Anatomija jedne hajke (2)
HAJKA — HAJKE
Hajka je zajednica akcije!
Kristali mase, u modernom smislu te riječi, potiču od jedne starije cjeline, koja ih još uvijek objedinjuje; ta je starija cjelina hajka.17
Analiza četiri različite hajke dovodi do iznenađujućih rezultata.
Lovačka hajka, najprirodnija je i najistinskija hajka. Ona ima jedno zajedničko smrtonosno kucanje srca koje je goni — da goni. Ratna hajka, u svojoj strašnoj određenosti, uvijek pretpostavlja drugu hajku — istih namjera, kojoj se suprotstavlja i koju doživljava kao hajku, čak i kad ova — ne postoji. Interesantno bi bilo povući paralelu između ratne hajke i ratnog plijena naroda Jivaro18 iz Ekvadora. Žalobna hajka — počinje viješću da je smrt blizu. Stvara se kada jednog člana zajednice smrt otrgne od nje. Duh umrlog je opasnost, jer predstavlja onog koji ih je napustio, pa se prema njemu rađa mržnja. Hajka množenja — često se prikazuju u plesovima, kojima se pridaje mitsko značenje. Nema nikakve sumnje da je čovjek, čim je to postao, odmah htio biti više.
Specifična vrsta obreda množenja jest zajednički obrok. U posebnom obredu dodjeljuje se svakom sudioniku jedan komad ubijene životinje (žrtve). Svi zajedno jedu ono što su zajedno ulovili. Komad jedne te iste životinje ulazi u tijelo cijele hajke. Životinja (žrtva) povezuje sve koji su je jeli; ona je sadržana u svima njima zajedno.
Taj obred zajedničkog jela jeste pričest. Njoj se pridaje poseban smisao: ona se mora odvijati tako da se žrtva osjeća počašćenom.
Oblici hajke lako prelaze jedan u drugi i ništa ne izaziva toliko posljedica kao pretvaranje jedne vrste u drugu. Svaka vrsta hajke ima svoju suprotnost u koju prelazi. No, osim prelaza u suprotnost, koji nam se čini prirodnim, postoji jedno kretanje potpuno drugačijeg karaktera: promjena (preobražaj) u kojoj se različite hajke smjenjuju jedna drugom. Nestaju, zamiru ili nastaju i rađaju se jedna u drugoj.
Lovačka hajka se pretvara u žalobnu, a žalobna u ratnu. Hajka množenja nastaje preobražajem lovačke hajke. Promjene se događaju svugdje i mogu se naći na najrazličitijim područjima ljudskog djelovanja. Bez poznavanja tog procesa ne mogu se shvatiti društvena zbivanja (procesi), bilo koje vrste. Hajku karakteriše nepromjenjiva i strašna određenost koja u svom prauzroku sadrži element prisnosti.
KNjIGA — UBICA
Seme je palo na plodno tle.19
Postavlja se pitanje, na koji način može da se govori i piše o „sumnjivom” istorijskom licu romana, a da pritom ne donosimo induktivne zaključke, što bi značilo da ga krivotvorimo. Sve posebne pripreme, vježbe „na žici” nad ambisom vrletne romaneskne podsvijesti unaprijed bi bile osuđene na neuspjeh, jer čim bismo krenuli u šetnju njegovim narativnim šumama, htjeli mi to ili ne, morali bismo da se povinujemo svim onim znanim i neznanim zakonima koje smo prije toga, u ime naučne vjerodostojnosti, nipodaštavali.
U naučnom diskursu, kada iza A slijedi B, sasvim je izvjesno da će rezultat biti C. Međutim, život ne prati uzročno-posljedične veze smisla, već logiku priče. Da bi cijela stvar funkcionisala po redu vožnje Eduarda Kiša20, i da bi pratili „u sluhu i duhu monotono klaparanje točkova voza, svako svojim putem”21, trebalo je dodati još posrednika i postupkom inverzije, uz pomoć fikcije, do dna razgolititi sliku svijeta.
„Započeta na marginama činjenica — ne izneveravajući ih sasvim — priča je počela da se razvija upravo na mestima gde su podaci bili nedovoljni a fakta nepoznata, u polumraku gde stvari zadobijaju pomerene senke i oblike.”22
U Post scriptum-u Enciklopediji mrtvih, Kiš navodi da je priča „Knjiga kraljeva i budala”, u prvi mah bila zamišljena u formi eseja: „Namera mi je bila”, kaže Kiš, „da izložim ukratko istinitu i fantastičnu, ‘do neverovatnosti fantastičnu’, povest nastanka Protokola sionskih mudraca, njihov suludi uticaj na generacije čitalaca i tragične posledice do kojih je to dovelo; predmet koji me je, kao parabola o zlu, već godinama zaokupljao…” Kiš dalje navodi kako je namjeravao da dovede „pod sumnju ustaljeno mišljenje da knjige služe samo dobru. Svete su knjige, međutim, kao i kanonizovana dela gospodarâ mišljenja, poput zmijskog otrova; one su izvor moralnosti i bezakonja, milosti i zločina.”
Zamišljeni esej se, međutim, ističe Kiš, raspao kad je pokušao da dopuni djelove mutne povesti Protokola sionskih mudraca „koji su do dana današnjeg ostali u senci i koji, po svoj prilici, neće nikad biti razjašnjeni”. Zatim priznaje kako je esej izgubio žanrovsko značenje eseja onda kada je shvatio da će zbog ćorsokaka u koji je zapao istražujući ovu tamom obavijenu temu, morati da počne da izmišlja događaje onako kako su se oni mogli dogoditi. „Tada sam”, kaže Kiš, „čista srca promenio naziv Protokoli u Zaveru”.
Muharem Bazdulj, u tekstu pod naslovom „Ekova knjiga kraljeva i budala” (Vreme, 2011), kardinalnom intelektualnom operacijom, otkriva da Kiš u tekstu priče „Knjiga kraljeva i budala” navodi da „…načelo ekonomičnosti sprečava ovu povest, koja je samo parabola o zlu, da se razvije do čudesnih razmera romana”. A onda pronicljivošću, vrijednom pažnje, dodaje da se „za razliku od Danila Kiša, Umberto Eko u svojim prozama nikada nije povinovao načelu ekonomičnosti”23. Njegov novi roman Praško groblje24, neka je vrsta romansiranog prologa navedenoj Kišovoj priči.
„Mnoge knjige nisu opasne. Opasna je samo jedna.”25
KAŽIPRST 20. VIJEKA
Zločin se već dogodio!
„Proučavanje književnosti u dvadesetom stoljeću u okvirima kojih su nastale i razvijaju se gotovo sve najnovije književne teorije, otvoreno je i prešutno pretpostavljalo da je književnost umjetnost. U tome je je bilo možda i neke obrane od neslućenog pritiska političkih pokreta koji su tvrdili da je književnost ideologija i kao takva oblikom i duhom mora služiti zadanim svrhama. Ako se književnost otada održala, u doba ideologije, kako je to vrijeme nazvao ugledni povjesničar kulture, nije se održala zastupajući neke drugačije ideologije, nego se održala time što je zahtijevala i doista ostvarivala nešto što nije naprosto ideologija. Možda i zbog toga odgovor da je književnost „umjetnost koja se služi jezikom”, umjetnost riječi (…) Činilo se da takva teza osigurava ugroženu autonomiju književnosti.”26
Od onog časa kada se Kišu javila misao, ne samo da demonstrira neke od principa na kojima počiva Grobnica za Borisa Davidoviča, nego i da napravi jedan anatomski rez na licu „erudicije koja imponuje”27, pred očima, kao vizuelna metafora stajao mu je Rembrantov Čas anatomije.
Za ilustraciju navedene književno-teorijske operacije navodimo zapažanje jednog od najrelevantnijih svjedoka vremena, o kojem je riječ.
Moj prijatelj Danilo Kiš u svom „Času anatomije” opisuje profesora Tulpa ovako: „Profesor Tulp je rastegnuo anatomskim nožicama mišićna vlakna odrane leve podlaktice i pokazuje učenicima to klupko mišića i žila, vene i arterije kroz koje više ne kola krv, pokazuje im s mirom i pribranošću čoveka KOJI ZNA DA JE LjUDSKO TELO, IZVAN DUHOVNIH FUNKCIJA, IZVAN DUŠE I MORALA, SAMO PROBAVNA MAŠINA, mešina, splet creva i živaca, hrpa žila i mesa, kao onaj odrani vo što ga je Rembrandt naslikao nekih pet godina kasnije: gomila mesa obešenog naglavce…” (Podvukao B. P.)
Što se tiče Kišove deskripcije stručne radnje, ne bih imao primedbe, te bih je zadržao i za mog dr Miller-a28. S obzirom na njen duh, međutim, napravio bih jednu ispravku. Profesor Miller je, dabome, za stolom radio sve što i profesor Tulp. Jednako mirno, pribrano, samopouzdano. Jedino što je on, za razliku od svog umetnički izobraženog prethodnika, U ISTINI ZNAO DA JE LjUDSKO TELO ZAJEDNO SA SVOJOM BESMRTNOM DUŠOM, SVOJIM KATEGORIČKIM MORALOM I SVIM SVOJIM DUHOVNIM FUNKCIJAMA — ipak, najzad, samo onaj odrani Rembrandt-ov vo iz Luvra.
„Ko je u naučnoj prednosti, ne može se znati. Naša humana priča još nije dovršena. A kad bude, nema te istine koja će ikome biti od stvarne koristi.”
„Zasada, sa sigurnošću možemo reći jedino da je Tulpov anatomski objekt zločinac skinut s vešala i darovan Nauci da posthumno vrati društvu što mu je za života uzeo. U protivnom bi se, posle poziranja, profesor Tulp, zajedno s učenicima i Rembrandt-om, našao u zatvoru. Ovako se našao u Istoriji umetnosti.”29
No, da se mi, poslije ovog Pekićevog razaranja „najsavršenije Forme postojanja” vratimo Kišovoj deskripciji u Času anatomije:
„Profesorova leva ruka, s priljubljenim palcem i kažiprstom — to doticanje epiderme na jagodicama prstiju, gde se može osetiti najfiniji dodir praha s leptirovog krila ili cvetnog polena, tanan, skoro odsutan, kao dah, kao kâd jabuke, što ga Francuzi zovu maglom zvonâ (brume des cloches), ta živa ruka podignuta u gest privlači pažnju nekih od učenika više nego mrtva podlaktica i rasporene žile: kao da će iz tih priljubljenih prstiju da kresne elektricitet, inkarnacija duše, emanacija vitaliteta, kao kontrast mrtvim žilama lešine i kao — naravoučenije.”30
Međutim, ako uzmemo da književnost nije „umjetnost koja se služi jezikom” (to jest, nije umjetnost), nego, kako stoji u Aristotelovoj raspravi „O pjesničkom umijeću”, mimezis — oponašanje, drugim riječima rasprava o nekom cijenjenom umijeću (Hipokrat: O umijeću liječenja, npr.), onda bi ona, oslobođena tog dodira prstiju, to jest bez „inkarnacije duše”, na lijevoj podignutoj ruci profesora Tulpa, u teoriji odgovarala bilo kojoj zanatskoj vještini.
„Književnost se tako kao oponašanje razlikuje od retorike, kojoj je ključna osobina uvjeravanje, te od historiografije, koja opisuje događaje kako su se dogodili, ali ne i prema nužnosti njihovog slijeda.”31
Kažiprst, dakle, bez dodira sa drugim prstom (palacem), biva uskraćen za „emanaciju vitaliteta” i nije ništa drugo do prst uvjeravanja, to jest prst retorike, nanovo reinkarnirane u srcu 20. vijeka.
Nije li je, po tom uzoru doba ideologije, bez tananog rembrantovskog dodira, tog elektriciteta na živoj podignutoj ruci, doba — svedeno na beživotnu podlakticu — u kojoj (…) ne kola krv.
SKANDAL KAO GEOMETRIJSKO TIJELO
Jedini izmišljeni lik u ovoj priči jeste glavni junak.
Eko
Knjiga Grobnica za Borisa Davidoviča objavljenja je u junu 1976. godine. Kritike su bile više nego pozitivne, čak je i Komunist pisao o književnom majstorstvu Danila Kiša. Britanski pisac i istoričar Mark Tompson32 na jednom mjestu u knjizi Izvod iz knjige rođenih: Priča o Danilu Kišu33 navodi, kako se predsjednik SSSR-a Leonid Brežnjev lično požalio Titu, na „antisovjetske pisce koji pišu u Jugoslaviji”, aludirajući prije svega na Kiša.
„Kada je objavio Grobnicu za Borisa Davidoviča, Danilo Kiš uredio je i napisao predgovor knjizi prijevoda poezije Charlesa Baudelaire-a, a dio Baudelaire-ova korpusa u toj knjizi sam je preveo na srpski. Kišev Baudelaire tako korespondira s Grobnicom, Kiševom demoniziranom naracijom o staljinističkim čistkama, koja je nakon objavljivanja u bivšoj Jugoslaviji izazvala nečuven politički skandal.”34
Za „intiman odnos dvaju korpusa”, ako zanemarimo sve ostalo, simptomatičan je trag koji vodi od onovremene satanizacije Cvijeća zla, ka Kišovom predgovoru i prevodu ove složene zbirke 1976. godine, kada je objavljena i Grobnica za Borisa Davidoviča, koja će postati corpus delicti za jedan novovjekovni progon.
O sudbini Grobnice, pogrešnom pristupu, kao nekoj nepoznatoj materiji, pa i otporu prema njoj, Kiš kaže:
„Otpori prema toj knjizi su isključivo iz ideoloških razloga koji mene u beletrističkoj formi uopšte ne interesuju, to jest Grobnica je pisana post festum u odnosu na logore, na staljinizam. Post festum za mene, ali ne i za one koji su tu knjigu čitali, procenjivali i pokušavali da je neutrališu svojim političkim spletkama, svojim književničkim naglabanjima koja su u suštini i u prvom redu bila nagađanja i spletke, zapravo političkog karaktera.”35
Međutim, da stvari nijesu tako jednostavne kako izgledaju na prvi pogled, može se naslutiti i na osnovu nekoliko crtica koje su ostavili svjedoci Kišovog vremena.
Pisac i publicista Predrag Matvejević bilježi da je njegov prijatelj Danilo Kiš između književnog „azila i egzila” i te kako znao, bez pardona da „…dâ do znanja što ne valja (…) dovodio je tako i svoje najbolje prijatelje u očaj. Ponekad bi se latio štiva nekog poznatog i u stanovitim krugovima slavljena spisatelja i parodirao ga na način na koji je samo on to znao, koji je obeshrabrivao svakog tko se uludo laća pera. O tome se kasnije pričalo. Spisateljska se taština za to okrutno osvećuje.”
„Kiš vodi jedan neprestani dijalog, ponekad s Istorijom, ponekad s Politikom, ali je to uvek u osnovi dijalog sa samim sobom. U životu luta od mesta do mesta i nigde nije kod kuće. Pored svega drugog što nema — a nema mnogo toga — ON NEMA NI SVOJ PRAVI DOM.”36
O Kišovoj darovitost, ali i onoj drugoj strani medalje, kada je u pitanju njegov impulsivni temperament, svjedoče i dva Krležina pisma37.
I
Dragi Danilo Kiš,
(…) Spadam među mnogobrojne ili rijetke (sad svejedno) sasvim bezazlene i iskrene poklonike Vašeg neobičnog dara (bolje talenta), i bit će mi drago budemo li se jednom prilikom sreli.
Pozdravlja Vas M. Krleža
Zagreb, 11. X 1973.
— — — — — — — —
II
Dragi Danilo,
U vezi s Vašim pismom od 30. 9. 1976, molim Vas, prije svega, ne dramatizujte stvar samu po sebi sasvim naravnu i logičnu.
Svojim perom Vi dražite svijet oko sebe, više od toga, Vi ga razdražujete namjerno, pa šta se čudite tome kao Pop Jocina Frajla? Pustite tu olujicu (u čaši vode) neka prohuji, a da se požurite ispred ruda, na vrat na nos (précipitamment) nema smisla!
Kao za utjehu, doviđenja, srdačno Vaš M. K.
P. S. Polovinom oktobra spremam se u Opatiju. Zagreb, 5. listopada 1976.
Milun Lutovac
Nastaviće se
17 Kaneti, Elias, Masa i moć, „Hajka”, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1984, 77–110.
18 Narod Jivaro najratoborniji je narod u cijeloj Južnoj Americi. Ono što ga povezuje jeste krvna osveta. U njihovoj viziji svijeta ne postoji prirodna smrt. Smrt svog bližnjeg doživljavaju kao djelo nekog neprijatelja iz daljine, koji je pokojnika začarao. Svaka je smrt, dakle ubistvo. Dužnost njegovih rođaka je da pronađu odgovornog za smrt i da se osvete čarobnjaku; Krvna osveta je njihov društveni amalgam (E. Kaneti, Masa i moć, „Ratni plijen naroda Jivaro”, ibid., 110).
19 Kiš, Danilo, Enciklopedija mrtvih, „Knjiga kraljeva i budala”, BIGZ, Prosveta, Svjetlost, Beograd, 1989, 159.
20 Jugoslovenski zemaljski i internacionalni kondukter, 1938. Eduarda Kiša (Kiš, D., Homo poeticus, „Stanice”, ibid., 23).
21 Kiš, D., ibid., 25.
22 Kiš, D., Encilopedija mrtvih, „Post scriptum”, 237, 238.
23 U Praškom groblju Eko se poziva i na Normana Kona, odnosno njegovu knjigu Poziv na genocid, koju Kiš u Knjizi kraljeva i budala višestruko citira (M. Bazdulj, Vreme, 8. decembar, 2011, „Ekova knjiga kraljeva i budala”).
24 Eko, Umberto, Praško groblje, Plato, Beograd, 2011.
25 Kiš, D., ibid., 237.
26 Solar, Milivoj, Književnost, Vrlo kratak uvod u njezinu teoriju, povijest i kritiku, Politička kultura, Zagreb, 2014, 13.
27 Kiš, D., Homo poeticus, „Erudicija koja imponuje” (Dragan M. Jeremić, „Razgrađivanje korica” knjige Čas anatomije), ibid., 18.
28 „Na ekranu BBC-a je profesor, dr Jonathan Miller u društvu animiranog leša. Dr Miller drži javni čas anatomije pred milionskim televizijskim gledalištem (…) dok majstorov skalpel s divljim oduševljenjem razara „najsavršeniju Formu postojanja” /U traganju za kostima vaskrsenja ili o Svetoj alijansi nauke i zločina — Iz Odabranih dela Borislava Pekića, tom 12, Beograd, Partizanska knjiga, 1984, 321–327.
29 Pekić, Borislav, Odabrana dela, ibid., 321–327.
30 Kiš, Danilo, Čas anatomije, Globus ID Zagreb — Prosveta ID Beograd, Delo Ljubljana, 1983, 10, 11.
31 Solar, M., ibid., 14.
32 Britanski pisac i istoričar Mark Tompson dobio je nagradu „Lora Šenon za savremene evropske studije”, za djelo Izvod iz knjige rođenih: Priča o Danilu Kišu Anatomija jedne književne hajke (Birth Certificate: The Story of Danilo Kiš). Nagrada Instituta za evropske studije sa sjedištem u SAD dodeljuje se svake godine za „najbolje djelo koje stimuliše nove načine razmišljanja o savremenoj Evropi”, stoji u obrazloženju Instituta (Beta, 06. 02. 2016 — 22: 44 h).
33 Tompson, Mark, Izvod iz knjige rođenih: Priča o Danilu Kišu, prevod sa engleskog Muharem Bazdulj, Clio, Beograd, 2014.
34 Jukić, Tatjana, Revolucija i melankolija, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011, 233.
35 Intervju, Treći program Radio Beograda, 1987. godine, sa Danilom Kišom razgovarala je Radmila Gligić.
36 DANILO KIŠ (1935–2005) Između poetike i politike (Between Poetics and Politics) Međunarodni skup pisaca (International meeting of writers) Beograd, 15–17. Jun 2005. godine, Centar za kulturnu dekontaminaciju, priredila Mirjana Miočinović u saradnji sa Vladimirom Tupanjcem i Aleksandrom Savanović.
37 http://www.6yka.com/novost/70249/miroslav-krleza-pise-danilu-kisu. 10. 03. 2016, 22:45 h.
