Anatomija Fenomena

Knjiga [Tema: Bruno Šulc]

bampw-black-and-white-book-dust-old-Favim.com-286638

Knjiga

I

Nazivam je prosto knjigom, bez ikakvih odredaba i epiteta, i u toj apstinenciji i ograničenju sadržan je bespomoćni uzdah, tiha kapitulacija pred neobuhvatljivošću transcendenta, jer nijedna reč, nijedna aluzija nije u stanju da zasvetli, zamiriše, poteče tim drhtajem straha, predosećajem te stvari bez imena, čiji prvi okus na vrhu jezika sam prelazi zapreminu našeg oduševljenja. Šta bi pomogao patos prideva i naduvenost epiteta pred tom stvari bez mere, pred tim sjajem bez računa. Uostalom čitalac, pravi čitalac, sa kojim računa ova povest, razumeće i tako, kad mu pogledam u oči i na samom dnu blesnem tim sjajem. U tom kratkom, ali moćnom pogledu, u letimičnom stisku ruke uhvatiće, preuzeti, prepoznati – i zatvoriti oči nad tom dubokom recepcijom. Jer, zar se ne držimo svi tajno za ruke ispod stola koji nas deli?

Knjiga… Negde u osvit detinjstva, u prvoj zori života blistao je horizont od njenog blagog svetla. Ležala je puna hvale na očevom pisaćem stolu, a otac, tiho udubljen u nju, mokrim prstom je strpljivo trljao hrbat tih sličica, dok slepi papir ne bi počeo da se zamagljuje, muti, lebdi slatkim predosećajem i iznenada ljušti pramenjem hartije i otkriva paunooki i trepavičav krajičak, a pogled malaksavajući silazi u devičanski osvit božjih boja, u čudesnu mokrinu najčistijeg plavetnila.

O, to trljanje beonjače, ta invazija sjaja, o slatko proleće, o, oče.

Ponekad bi otac ustajao od knjige i odlazio. Tada bih ostajao nasamo sa njom, vetar je išao preko stranica i slike su se dizale.

I dok je vetar, tako tih, prevrtao listove, izduvavajući boje i figure, kroz stupce njenog teksta je proticala drhtavica, napuštajući između slova jata lastavica i ševa. Tako je odletala rasipajući se, stranica za stranicom, i blago se upijala u predeo koji je punila svojim šarenilom. Ponekad bi spavala a vetar bi je tiho razduvavao kao stolistu ružu i otvarao joj listiće, laticu za laticom, kapak za kapkom, sve slepe, baršunaste i uspavane, koji su na dnu, u biti, krili plavu zenicu, paunov koren, bučno gnezdo kolibrija.

To je bilo vrlo davno. Majke u to vreme još nije bilo. Provodio sam dane nasamo s ocem u našoj, tada kao svet velikoj sobi.

Kristali u obliku prizme, što su visili sa lampe, ispunili su sobu razbacanim bojama, dugom poprskanom po svim uglovima i kad se lampa okretala na svojim lancima, cela soba je putovala u fragmentima duge, kao da su se sfere sedam planeta kretale vrteći se jedne preko drugih. Voleo sam da stojim među očevim nogama obuhvatajući ih s obe strane kao stubove. Ponekad je pisao pismo. Sedeo bih na stolu i oduševljeno pratio savijutke potpisa uvijene i uvrćene kao trileri koloraturnog pevača. U tapetama su pupili osmesi, iskopavale se oči, prevrtale vragolije. Da bi me zabavio, otac je puštao u dugino prostranstvo sapunske mehurove sa dugačke slamčice. Oni su se rasprskavali ostavljajući u vazduhu svoje boje.

Onda je došla majka i ta rana, svetla idila se završila. Zaveden majčinim maženjem, zaboravio sam na oca, moj život je potekao novim, drugim kolosekom, bez praznika i čuda, i možda bih zauvek zaboravio na knjigu da nije bilo one noći i onog sna.

II

Probudio sam se jednog tamnog zimskog jutra – pod gomilama mraka goreo je, duboko dole, mračan osvit – i još sa mravinjakom maglovitih prilika i znakova pod kapcima, počeo sam nejasno i zapleteno, usred patnji i razne tuge, buncati o staroj, izgubljenoj knjizi.

Niko me nije shvatio i ja sam, razdražen tom glupošću, još upornije nastavio da dosađujem roditeljima i da ih moljakam u nestrpljenju i groznici.

Bos i samo u košulji, prevrnuo sam drhteći od uzbuđenja očevu biblioteku i razočaran, ljut, opisivao sam bespomoćno i pred zaprepašćenim auditorijumom tu stvar koja se nije mogla opisati, sa kojom nikakve reči, nikakva slika, nacrtana mojim izduženim i drhtavim prstom, nije mogla da se izjednači. Iscrpljivao sam se bez kraja u objašnjenjima punim zamršenosti i protivurečnosti i plakao od nemoćnog očajanja.

Stajali su nada mnom bespomoćni i zbunjeni, stideći se svoje nemoći. U dubini duše nisu bili bez krivice. Moja ljutitost, nestrpljiv i pun gneva ton zahtevanja davao mi je izgled kao da imam pravo, prednost dobro motivisane pretenzije. Pribegavali su raznim knjigama i trpali mi ih u ruke. Odbacivao sam ih s besom.

Jednu od njih, debeli teški folijant otac mi je stalno iznova poturao sa plašljivim ohrabrenjem. Otvorio sam je. Bila je to Biblija. Na njenim listovima sam ugledao veliku seobu životinja, koja je tekla drumovima, razgranata pohodima po dalekoj zemlji, ugledao sam nebo sve u jatima i lepetu krila, ogromnu prevrnutu piramidu, čiji je daleki vrh doticao kovčeg.

Podigao sam oči na oca, pune prekora: »Ti znaš oče – ti dobro znaš, ne krij se, ne izvlači se! Ta knjiga te je izdala. Zašto mi daješ taj pokvareni apokrif, hiljaditu kopiju, nevešti falsifikat? Gde si deo knjigu?«

Otac je skrenuo pogled.

III

Prošle su nedelje i moje uzbuđenje je spalo i utišalo se, ali je slika knjige i dalje gorela u mojoj duši svetlim plamenom, veliki i šuštavi kodeks, uznemirena Biblija, preko čijih listova je duvao vetar pljačkajući je kao ogromnu ružu koja se rasipa.

Otac, videći da sam mirniji, približio mi se jednom oprezno i rekao tonom blagog predloga: »U stvari, postoje samo knjige. Knjiga je mit, u koji verujemo u mladosti, ali s godinama prestajemo da je tretiramo ozbiljno.« Već tada sam imao drukčije ubeđenje, znao sam da je knjiga postulat, da je zadatak. Osećao sam na plećima teret velike misije. Nisam odgovorio ništa, pun prezira i besnog, mračnog ponosa.

Jer, u to vreme sam već bio vlasnik tog dronjka od knjige, tih žalosnih ostataka, koje mi je čudna slučajnost sudbine prošvercovala u ruke. Brižno sam krio svoje blago od tuđih očiju, tugujući nad dubokim padom te knjige, za čije unakažene ostatke ne bih bio kadar da pridobijem ničije razumevanje. Desilo se to ovako.

Jednog dana te zime zatekao sam Adelu u spremanju, sa četkom u rukama, naslonjenu na pult, na kome je ležala neka stara knjiga. Nagnuo sam se preko njenog ramena, ne toliko iz radoznalosti, koliko da se ponovo opijem mirisom njenog tela, čija se mlada draž bila nedavno objavila mojim probuđenim čulima.

– Gledaj – govorila je podnoseći bez protesta moje pripijanje – da li je moguće da nekom izraste kosa do zemlje? Htela bih da imam takvu.

Pogledao sam crtež. Na velikom listu in folio nalazio se lik žene, snažnih i zdepastih oblika, lica punog energije i iskustava. Sa glave te dame padalo je ogromno runo kose, slivalo se teško niz pleća i vuklo krajevima debelih pletenica po zemlji. Bio je to neki neverovatni eksces prirode, naboran i bogat ogrtač, ispleten od čipaka kose, i teško je bilo zamisliti da taj teret ne pričinjava osetan bol i ne lišava slobode kretanja glavu koju opterećuje. Ali vlasnica te divote izgledala je kao da je s ponosom nosi, a tekst odštampan pokraj slike masnim slovima, kazivao je istoriju toga čuda i počinjao rečima: Ja, Ana Čilag, rođena u Karlovicama, u Moravskoj, imala sam slabu kosu…

Bila je to duga istorija, po konstrukciji nalik na priču o Jovu. Ana Čilag je božjom voljom patila od nedostatka kose. Ceo gradić sažaljevao ju je zbog te mane, koja joj je praštana s obzirom na njen primeran život, iako to i nije moralo sasvim biti bez njene krivice. I eto, kao rezultat vatrenih molitava, prokletstvo je bilo skinuto sa njene glave, Ani Čilag je ukazana milost, bog ju je poučio, dobila je znake i naučena je, napravila je lek, čudotvoran lek koji je njenoj glavi vratio plodnost. Kosa je počela da joj raste i ne samo to, njen muž, braća, rođaci su se takođe iz dana u dan pokrivali moćnim, crnim krznom kose. Na sledećoj strani je bila pokazana Ana Čilag šest nedelja po objavljenju recepta, u društvu svoje braće, zetova i bratanaca, ljudi bradatih do pojasa i brkatih, i sa divljenjem se gledalo na tu pravu eksploziju nefalsifikovane, medveđe muškosti. Ana Čilag je usrećila ceo gradić, na koji je sišao pravi blagoslov u obliku talasaste kose i ogromnih griva, i čiji su muškarci čistili zemlju bradama širokim kao metle. Ana Čilag je postala apostol dlakavosti. Usrećivši rodni grad, zaželela je da usreći i ceo svet i molila je, hrabrila, preklinjala ga, da radi svog spasenja primi taj božji dar, taj čudotvorni lek, čiju je tajnu znala samo ona.

Tu istoriju sam pročitao preko Adelinog ramena i iznenada me je štrecnula misao, od čijeg udara me je svog obuzela vatra. Ta to je bila Knjiga, njene poslednje stranice, njen neslužbeni dodatak, zadnje krilo puno otpadaka i starudije! Fragmenti duge zaigrali su u uskovitlanim tapetama, istrgao sam iz Adelinih ruku staru knjigu i glasom koji mi je otkazao poslušnost izbacio sam: »Odakle si uzela tu knjigu?«

– Budalo – rekla je sležući ramenima – pa ona tu leži stalno i svaki dan kidamo iz nje listove za meso iz mesarnice i za očev doručak…

IV

Otrčao sam u svoju sobu. Uzbuđen do dna srca, gorućih obraza, počeo sam drhtavim rukama prelistavati knjigu. Nažalost, bilo je svega desetak listova. Nijedna strana pravog teksta, samo oglasi. Odmah iza proročanstva dugokose Sibile dolazio je list posvećen čudotvornom leku za sve bolesti i tegobe. Elza-fluid s labudom – zvao se balsam i pravio je čuda. Strana je bila puna overenih svedočanstava, uzbudljivih izveštaja lika nad kojim se čudo dogodilo.

Iz Erdelja, iz Slavonije, iz Bukovine dolazili su zdravi puni oduševljenja, da posvedoče, da vatrenim i uzbudljivim rečima ispričaju svoju istoriju. Išli su uvijeni u zavoje i pogrbljeni, mašući već nepotrebnom štakom, zbacivali su flastere sa očiju i poveze sa škrofula.

Kroz ta putovanja bogalja video se dalek i tužan gradić sa nebom belim kao hartija okoreo od proze i svakidašnjosti. Bili su to gradovi zaboravljeni u dubini vremena, gde su ljudi privezani za svoje male sudbine, od kojih se nisu odvajali ni za trenutak. Obućar je bio skroz obućar, mirisao je na kožu, imao je sitno i ispijeno lice, kratkovide blede oči iznad bezbojnih, njuškajućih brkova i skroz-naskroz se osećao kao obućar. I ako ih nisu boleli čirevi, ako im kosti nisu bile izlomljene, ako ih otok nije obarao u jazbinu, bili su srećni bezbojnom sivom srećom, pušili su jevtin duvan, žuti ćesarsko-kraljevski duvan, ili tupo maštali pred prodavnicom srećaka.

Mačke su im pretrčavale put, čas sa leve čas sa desne strane, sanjali su crnog psa i svrbela ih je ruka. Ponekad su pisali pisma iz knjige pisama, brižljivo lepili marke i dvoumeći se i puni nepoverenja poveravali ih poštanskom sandučetu, u koje su udarali pesnicom, kao da su ga budili. A kroz njihove snove su posle toga preletali beli golubovi sa pismima u kljunovima i nestajali u oblacima.

Sledeće stranice su se uzdizale iznad sfera svakidašnjih stvari u regione čiste poezije.

Tamo su bili harmonijumi, citre i harfe, nekada instrumenti anđeoskih horova, danas zahvaljujući napretku industrije dostupni po popularnoj ceni prostom čoveku, bogobojažljivom narodu radi okrepljenja srca i dopustive razonode.

Bilo je tamo verglova, pravih čuda tehnike, punih flauta skrivenih unutra, otvora i pištaljki, orguljica koje su slatko podrhtavale kao gnezda slavuja koji su jecali, neocenjivo bogatstvo za invalide, izvor unosnih prihoda za bogalje i uopšte neophodnih u svakoj muzikalnoj kući. Video sam te verglove, lepo obojene, kako putuju na plećima neugodnih sivih starčića, čija su lica, izjedena životom, bila kao pokrivena paučinom i sasvim nejasna, lica sa suznim nepokretnim očima, koje su lagano curile, lica lišena života, tako bezbojna i nevina kao kora drveća ispucala od svakojakog vremena, koja su mirisala samo na kišu i nebo kao i ona.

Odavno su zaboravili kako se zovu i ko su bili i, tako izgubljeni u sebi, vukli su noge zgrčenih kolena sitnim, ravnomernim, koracima u ogromnim teškim cipelama po liniji sasvim pravoj i jednoličnoj, između krivih i vijugavih puteva prolaznika.

U bela prepodneva bez sunca, prepodneva ukočena od hladnoće, udubena u svakidašnje probleme dana, neprimetno su se izvlačili iz gomile, spuštali vergl na nogare po uglovima ulica, pod žutom trakom neba, precrtanom telegrafskom žicom, među ljudima koji su tupo žurili s podignutim okovratnicima, i počinjali svoju melodiju, ne od početka, nego od mesta gde su je juče prekinuli, i svirali: »Dajsi, Dajsi, odgovor mi daj…«, dok su se iz dimnjaka dizale bele perjanice pare. I čudna stvar – ta melodija, jedva započeta, uskakala je odmah u slobodnu prazninu, u svoje mesto u tom satu i tom predelu, kao da je oduvek pripadala tom zamišljenom danu izgubljenom u samom sebi, a po njenom taktu su jurile misli i sive brige žurnih prolaznika.

I kad se posle izvesnog vremena završavala, otegnutim piskom vergla kome je bila izvađena utroba, koji je počinjao sa sasvim drugog kraja – misli i brige su zastajale za trenutak, kao u igri, da bi promenile korak, a zatim bi se bez razmišljanja zavrtele u suprotnom pravcu po taktu nove melodije koja je izlazila iz frula vergla: »Malgožato, blago duše moje…«

I u tupoj ravnodušnosti toga prepodneva niko čak nije ni primetio da se smisao sveta iz osnova promenio, da više nije tekao po taktu »Dajsi, Dajsi…«, već naprotiv – »Mal-go-žato…«

Ponovo prevrćem list… Šta je to? Pada li prolećna kiša? Ne, to se cvrkut ptica prosipa kao sivo olovo na kišobrane, jer evo tu se nude pravi kanarinci iz Harca. Kavezi puni štiglica i čvoraka, koševi puni pevača i krilatih brbljivaca. Vretenasti i laki, kao da su vatom ispunjeni, skakućući i podrhtavajući, okretni kao na glatkim škripavim zasovnicama, rascvrkutani kao kukavice na satovima – oni su bili uteha u samoći, neženjama su zamenjivali toplinu porodičnog ognjišta, izmamljivali iz najtvrđih srca dobrotu materinskog osećanja, toliko su imali pilećeg i uzbudljivog, i još kad ste prevrtali stranice nad njima, slali su vam svoje složeno, primamljivo cvrkutanje.

Ali su dalje ta žalosna skripta padala sve niže. Sada su sišla na bespuća nekog sumnjivog šarlatanskog gunđanja. U dugom kaputu, s osmehom čija se polovina gubila u crnoj bradi, neko se stavljao na uslugu publici. Gospodin Bosko iz Milana, majstor crne mađije svoga ceha, govorio je nešto dugo i nejasno, pokazujući nešto na vrhovima prstiju, što stvar nije činilo razumljivijom. Iako je po sopstvenom ubeđenju dolazio do začuđujućih zaključaka, koje je, kako izgleda, za trenutak odmeravao među osetljivim prstima, pre no što im je lepršav smisao odleteo sa prstiju u vazduh, iako je isticao suptilne pregibe dijalektike opominjući podizanjem obrva, pripremajući nas za stvari neobične, nisam ga shvatio, i što je još gore – nisam ni želeo da ga shvatim i ostavljao sam ga sa njegovom gestikulacijom, s prigušenim tonom i celom skalom tamnih osmeha, da bih brzo prelistao poslednje stranice knjige koja se raspadala na komadiće.

Na tim poslednjim stranicama, koje su očevidno pale u besvesno buncanje, u očiti besmisao, neki džentlmen je nudio sopstvenu nepogrešivu metodu kako da se postane energičan i odlučan u svojim odlukama i mnogo govorio o načelima i karakteru. Ali dovoljno je bilo samo prevrnuti stranicu, da bi se postalo sasvim dezorijentisan u stvarima odlučnosti i načela.

Tamo je sitnim korakom, sputana šlepom haljine, izlazila neka gospođa Magda Vang i izjavljivala sa visine stegnutog dekoltea da se ruga muškoj odlučnosti i načelima i da je njena specijalnost da lomi i najjače karaktere. (Tu je pokretom noge nameštala šlep na zemlji.) Za tu svrhu postoje metode, nastavljala je kroz stisnute zube, nepogrešive metode, o kojima neće da priča, upućujući na svoje memoare sa naslovom »Iz purpurnih dana« (Izdanje Antropozofskog instituta u Budimpešti), u kojima je izložila rezultate svojih kolonijalnih iskustava u oblasti dresure ljudi (taj izraz podvučen i sa ironičnim sjajem očiju). I čudna stvar, ta dama koja je govorila tako lenjo i neceremonijalno, izgledala je sigurna da će joj odobravati oni o kojima je govorila s takvim cinizmom, i u neobičnoj vrtoglavici i treperenju osećalo se da su se pravci moralnih definicija čudno premestili i da smo u drugoj klimi, u kojoj kompas dejstvuje obratno.

To je bila poslednja reč knjige, koja je u duši ostavila ukus neke čudne zaprepašćenosti, mešavinu gladi i uzbuđenja.

V

Nagnut nad tom knjigom, lica koje je plamsalo kao duga, goreo sam tiho od ekstaze do ekstaze. Utonuo u čitanje, zaboravio sam na ručak. Predosećanje me nije prevarilo. Bio je to Autentikum, sveti original, iako tako duboko ponižen i degradiran. I kada sam u kasni sumrak, blaženo nasmejan, stavljao knjigu u najdublju fioku, prekrivajući je, da je ne primete, drugim knjigama – činilo mi se da to sunčevo rumenilo stavljam da spava u komodi, rumenilo koje se stalno ponovo samo od sebe palilo i išlo kroz sve plamenove i purpure, i još jednom vraćalo i nije htelo da se završi.

Kako sam postao ravnodušan prema svim ostalim knjigama!

Jer, obične knjige su kao meteori. Svaka od njih ima jedan trenutak, takav momenat, kad s krikom uzleće kao feniks, goreći svim stranicama. Radi tog jednog trenutka, radi tog jednog momenta volimo ih kasnije, iako su tada još samo pepeo. I sa gorkom rezignacijom ponekad kasno putujemo kroz te ohlađene stranice, propuštajući s drvenom lupom, kao brojanice, njihove mrtve formule.

Egzegeti knjige tvrde da sve knjige teže ka Autentikumu. One žive samo pozajmljenim životom, koji se u trenutku uzleta vraća svom starom izvoru. Ipak ne želimo da dosađujemo čitaocu izlaganjem Doktrine. Hteli bismo da skrenemo pažnju na jednu stvar: Autentikum živi i raste. Šta odatle proizlazi? Eto, kad sledeći put otvorimo našu staru knjigu, ko zna gde će tada već biti Ana Čilag i njene pristalice. Možda ćemo je, dugokosu hodočasnicu, ugledati kako svojim ogrtačem čisti drumove Moravske, putujući kroz daleku zemlju, kroz bele gradiće utonule u svakidašnjost i prozu i deli uzorke Elza-fluid balsama ljudima blaženim duhom, mučeni znojem i svrabom. Ah, šta će tada učiniti čestite gradske bradonje, sputane ogromnom kosurinom, šta će uraditi ta verna opština osuđena na negovanje i administraciju svojih preteranih plodova? Ko zna neće li svi kupiti sebi prave verglove u Švarcvaldu i neće li krenuti u svet za svojom apostolkom, da je traže po zemlji, svirajući na svim mestima »Dajsi, Dajsi«?

O, odisejo bradonja, što lutaju od grada do grada tražeći svoju duhovnu majku! Kada će se naći rapsod dostojan te epopeje? Jer, kome su ostavili grad predat njihovoj brizi, kome su poverili vladavinu nad dušama u gradu Ane Čilag? Zar nisu mogli predvideti da će lišen svoje duhovne elite, svojih veličanstvenih patrijarha – grad obuzeti sumnja i otpadništvo i da će otvoriti svoje kapije – kome? – ah, ciničnoj prevrtljivoj Magdi Vang (Izdanje Antropozofskog instituta u Budimpešti), koja će u njemu otvoriti školu dresure i lomljenja karaktera?

Ali vratimo se našim hodočasnicima.

Ko ne zna tu staru gardu lutajućih Kimbra, veoma garavih ljudi na izgled jakih tela, načinjenih od tkiva bez snage i sokova? Sva njihova snaga, sva moć ušla je u kosu. Antropolozi odavno lupaju glavu nad tom neobičnom rasom, uvek obučenom u crna odela, sa debelim srebrnim lancima na trbusima, s prstima u moćnom, bronzanom prstenju.

Volim ih, te čas Kaspere čas Baltazare, njihovu duboku ozbiljnost, njihovu pogrebnu dekorativnost, te veličanstvene muške primerke s lepim očima, masnim sjajem ispržene kafe, volim taj plemeniti nedostatak životne energije u bujnim i spužvastim telima, morbidecu umirućih rodova, njihovo teško disanje u snažnim prsima i čak onaj miris valerijane koji šire njihove brade.

Kao božji anđeli staju ponekad neočekivano na vratima naših kuhinja, ogromni i zadihani i brzo umorni – brišu znoj sa mokrog čela, prevrćući plave beonjače: u tom trenutku zaboravljaju svoje poslaništvo i začuđeno, tražeći izgovor, pretekst za svoj dolazak – pružaju ruku za milostinju.

Vraćamo se Autentikumu. Ta nikad ga nismo ni napuštali! I tu ukazujemo na čudnu osobinu knjige, već sada jasnu čitaocu, da se ona razvije za vreme čitanja, da su joj granice otvorene sa svih strana za sve fluktuacije i protoke.

Sad na primer, više nikome ne nudi tamo štiglice iz Harca, jer iz verglova tih brineta, iz preloma i prevoja melodije izleću u nepravilnim razmacima te perjaste metlice i trg je zasut njima kao šarenim slovima. Ah, kakvo razmnožavanje, treperavo i puno cvrkuta… Oko svih grebena, motaka i zastavica stvaraju se pravi šareni zatvori, lepet krila i borbe za mesto. Dovoljno je proturiti kroz prozor dršku štapa i da je oblepljenu nemirnom i teškom gomilom ponovo uvučete u sobu.

U našem pričanju sada se brzim koracima približavamo onoj veličanstvenoj i katastrofičnoj eposi, koja u našoj biografiji nosi ime genijalna.

Uzalud bismo poricali da već sada osećamo to stezanje srca, taj slatki nemir, svetu tremu koja prethodi poslednjim stvarima. Uskoro će nam u posudi ponestati boja, a u duši sjaja, da stavimo najviše akcente, nacrtamo najsjajnije i već transcendentalne konture u toj slici.

Kakva je to genijalna epoha i kada je to bilo?

Tu za trenutak moramo postati sasvim ezoterični, kao gospodin Bosko iz Milana, i sniziti svoj glas do prodornog šapata. Moramo poentirati naša izlaganja značajnim osmesima i, kao mrvicu soli, trljati vrhovima prstiju finu materiju imponderabilija. Nije naša krivica ako ponekad budemo imali izgled onih prodavaca nevidljivih tkanina, koji neprirodnim gestovima pokazuju svoju zavodničku robu.

Dakle, da li je genijalna epoha bila ili nije? Teško je odgovoriti. I da, i ne. Jer, ima stvari koje se sasvim do kraja ne mogu dogoditi. Prevelike su da bi stale u događaj, i preveličanstvene. One samo pokušavaju da se dogode, isprobavaju tle stvarnosti, da li ih možemo izdržati. I odmah se povlače bojeći se da ne izgube svoj integritet u nesigurnosti realizacije. A ako su okrnjili svoj kapital, izgubili ovo ili ono u tim probama inkarnacije, odmah, ljubomorni oduzimaju, opozivaju svoje vlasništvo, reintegriraju se i posle toga u našoj biografiji ostaju te bele mrlje, mirisni pečati, ti izgubljeni srebrni tragovi bosih anđeoskih nogu, rasejani ogromnim koracima po našim danima i noćima, dok ta punoća hvale nadolazi i upotpunjuje se neprestano i kulminira nad nama, prelazeći u trijumfu oduševljenje za oduševljenjem.

Pa ipak u izvesnom smislu nalazi se ona cela i izvorna u svakoj od svojih slabih i fragmentarnih inkarnacija. Tu dolazi do pojave reprezentacije i privremene zamene života. Neki događaj može u pogledu svoga porekla i svojih sopstvenih sredstava biti mali i ubog, pa ipak približen oku može u svojoj unutrašnjosti otvarati beskrajnu i zračnu perspektivu zahvaljujući tome što viši život pokušava da se u njemu izrazi i što snažno blista u njemu.

Dakle, tako ćemo skupljati te aluzije, ta zemaljska približavanja i etape po putevima našeg života, kao komadiće razbijenog ogledala. Komadić po komadić skupljaćemo to što je jedno i nedeljivo – veliku epohu, genijalnu epohu našeg života.

Možda smo je u zahuktalosti umanjivanja, pod terorom neobuhvatnosti transcendentnoga – isuviše ograničili, stavili pod znak pitanja i poljuljali. Jer i pored svih ograda: ona je postojala.

Ona je postojala i ništa nam neće oduzeti tu sigurnost, taj sveli ukus koji još uvek osećam na jeziku, tu hladnu vatru na nepcu, taj uzdah širok kao nebo i svež kao gutljaj čistog ultramarina.

Da li smo bar donekle pripremili čitaoca za stvari koje će nastupiti, da li možemo preuzeti rizik putovanja u genijalnu epohu?

Naša trema je prešla i na čitaoca. Osećamo njegovu nervozu. I pored tobožnje živahnosti i nama je teško na srcu i puni smo straha.

Dakle u božje ime – sedamo i krećemo.

 

Bruno Šulc

Preveo: Stojan Subotin

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.