Anatomija Fenomena

Kako umire sirotinja (1) – Gledaj kako umiru sretnici [Tema: Orvel]

orwell esse

Tisuću devet stotina dvadeset i devete godine proveo sam nekoliko tjedana u bolnici X u petnaestom okrugu Pariza. Službenik za prijem bolesnika podvrgnuo me je strogom ispitivanju i doista nekih dvadesetak minuta odgovarao sam na pitanja prije nego što su me primili. Ako ste ikad morali ispunjavati obrasce u nekoj latinskoj zemlji, onda znate o kakvim se pitanjima radi. Već sam nekoliko dana muku mučio preračunavajući Reaumura u Fahrenheita, ali znam da sam imao visoku vrućinu blizu 40 stupnjeva i pri kraju razgovora jedva sam se držao na nogama. Iza mene u repu malodušni su bolesnici sa zavežljajima smotanim u šarene rupce čekali svoj red.

Poslije ispitivanja slijedilo je kupanje – prisilna uobičajenost za sve novodošljake, očito, baš kao u zatvorima i ubožnicama. Oduzeli su mi odjeću, i pošto sam odsjedio nekoliko minuta u desetak centimetara plitkoj toploj vodi, dali su mi pamučnu noćnu košulju i kratak plavi kućni haljetak od flanela – ali ne i papuče, nisu imali dovoljno velik broj za moje noge – rekoše – i izvedoše me na dvorište u mrku februarsku noć, a ja sam bolovao od upale pluća. Netko je posrtao ispred mene sa svjetiljkom u ruci. Odjel na koji su me vodili bio je nekih dvije stotine metara udaljen i činilo mi se da moramo prijeći cijelo bolničko dvorište da bismo do njega stigli. Pošljunčena staza pod mojim nogama bila je ledeno studena, a vjetar mi je svijao noćnu košulju oko mojih golih bedara. Čim smo ušli u bolničku sobu sve mi se učini nekako poznato, al’ do kasno u noć nisam se mogao sjetiti odakle mi taj čudan osjećaj. Soba je bila niska i duga, u polumraku sa svih strana čulo se mrmljanje, a kreveti su bili poslagani nagusto u tri reda s vrlo uskim prolazom među njima. Vonjala je po izmetinama, ali uz to nekako slatkasto. Kad sam legao, ugledah u krevetu tik do mojeg mala čovjeka žućkastocrvenkaste kose i spuštenih ramena kako sjedi polugol dok doktor i neki student na njemu vrše neki zahvat. Najprije je doktor iz svoje crne torbe izvadio tuce čaša, nalik na vinske, potom je student u svakoj čaši zapalio šibicu da iz nje iscrpi zrak i tad su čašu hitro pritisnuli na čovjekova leđa ili prsa, a vakuum u čaši izvukao bi na njegovoj koži golem žuti mjehur. Tek pošto je prošlo nekoliko trenutaka, shvatih što rade. Taj se zahvat zvao puštanje krvi kupicama, o njemu pišu i medicinski udžbenici, ali ja sam dotad mislio da se primjenjuje samo za liječenje konja.

Hladan zrak na dvorištu vjerojatno je malo ohladio moju vrućicu, pa sam taj barbarski zahvat promatrao hladnokrvno i pomalo me je zabavljao. Idućeg trenutka međutim, doktor i student priđoše mom krevetu, posjedoše me i počeše bez riječi na me stavljati te iste čaše, a da ih prije toga nisu uopće raskužili. Na nekoliko mojih slabašnih riječi protesta što sam ih izgovorio, nisu se uopće obazirali, kao da sam neka životinja. Vrlo me se dojmio taj bezličan način na koji su sa mnom počeli baratati. Prvi put u životu ležao sam na javnom odjelu neke bolnice i to je za mene bio prvi susret s liječnicima koji po vama čeprkaju, a da vam pri tom ne upute ni jedne jedine riječi, ili vas, kao čovjeka, uopće ne primjećuju. Na mene su pritisli samo šest čaša, ali pošto su to završili, prorezali su mjehure i ponovo na njih stavili čaše. U svaku je čašu sada iscurilo nekoliko kapi tamnocrvene krvi, koliko bi moglo stati u malu žličicu.

Kad sam ponovo legao, odvratno ponižen i preplašen onim što su mi učinili, mislio sam da će me tad bar ostaviti na miru. Al’, gorko sam se prevario. Na redu je bio idući postupak u liječenju, topli oblozi od gorušice, što je sve vjerojatno bilo dijelom uobičajeni postupak s bolesnicima, kao što je bilo i kupanje. Dvije neuredne bolničarke već su bile pripremile obloge i stegnule ih grubo oko mojih prsiju kao luđačku košulju, dok se neki bolesnici što su šetkali po sobi u košulji i hlačama počeše okupljati oko mog kreveta smijuljeći se pomalo sućutno. Poslije su mi rekli da je promatranje kako nekog bolesnika zavijaju u obloge s gorušicom omiljena zabava u sobi. Oblozi se na bolesniku ostave obično četvrt sata, a sve je doista podosta smiješno ako niste kojim slučajem izdržljivi. Prvih pet minuta bol je nepodnošljiva, ali vi ste uvjereni da ćete je izdržati. Za vrijeme idućih pet minuta to uvjerenje nestaje bez traga, ali pomoći nema, jer su oblozi čvrsto prilijepljeni uz vaša leđa i ne možete ih skinuti. U tom prizoru promatrači najviše uživaju. Za vrijeme posljednjih pet minuta, skrhani ste do obamrlosti. Pošto su mi skinuli obloge, gurnuli su mi pod glavu nepromočiv jastuk natrpan ledom i pustili me na miru. Nisam ni oka stisnuo i koliko se sjećam bila je to jedina noć u mom životu – hoću reći jedina koju proležah u krevetu – za vrijeme koje nisam usnuo ni jednog jedinog trenutka.

Za samo jedan sat što ga proležah u bolnici X na meni su okušali cijeli niz raznoraznih i protuslovnih liječenja, a to je ono što me je i zbunjivalo, jer općenito jedva da vas ikako liječe, bud dobro bud loše, ukoliko nemate neku bolest koja im se čini zanimljivom, ili ako na vama mogu nešto novo naučiti. Oko pet sati ujutro došle bi sestre bolničarke, probudile bolesnike, izmjerile im vrućinu, ali nisu ih umivale. Ako ste se mogli micati, umili biste se sami; inače ste ovisili o milosrdnosti nekog bolesnika koji je mogao hodati. Bolesnici su obično sami iznosili i praznili posude u koje su u krevetu obavljali malu nuždu, ili »guske« i veliku nuždu, ili la casserole,30 kako su je nazivali. U osam bi stigao doručak koji smo kao u vojsci nazivali la soupe. A bila je i juha, tanka juha od povrća u kojoj su plivali komadići ljigava kruha. Kasnije, tokom dana, visok, dostojanstven liječnik crne brade obilazio bi bolesnike u pratnji jednog mladog liječnika stažista i cijela jata studenata koji su mu trčali za petama, ali nas je bilo šezdesetak u sobi, a bilo je očito da mora obići i druge sobe osim naše. Uz mnoge je krevete jednostavno prošetao, dan za danom, a ponekad su se za njim čuli zaklinjući vapaji. S druge pak strane, ako ste slučajno bolovali od neke bolesti s kojom su se student željeli bolje upoznati, svi bi se oko vas sjatili. Ja, osobno, s osebujnom bronhijalnom škripom u prsima, ponekad sam imao i cijelo tuce studenata oko sebe, koji su u repu čekali da poslušaju moja pluća. Čudnovat je to bio osjećaj –  čudnovat, mislim, zbog njihove iskrene želje da što više nauče o svom pozivu, zajedno s očitim nedostatkom svakog osjećaja da su bolesnici ljudska bića. Nije mi drago o tome govoriti, ali ponekad kad bi neki studentić pristupio jedva dočekavši svoj red da me posluša, sav bi podrhtavao od uzbuđenja poput dječačića koji je napokon dobio u svoje ruke neku skupu i rijetku igračku. A tada, uho za uhom – uši mladića i djevojaka, crnaca – stiskale su se uz moja leđa, smjena za smjenom prstiju neprestano, ali svečano, tapkala je po mojim prsima, ali nitko mi ne bi uputio ni jedne riječi, niti me pogledao u oči. Kao bolesnik ubogar, koji bolnici nije plaćao liječenje, u bolničkoj noćnoj košulji, bili ste prvenstveno uzorak bez vrijednosti protiv čega se nisam bunio ali na što se nikad nisam mogao potpuno priviknuti.

Poslije nekoliko dana toliko sam prizdravio da sam mogao sjediti u krevetu i promatrati ostale bolesnike u sobi.

U zagušljivoj sobi, punoj uskih kreveta, tako zguranih da ste mogli lako dodirnuti ruku svog susjeda, bilo je raznoraznih bolesti, osim, pretpostavljam, zaraznih. Moj susjed s desne strane bio je neki sićušan crvenokos postolar s jednom nogom kraćom od druge, koji je običavao proricati smrt drugih bolesnika (što se počesto događalo, a moj bi susjed za to prvi doznao), zazviždao bi i povikao broj 43! (ili bilo koji drugi broj) te bi zamlatarao rukama iznad svoje glave.

Taj čovjek i nije bio jako bolestan, ali u većini drugih kreveta odigravalo se nekoliko groznih tragedija i stravičnih prizora. U krevetu čije se podnožje doticalo mojeg, ležao je, dok nije počeo umirati (nisam ga vidio kako umire – premjestili su ga na neki drugi krevet) malen mršav čovjek koji je bolovao od ja ne znam koje bolesti, ali bolesti koja mu je cijelo tijelo pretvorila u ranu, pa bi pri svakom okretaju s jednog boka na drugi, a gdjekad i od težine pokrivača stenjao i jaukao od bola. Najgore je patio dok je mokrio, što mu je uspijevalo samo uz velike muke.

Bolničarka bi mu donijela gusku i onda bi dugo i dugo stajala uz njegovu postelju zviždeći, kako što rade, vele, konjušari s konjima, dok napokon uz bolni vrisak »Jepisse!« ne bi počeo mokriti. U krevetu do njegova čovjek žućkastocrvenkaste kose, kojeg sam još prvi dan promatrao dok su mu vadili krv kupicama, cijeli je dan iskašljavo sukrvicu. Moj susjed s lijeve strane bio je visok, svenuo, mladić kome bi od vremena do vremena u ranu na leđima ugurali cjevčicu kroz koju bi iscurila zapanjujuća količina neke pjenaste tekućine iscijeđene iz tko zna kojeg dijela njegova tijela. U krevetu iza njegova umirao je neki isluženi ratnik iz 1870, lijep starac s bijelom kozjom bradicom oko čijeg su kreveta sate i sate određene za posjete sjedile četiri ostarije rođakinje odjevene potpuno u crno, baš kao vrane, očito spletkareći oko nekakva jadnog nasljedstva. U krevetu u i stom redu s mojim, samo malo dalje, ležao je starac ćelave glave i obješenih brkova, jako otečena tijela i lica, koji je bolovao od neke bolesti od koje je gotovo neprestano mokrio. Uz krevet mu je stoga stajala velika staklena posuda. Jednog su mu dana u pohode došle žena i kći. Čim ih je ugledao, starčevo se lice zasjalo od sreće i iznenađenja i dok se njegova kći, lijepa djevojka od nekih dvadeset godina, približavala krevetu, primijetio sam kako se njegova ruka pod pokrivačem miče prema njoj. Učinilo mi se da već unaprijed vidim prizor koji će uslijediti – djevojka na koljenima uz očev krevet dok starčeva ruka počiva na njezinoj glavi dajući joj svoj blagoslov na samrtnoj postelji. Ali ne, samo joj je u ruku turnuo svoju gusku koju je ona spremno prihvatila i istresla u posudu uz krevet.

Nekih dvadesetak kreveta dalje od mene ležao je bolesnik broj 57 – mislim da je to bio njegov broj – koji je bolovao od ciroze jetre. Svi su ga na odjelu poznavali iz viđenja jer je ponekad služio kao predmet predavanja. Dva puta na tjedan, poslijepodne, visok, ozbiljan liječnik držao je na odjelu predavanja studentima i više nego jedanput starac broj 57 bio bi dovezen na kolicima u sredinu sobe gdje bi doktor podigao njegovu spavaćicu, opipavao prstima veliku mlohavu oteklinu na čovjekovu trbuhu – oboljelu jetru, pretpostavljam – i objašnjavao bi uvjerljivo da je ta bolest posljedica alkoholizma i vrlo česta u zemljama gdje se mnogo pije vino. Po običaju, on bolesniku ne bi rekao ni riječi, niti bi mu se nasmiješio, niti mu kimnuo glavom ili bilo čim pokazao svoju zahvalnost. Dok bi predavao, vrlo uspravan i ozbiljan, držao bi njegovo istrošeno tijelo u obje ruke okrećući ga ponekad kao žena valjak za tijesto. Broj 57 je to sve strpljivo podnosio. Očito bio je stari bolnički štakor, redovan izložak na predavanjima, a njegova jetra već odavno određena za jednu staklenku u nekom zavodu za patologiju. Posve ravnodušan na ono što o njemu pričaju, ležao bi s očima uperenim u prazno, dok bi ga doktor pokazivao kao komad starinskog porculana. Mogao je imati oko šezdeset godina i bio je zaprepašćujuće sićušan. Njegovo lice, blijedo kao pergament, usukalo se i izgledalo je maleno kao u neke lutke.

Jednog jutra, još prije nego što su stigle bolničarke, moj me susjed postolar probudio trzajući mi jastuk. »Broj 57!« – i zalamatao rukama iznad glave. Soba je bila u polumraku, ali moglo se razabrati što se u njoj zbiva. Mogao sam vidjeti starog broj 57 kako leži skvrčen na boku. Glava mu je visjela s kreveta, a lice bilo okrenuto prema meni. Umro je tokom noći, a nitko nije primijetio kada. Bolničarke su ravnodušno primile vijest o starčevoj smrti i pošle svojim poslom.

Poslije dugo vremena, sat i više, druge dvije bolničarke umarširale su u jednoredu u sobu, baš kao dva vojnika, klampajući bučno svojim cokulama i smotale mrtvoga starca u plahtu, ali ga nisu iznijele iz sobe. Kasnije, kad se već razdanilo, imao sam vremena da malo bolje pogledam broj 57. I tako, legao sam na bok i promatrao ga. Neobično, ali istinito, on je bio za mene prvi Evropljanin kojeg sam vidio mrtva. I prije sam viđao mrtve ljude, ali su uvijek bili Azijci i obično ljudi koji su umrli naprasnom smrću, poginuli. Oči broja 57 bile su još otvorene i usta su mu bila razjapljena, a njegovo sitno lice iskrivljeno u smrtnoj agoniji. Najviše me je zaprepastila bljedoća njegova lica. I prije je bio blijed, ali sad je bio malo sivlji od plahta. Dok sam piljio u to sitno, isušeno lice, pade mi na um da je taj odvratan komad otpada što tu čeka da ga odvezu i bace na kamenu ploču u dvorani za seciranje, posljedica »prirodne« smrti, jedne od onih smrti za koju molimo Boga u liturgiji.

Pogledaj, rekoh sam sebi, to je ono što te čeka za dvadeset, trideset, četrdeset godina. Gledaj kako umiru sretnici, oni koji dožive starost. Svi želimo živjeti, naravno; doista na životu ostajemo samo iz straha od smrti, ali sad mislim, kao što sam i tad mislio, da je bolje umrijeti naprasnom smrću, nego od starosti i istrošenosti. Ljudi govore o strahotama rata, ali koje je oružje čovjek ikad izmislio koje se u svojoj okrutnosti približava nekim najčešćim bolestima?

Džordž Orvel

Nastaviće se

Prevod: Marijan Krmpotić i Vladimir Roksandić

Ostavite komentar: