Notes

Kako je zbog Jeretičke priče stradao Branko Ćopić

U rukopisnoj zaostavštini Branka Ćopića, pored ostalog, nađeno je jedno pismo naslovljeno sa “Dragi druže Veljko”. Čuveni književnik je ovo pismo napisao vjerovatno Veljku Vlahoviću, nekoliko nedjelja nakon objavljivanja njegove Jeretičke priče u “Književnim novinama” Beograd, 22. avgusta 1950. Ideološko-politički “pravovjernici”, bjesomučne sluge od naroda otuđenog režima i njegovim nosiocima okomili su se na plemenitog, časnog, poštenog i visokomoralnog beskompromisnog borca, intelektualca i stvaraoca. Pismo je pisano čitko, ćiriličnim pismom, na plavoj hartiji, formata za poštanska pisma. Ne raspolažemo podacima da li je pismo dostavljeno adresatu. Pismo ima antologijsku vrijednost, a zbog obima citiraćemo neke njegove djelove:

“Dragi druže Veljko, Vidim da je ova moja Jeretička priča izazvala bezbroj raznih komentara, sudova, osuda, sumnji i veoma čudnih zaključaka, pa ne mogu da izdržim, a da ti ne napišem riječ-dvije prije nego se mognemo vidjeti… Uzroke za ovu priču ne treba tražiti ni u mom “seljačko-kulačkom anarhizmu” ni u “nepartijnosti” itd, nego u jednostavnoj dobronamjernoj želji da izvrgnem ruglu niz pojava koje mi bodu oči. Imao sam hrabrosti da dirnem u ovu osjetljivu temu iz prostog razloga što znam da ću za kritiku ove vrste imati podršku i od Partije i od svih poštenih i razumnih ljudi u ovoj zemlji (…) Jedno samo čvrsto znam i vjerujem: put kojim sam pošao častan je i dostojan pravog narodnog književnika, ne stidim se i ne kajem što sam udario linijom satire, iako mi je bilo poznato da ću protiv sebe izazvati gnjev onih koji su pogođeni satirom, sumnje bronamjernih drugova koji me dobro ne poznaju, proteste primitivaca i ljudi nenaviklih na kritiku i slobodnu demokratsku riječ i najzad — zluradost poltrona i paniku među kukavicama. Ovo mi je samo veoma žao: stvar sam napisao na brzinu i u afektu, pa nisam dobro usmjerio udarac, zakačio sam i prave i krive, a trebalo je udariti po onome krugu svastika, direktora i raznih prišipetlji, koji se vječito vrzmaju oko naših rukovodilaca i love u mutnom poput štuka (…) Ne da mi đavo mira, pa eto ti. Čist sam pred svojom vlastitom savješću u odnosu na narod, domovinu i Partiju, pa me nije strah ni od čijih zamjerki i zato često “hodam na glavi” računajući da mi to niko neće za zlo uzeti. A evo jedne stvari, druže Veljko, koja mi naročito jede dušicu i koja me goni na zajedljive viceve i na bježanje od rukovodilaca. To je silan broj poltrona, ljigavaca i beskičmenjaka koji se vrzmaju oko Partije i rukovodstva i svuda se nađu i nameću kao konjske muve. To mi naročito zapada za oči među javnim i kulturnim radnicima, među onima koji bi trebalo da budu savjest naroda i inžinjeri duša. Sjećam se, bilo je pred ovaj rat i kritičara i književnika, koji su se muški suprotstavljali čitavom ondašnjem režimu i uporno i hrabro branili svoja uvjerenja. Mnogo su mi imponovali ti ljudi. Danas, međutim, veliki broj tih istih ljudi toliko špekulantski i vjernopodanički udešavaju svoje držanje, stilizuju svoje misli i mišljenja i ne djeluju po liniji svojih ličnih uvjerenja, nego po liniji udvoričkoj i “režimskoj”, iako to od njih naša Partija ni u kom slučaju ne traži (…) Da li Vi odozgo to vidite u ovolikoj mjeri kao ja, to ne znam, ali meni te pojave strašno smetaju i nagone da bježim od rukovodilaca sto konaka, samo da se ne bih svrstao, ili da ko ne bi pomislio da se svrstavam u sektu idolopoklonika (…) Ponekad imam utisak da je naša Partija, i nenamjerno, ovih prvih posljeratnih godina ispred Rezolucije IB, pogodovala odgajanju takvih ljigavih tipova. Ovakvi me, naravno, zbog moje otvorenosti, smatraju djetinjastim i ludim, i da nije uviđavnosti i širokog razumijevanja od strane Partije, ja bih s njima, čini mi se, davno obrao bostan. Kako li se samo jedu između sebe, svaki je sebi centar svijeta, a literatura i ovaj narod — izgleda mi da rijetko od srca misle na to. Kad sve ovo vidim oko sebe, možda ponekad i previše pesimistički gledajući, onda zaista gledam u Partiju jedini spas i pouzdanje u borbi protiv ove džungle, inače da nije toga, pobjegao bih Ivi Andriću da me on uči kako da spasim dušu i u sebi sačuvam čovjeka koliko-toliko neokrnjena. Kao da i Đido od mene diže ruke? Ih, brate, a mene je čak i Radovan Zogović mogao da pridobije sa par lijepih riječi, a Vi zbog jedne priče vadite sablju kao da pred sobom neprijatelja imate. Znam da neću poginuti zbog smjele riječi, kazane u dobroj namjeri, ali mi je krivo kad se na to gleda mrkim okom. Nije me majka Ličanka rodila da puzim i previjam se i više volim da me čak i anarhistom nazovu, i drskim i bezobraznim čovjekom, nego li književnikom bez kičme, bez dostojanstva i savjesti. Nije mene bez razloga ovaj narod primio i privio na srce. Ja govorim iz njegove duše i nije baš bilo potrebno ni naročito srećno da Skender na meni vježba svoju oštroumnost. To će mu donijeti veoma žalosnu slavu, iako je bio, koliko vidim, dobronamjeran i principijelan. Za sad samo ovliko, dok se ne vidimo, tek da znaš šta me boli i da vidiš da se ne kajem zbog puta kojim sam danas krenuo. Drugarski te pozdravlja, Branko Ćopić”.

*BRANKOVA SATIRA I JERETIČKA PRIČA

Poslije objavljivanja “Jeretičke priče” Ćopić je zajedno sa drugim odgovornim urednikom “Književnih novina”, Dušanom Kostićem, bio na saslušanju u CK kod glavnog partijskog ideologa Milovana Đilasa. Ćopić svjedoči: “Po objavljivanju čujem s različitih strana da će moje gaće otići na panj. Tako i bi. Pozove mene u CK Milovan Đilas i osu paljbu: — A ti onako, Ćopiću! Tvoja satira i Jeretička priča! Hrana za malograđane, povlađuješ sitnoj buoržaziji i čaršiji… A i tvoja literatura, sve sami seljaci, Jovandeke i ostala seljačka bratija, a gdje ti je Partija, nje kod tebe nema…” Obimnim člankom u “Borbi” i Titovim govorom nijesu okončani napadi na Ćopića. Oglašavaju se i književni kritičari, pisci, a po partijskoj direktivi je i predmet rasprava na “terenu”, a naročito u svom rodnom Podgrmeču, u kojima, iako nerado, učestvuju i mnogi prvoborci, piščevi ratni drugovi. Najpopularniji i najčitaniji domaći poslijeratni pisac je, prema njegovim kritičarima, stvaralac čije je djelo lišeno idejnosti, malograđanski kritizer, seljačko-kulački anarhista, otpadnik od partijske linije, reakcionar, neprijatelj socijalizma i socijalističke demokratije, protivnik progresa, pristalica buržoaske ideologije, i šta još sve ne.

Ćopić je, prema svjedočenjima, teško podnio nepravedne udarce koji su mu pisci i političari zadali. O tome najbolje svjedoči njegovo pismo koje je vjerovatno pisao u vrijeme najžešće kampanje i koje se čuva u njegovoj zaostavštini u Arhivu Srpske akademije nauka i umjetnosti. Ono je naslovljeno sa “Dragi druže Veljko” i pretpostavlja se da je bilo upućeno Veljku Vlahoviću. Vasilije Krestić o tom pismu kaže. “Pismo predstavlja ispovijest jednog časnog, visokomoralnog i savjesnog pisca, koji zna koje su mu obaveze, i koji neće, radi ličnog komfora, da pravi kompromise sa, u mnogo čemu devijantnim i od naroda otuđenim, vladajućim sistemom i njegovim nosiocima”. U ovom pismu upućenom Veljku Valhoviću, Branko Ćopić iskazuje svoje uvjerenje da je put kojim je pošao “častan” i “dostojan pravog narodnog književnika”, ističući da se ne stidi što je “udario linijom satire”. Ćopić u pismu posebno ogorčenje ispoljava protiv poltrona, beskičmenjaka, idolopoklonika, ljigavaca, špekulanata, među kojima je nemali broj i hrabrih revolucionara iz predratnog i ratnog doba. Očito vjerujući u moralne vrline onoga kome je pismo upućeno, Ćopić, u ime Partije i svog viđenja negativnih pojava u društvu, izražava želju da se sa njim lično sretne i saopšti mu sve što ga boli.

U jednom intervjuu koji je dao tridesetak godina docnije, na pitanje kojom cijenom je platio svoje bavljenje satirom, Ćopić odgovara: “Pomenulo se, ne povratilo se! Očekivao sam da će me pohvaliti za tu moju rabotu, ali je na mene odjednom otvorena vatra iz sviju mogućih kalibara. Javila se čak i teška artiljerija, a ja stisnuo zube i šapućem: ‘Ipak ja imam pravo!’ Istina, imao sam i podrške od niza divnih ljudi, drugova, da ih ovdje ne pominjem poimenice. Jednom je traženo od mene da pismenim putem objasnim šta sam to mislio pojedinim mojim satirama, ali mi onda jedan moj drugar dade savjet: ‘Prije nego počneš da pišeš, zamisli da je već prošlo pedeset godina, da nema u životu ni tebe ni onih koji te danas saslušavaju, a neko počne da pretura po njihovoj arhivi. Piši tako da te ne bude sramota pred tim nepoznatim čovjekom u budućnosti’. Tako sam i uradio”.

*DOSIJE U UDBI O BRANKU…

Poslije objavljene “Jeretičke priče” formirani su u Gradskom komitetu SK Beograda i u Udbi dosijei o Branku Ćopiću. Dosije u Udbi je zatvoren poslije sedamnaest godina, a o tome je objavljeno svjedočenje visokog funkcionera Službe i publiciste Milana Trešnjića. Branko Ćopić je praćen i prisluškivan, čitavo to vrijeme bio pod budnim okom Udbe. U arhivi su pronađeni snimljeni telefonski razgovori (što pokazuje da mu je telefon bio stalno prisluškivan) i izvještaji koje su o njemu dostavljali “udbovčići” (kako ih je on zvao) sa njegovih predavanja, književnih večeri, kafanskih razgovora… Pozivan je na saslušanja u razne komitete, odbore, institucije, kod raznih važnih i manje važnih drugova. Udba je imala svoga čovjeka koji se družio sa piscimna i kome je davala novac da im plaća piće kako bi, kada ovi pripiju, lakše dolazio do podataka o njima. Tako su dosijei o Branku i njegovim vicevima na račun vlasti rasli iz dana u dana. A 1960. godine je isključen iz Partije. Evo nekoliko izvoda iz tih dosijea:

“Informacija o predavanju B. Ćopića na Građevinskom fakultetu … Počeo je predavanje o tome kako je on još u toku rata počeo da piše i iznosio je neke crtice iz svog života. U toku daljeg izlaganja navodio je primere iz kojih se vidi njegova tendencija da prikaže još od tada nepravilnost i začetak birokratizma pri samom pokušaju stvaranja naše vlasti. Naveo je primer kako je na oslobođenoj teritoriji 1942. godine na jednoj konferenciji jedan naš drug uhvatio pevca digao ga u vis i rekao: ‘Ako bi hteli i njega bi izglasali’. Pored toga naveo je neku priču o lovcima kako lovci umeju da lepo pričaju, da stvari izmišljaju a na kraju je dodao — i danas ima raznih vrsta lovaca koji pričaju svaki na svoj način… Dalje je naveo primer kako je u toku rata na oslobođenoj teritoriji prikazivan skeč ‘Jazavac pred sudom’. Kad je počelo pretstavljanje pretsednik odbora — seljak popeo se na binu i svojim priusustvom tamo ometao je izvođenje programa. Na primedbu glumaca da siđe u masu nije hteo jer je on vlast i treba da se oseti ko je on. Tendencija mu je bila sa ovim primerom da pokaže rđave korene pri formiranju Narodne vlasti…. Dalje je dodao kako bi moglo da se piše a naročito o bednom životu studenata, ali vi znate kako sam ja prošao sa onom mojom satirom ranijom. Tu je od studenata kad je podvukao bedan život dobio aplauz.

(Anonim) 19 novembar 1954 god. Beograd”

Ili…

“Ćopić Branko Književnik

U ovom izveštaju ćemo, o Ćopiću izneti izvesna zapažanja i podatke koji se odnose uglavnom na period od poslednjih godinu dana. Radi se o periodu koji počinje negde neposredno pred Treći Plenum CK KPJ, o periodu u kome se Ćopić nekoliko puta ispoljio kao čovek sklon da napada i pravi viceve na račun našeg društvenog poretka, koji je ne jednom istupio kao čovek koji se ne slaže sa novim stvarima kod nas, ali koji to neslaganje ispoljava putem aluzija, viceva i svoje ‘satire’ i najzad, kome je izgleda na jedan određeni način, ova situacija u vezi sa Đilasom pogodovala baš za takav stav. Ćopić nije pristalica Đilasovih ideja. On, po svome stavu ne pripada skoro ni jednoj grupi koja je uočena u književnim krugovima. Ali, on je ipak na izvestan način bio zadovoljan Đilasovim slučajem. Onoga dana kada je u ‘Borbi’ izašlo saopštenje CK SKJ povodom Đilasovih članaka, Ćopić je uveče u Klubu književnika pitao svakoga ko je ušao je li za Đilasa ili ne. Neposredno posle Plenuma međutim, pred izvesnim licima je nedvosmisleno ali i prilično jasno rekao: ‘Gadna je ova beogradska klizavica. Onomad se umalo ne đidnu’. Ovim je hteo da kaže kako mu je malo trebalo da pre Plenuma ‘sklizne’ po Đilasovoj liniji, ali se eto na vreme povukao… Ćopić je tih dana, ukoliko bi ga neko pitao je li za Đilasa ili ne, obično u vicu odgovarao: ‘Ja sam za Đidu…ali Veselinovićevog’. Inače je o Ziherlovom članku u ‘Borbi’ govorio najpogrdnije. Kada su ga pitali šta misli o tom članku rekao je da ‘nedostaje rupa u novinama’. Jednom prilikom je, u društvu nekih ljudi, koji su nam inače poznati kao neprijateljski elementi ismejavao ‘neobrazovanost, neznanje i glupost’ milicionera. U vezi sa tim je ispričao ‘slučaj nekog književnika Radovića’* koji je jedne večeri pošao da gleda Romea i Julija. Međutim, kako nije imao kartu, organi bezbednosti ga nisu hteli pustiti unutra (te večeri je u pozorištu navodno bio Moša Pijade). On se počeo objašnjavati sa njima pa su ga organi bezbednosti uhapsili. Milicionari su ga u zatvoru, kako Čopić kaže, počeli tući iako je ovaj bio pristojan pa su ga zatim zatvorili u klozet jer je zatvor bio prepun. Islednik ga je posle toga naročito maltretirao jer je mislio da ga ovaj zafrkava kada mu je na pitanje zašto je uhapšen, rekao: ‘Bio sam da gledam Romea i Juliju’. Obzirom da ni milicioneri, pa ni šef islednika nisu znali šta to znači ‘Romeo i Julija’, jer su po Ćopiću neobrazovani prostaci, misleći da se tu radi o nekoj šifri oborili su se na Radovića i držali ga u zatvoru sve dok Udruženje knjiiževnika nije intervenisalo. Na kraju je dodao: ‘Udaraju ovi milicioneri majku im njihovu, a ovamo o njima moraš da pišeš kako su fini i kulturni’… …U poslednje vreme Ćopić često ističe da je on slobodan pisac i da piše po slobodnoj savesti, dodajući uz to da će tako pisati sve dok ga ne uhapse. Sve one ljude koji se ne slažu sa njegovim satirama naziva ‘pravovernim birokratama i provokatorima’… …Ovo su samo neki primeri i podaci o Ćopiću ali su po našem mišljenju ipak dovoljni da se kroz njih uoči i oceni njegov politički stav.

 (Anonim)

3 XII. 1954 godine, Beograd”

* U kasnijim svjedočenjima Ćopić izjavljuje da je taj književnik Duško Radović

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.