunčanoj sreći”, već je, slično Kristini i Krogstadu, svojevrsni kontrapunkt, na kome se potpunije i kompleksnije osvjetljavaju karakteri Nore i Helmera, njihova egoistična “sunčana sreća”. Tu, pored njih, umire čovjek, prijatelj, a oni su gotovo bezosjećajni, kao da je riječ o strancu. Helmer čak konstatuje “da je tako možda bolje”, a malo zatim, još uvijek uspaljen od Norinog senzualnog plesa, poziva svoju “voljenu ženu” u krevet. Nora to, istina, odbija, jer nije u stanju da spava sa mužem, misleći “na smrt”, mada je ovo odbijanje bračne postelje vezano i sa krajnjom napetošću zbog Krogstadovog pisma koje Helmer konačno ima u rukama. Prijateljstvo porodice Helmer, naročito Torvalda, prema doktoru Ranku, više je formalno, kurtoazno, gotovo verbalno, bez pravih i dubokih osjećanja. Sto se tiče Nore, upravo preko njenog odnosa prema Ranku, Ibsen slika onu “žensku”, koketnu i senzualnu stranu njenog karaktera, njenu potrebu da se igra sa muškarcima, da ih zavodi, da uživa u njihovim pogledima, pažnjama i mailim nježnostima. Ona jednostavno voli da se svi dive njenoj ljepoti. Ranke je zaljubljen u Noru, zbog nje je postao kućni prijatelj porodice, zbog nje svakodnevno dolazi. Njegova ljubav je platonska, čista, ćuteća, on ništa ne traži sem prostog fizičkog prisustva. Nora je, ženski inituiitivno, osjetila ovu Rankovu “slabost”, ona zna da je on voli, i ona se tim njegovim pritajenim osjećanjem koristi za svoju igru.

Spremajući se za ples, u drugom činu, pokazuje mu svoje svilene čarape u »boji kože«, dozvoljava mu da sutra na kostimiranom balu može pomisliti da ona pleše samo za njega, a zatiim se nonšalantno ispravlja, »naravno, i za Torvalda«. Sutra će moći da vidi njeno stopalo, pa čak, što se nje tiče i gornji dio noge, a zatim ga koketno i mazno udari čarapom lako po uhu. Ona se ženski neodgovorno titra s njim, a da i nije svjesna šta čini. I kada Rank ovakve njene pomalo slobodne postupke pogrešno shvati i odluči da joj kaže da je voli i da samo zato svakodnevno dolazi, Nora se odmah naljuti, povlači, odustaje od igre, čak ga prekorava zbog izgovorene istine, jer je to »odista odvratno od njega«. Svojim ponašanjem, koketnošću i pritajenim golicanjem mašte, Nora je Ranku davala nadu, držeći odškrinuta vrata mogućnosti, ali, onog časa, kad ova igra prestaje da bude »igra«, i kada se pretvara u realnost, ona se »duri« poput djeteta kome je oduzeta omiljena igračka i uskraćena zabava, i Ijutito zaključuje: »A sve je bilo tako lijepo!« Ona, koja će na kraju drame optužiti muža da je bila samo njegova lutka, voljela je, i te kako, da od drugih ljudi pravi svoje lutke.

I tako se ponovno vraćamo na temu Norine »ženstvenosti«, njene seksualnosti i njenog odnosa prema muškarcima.

Josip Lešić

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.