Anatomija Fenomena

Kišova estetika i poetika (9) – Istina privida i privid istine [Tema: Kiš]

Ars definitio hominis

Istina privida i privid istine

„Pričom o majstoru i učeniku” Kiš će maestralno otvoriti novo poglavlje u Enciklopediji, posvetivši se ispitivanju smisla umjetnosti. Zagledanost u polje umjetničkog za Kiša primarno znači utvrditi polje njenog djelovanja — funkciju koju obavlja u ljudskom životu.

Pitanje misije umjetnosti, uporedo sa njenom ulogom u istoriji, ali i dejstva na lične sudbine postaće dominantna preokupacija, kojom će se pisac intenzivno baviti i u pričama „Knjiga kraljeva i budala” i „Crvene marke s likom Lenjina”.

Kao u dokumentarističkoj prozi, u koju se uključuje sav referencijalni okvir koji ima intelektualnu, emotivnu i faktičku povezanost u funkciji tekstualnog uobličavanja, pisac će detektivski dosljedno slijediti Haima Frankela i njegovu verziju o učenju obrazovanog filozofa — umjetnika Ben Haas-a alijas Oskara Lejba. Po toj verziji, Ben Haas, nastanjen u Pragu „okuplja grupu istomišljenika oko lista Hajom, koji se umnožava rukopisno u onoliko primeraka koliko ima učenika”.

Već u samom otvaranju priče Kiš uvodi efekat oneobičavanja događaja. U gradu prepunom misterije jedna misteriozna družina — posvećena je neobičnom učenju svog učitelja Ben Haas-a. Smisao tajanstvenog udruženja je opovrgavanje platonovskog uvjerenja, koje Ben Haas istovremeno paradoksalno dokazuje i nadvladava, koje glasi da se umjetnost i moral zasnivaju na dvjema različitim premisama i kao takvi oni su nespojivi. Aludirajući na Platonovo nepovjerenje prema umjetnicima i negativan učinak pjesništva na duše slušalaca, Kiš će locirati problem tako što postavlja pitanje: Da li je umjetnost spojiva sa etikom ili među njima postoji nepremostiva ontološka distanca? „Kjerkegorovsko ili — ili pokušava da se ublaži, mada primeri iz istorije književnosti kazuju da je ta dilema skoro nepremostiva: „Umetnost je delo taštine, a moral je odsustvo taštine”.

Parafrazirajući riječi propovjednikove iz Starog zavjeta, Kiš će preko pojma taštine nastojati da protumači odnos između umjetnosti i morala. Ako je umjetnost djelo narcisoidnog pojedinca, dakle taštine, moral, suprotno tome, mora biti oslobođen egocentrizma, inače ga nema. U slučaju da važi kjerkegorovsko ili — ili, dakle ili moral ili umjetnost, nužno bi se morali opredjeljivati pro et contra.

Međutim, pisac navodi Frankelov izvještaj prema kome je Ben Haas razvio originalnu hipotezu o mogućnosti simbioze moralnog i estetskog čina. Spajanjem „rigoroznog moralnog imperativa”, što podsjeća na Kantov imperativ dužnosti, Ben Haas oplemenjuje njegov rigorizam određenim hedonističkim pretpostavkama: „Protivno svakom očekivanju vitka, indijska konoplja i telesna uživanje, bila su stavljena u isti red kao i čitanja, putovanja, hodočašće… Učeni Ben Haas koji spajaše u sebi pesnika i moralistu, dve protivrečne vokacije, da tu bespolnu spoznaju umetnosti (…) pomiri sa onim etičkim principima koji je neće osiromašiti”.29 U eklekticizmu Ben Haas-ovom paralelno opstaju Budino učenje, Hristova nauka, Talmud, Kant, Spinoza ili Aristotel. Tako se etički principi povezuju sa hedonističkim načelima, jer u takvom konceptu moralnost ne može biti lišena uživanja niti potrebe za tjelesnim i duhovnim nasladama: „Umetnost je spoznaja a spoznaja je bespolna”30. U tom ugaonom kamenu Ben Haas-ove moralne filozofije prirodno se ulivaju estetetika i čulnost. Budući da je sfera estetskog s one strane dobra i zla, dakle čista spoznaja, a moral počinje i završava se pitanjem taštine, Ben Haas nalazi u toj tački željeni argument za njihovo uzajamno usklađivanje.

Međutim, dramatični zaplet priče počinje u momentu kada se „skladna” teorija po prvi put nađe na ispitu empirijske provjere. Kišova vješta artistička ruka dovešće u disharmoničan odnos početne premise Ben Haas-ovog učenja sa mogućnostima njihove realne primjene, tačnije demantija koji dolaze iz sâme klice života. Radnja se nastavlja 1892. godine, kada Ben Haas u jednoj prljavoj praškoj četvrti, poštujući svoju umjetničku a ne moralnu prirodu, pronalazi učenika koga želi da proizvede u Hasidima tj. upućenog, učenog, smjernog. Susret sa Ješuom Krohalom zauvijek će poremetiti Ben Haas-ovu nauku, stavljajući je na probu života.

Da li je umjetnost spojiva sa etikom

U sâmom postupku dekonstrukcije učitelj nije sasvim nevin jer je njegov spis podstakao Ješuu da posjećuje zloglasne — razvratne kvartove i tako je posredno postao odgovoran za njegovu sudbinu. Okusivši plodove svog učenja, Majstor osjeća krivicu i kajanje, ali ne pere ruke kao Pilat, spoznavši jasno moralno osjećanje odgovornosti za učenikovo posrtanje: „Jer kako veli Platon, majstor bira učenika, ali knjiga ne bira čitaoca”. Vrijednosno izjednačavanje iskustva u pogledu pojmova dobro — zlo, bespolnost — imoralnost iskustva, Ješua Krohal preveo je u poznatu maksimu: Sve dozvoljeno, pa dakle i odlazak u javne kuće. Kontradiktorno je da se Majstor buni protiv „pogrešnog” tumačenja, neadekvatnog čitanja njegovih maksima, kada se i sâm već obreo u zloglasnoj kući. Ogledajući se u licu drugog, Ješue Krohala, Majstor je tek onda naslutio kako njegovo moralno učenje može umjesto dobre da proizvede pogubne posljedice.

Nakon tri mjeseca pauze učenik se pojavljuje na istom mjestu sa spisom „Put u Kanaan”, u kome se presijava ideja da je besmisao života moguće opravdati nekim stvaralačkim činom. Narod Izrailjev krenuo je na put iz Egipta predvođen Mojsijem u zemlju Haanan — Obećanu zemlju, slijedeći Gospoda koji je bio s njima i pokazivao im put. Kiš opet varira biblijsku mitologiju, nalazeći skrivena značenja. Ješuin „Put u Kanaan” dijametralno je suprotan od Mojsijevog puta u Obećanu zemlju, jer se na tom putu rukovodi slavom Božijeg imena. Za Ješuu Krohala put je ostvariv ličnim podvigom, bez uplitanja transcendencije.

Budući da je Majstor razumio fundamentalnu lažnost Ješuinog spisa, prazninu i ništavilo koje se pretpostavlja kao izlaz, redigovao je njegov tekst ostavljajući samo jednu trećinu originala. U tom momentu kriza u odnosima Majstora i učenika je na vrhuncu jer učenik prijeti da će se „povući”, aludirajući na suicidni postupak izveden iz Majstorovih uputstava. „Ako ne možeš da deluješ u pogibeljnoj sprezi tih protivničkih sila, moralnih i pesničkih povuci se.” Tek tada Majstor shvata gdje ga je odvela pjesnička taština, umjetnička radoznalost i želja da navede učenika da pravilno shvati njegovo učenje.

Sonja Toović Šundić

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.