Notes

Književnost i alkohol [Knjiga dana]

Istorija književnosti je beskrajna točionica

Još od najstarijih zapisanih vremena podrazumeva se da alkohol podstiče izmeštanje bića i jezika u više predele, iz kojih se bolje vide istina i smisao života i sveta

Kada bi se danas organizovala anketa među tzv. običnim građanima, sa molbom da navedu nekoliko karakteristika koje na prvu pomisao povezuju sa piscima i umetnicima, alkoholizam bi bez ikakve sumnje vodio mrtvu trku za vrh tabele sa siromaštvom, ugledom i priznanjem koji dolaze tek posle smrti – piše na početku eseja Ludilo u boci Marjana Čakarevića, koji je sa Milanom Đorđevićem priređivač trobroja čačanskog časopisa “Gradac” posvećenog temi Književnost i alkohol.

Na 330 strana velikog formata dat je izbor tekstova stranih i domaćih pisaca o fenomenu odnosa književnosti i alkohola, što ovo najnovije izdanje “Gradca” čini antologijom. Podeljena je u dva dela, na onaj, grubo rečeno, teoretski i ispovedni deo sa esejima, svedočanstvima i biografskim napisima o piscima, njihovoj književnosti i piću, i na deo sa izabranim književnim poetskim i proznim tekstovima o piću. Među autorima su Džek London, Svetislav Basara, Tin Ujević, Mirko Kovač, Rolan Bart, Homer, Džordž Bajron, Šarl Bodler, Gustav Krklec, Ljubomir Simović, Li Taj Po, Rable, Kolridž, Herman Melvil, Čarls Dikens, Lav Tolstoj, Rade Drainac, Dilan Tomas, Henri Miler, Rejmond Karver, Sergej Dovlatov, Vladan Matijević, Slobodan Marković (imena autora su birana nasumice, po redosledu iz sadržaja).

Još od najstarijih zapisanih vremena, podseća Marjan Čakarević dalje u uvodu, svako slavlje i dobro raspoloženje podrazumevaju “alkoholom podsticano izmeštanje bića i jezika u više predele, iz kojih se bolje vide istina i smisao života i sveta”. Zlatno doba evropskog pijančenja i ludovanja bila je epoha između dva svetska rata, dok bi se za zemlje Istočnog bloka to moglo reći u vreme Hladnog rata u drugoj polovini 20. veka. Čakarević objašnjava da je u ovom drugom slučaju alkoholizam bio prećutno dozvoljeno polje za artikulaciju subverzivnih ideja, ali je značio i posebnu stilsku formaciju – boemsku umetnost. Inače, u vremenu sovjetskog komunizma malo pisaca je ostavilo umetničkog traga o alkoholizmu i piću, a izdvaja se Venedikt Jerofejev.

Isto to, može se reći i za stanje u ovdašnjim krajevima: izuzetak su Jakov Grobarov, koji je nekoliko naslova posvetio alkoholnim avanturama, i Milisav Krsmanović. Pisane tragove o ovoj temi, napominje Čakarević, treba tražiti na rubovima opusa, u manje poznatim pesmama, takoreći sporednim tekstovima. To znači da su, uz Grobarova i Krsmanovića, i ostali iz slavne pijane galerije jugoslovenskih pesnika i pisaca, poput Aleksandra Sekulića, Ambra Maroševića, Slobodana Stojadinovića Čude i drugih, razdvajali svoju književnost od kafanske književne mitologije. Zato, napominje Čakarević, u ovom izboru nema Vojislava Despotova i Vujice Rešina Tucića – jedna od namera je upravo “da skine manje-više nezasluženi veo alkoholnih isparenja sa nekih uzbudljivih opusa i pozove na njihovo novo čitanje”.

Pomenimo neke za koje se to ne bi moglo reći. Psihijatar Albert Rotenberg, u eseju Muza u boci, navodi da “postoji relativno velika izvesnost da su alkoholu bili skloni sledeći veliki pisci: Džejms Ejdži, Šarl Bodler, Luiza Bogan, Džon Čiver, Stiven Krejn, Teodor Drajzer, Vilijam Fokner, F. Skot Ficdžerald, Lilijan Helman, Ernest Hemingvej, Viktor Igo, Semjuel Džonson, Ring Lardner, Sinkler Luis, Džek London, Robert Louel, Malkolm Lauri, Džon O’Hara, Judžin O’Nil, Edgar Alan Po, Vilijam Sidni Porter (O. Henri), Edvin Arlington Robinson, Džon Stajnbek, Dilan Tomas, Tenesi Vilijams i Tomas Vulf”. Rotenberg opisuje da je Fokner jedne avgustovske noći 1937. godine “bio toliko pijan da je pao na parnu cev u kupatilu i ozbiljno opekao leđa. Ležao je tako s licem na podu, samo u gaćama, potpuno neosetljiv na ledeni novembarski vetar, koji je duvao kroz otvoreni prozor, sve dok ga zabrinuti prijatelji nisu tu našli.” Imao je opekotine trećeg stepena.

Mirko Kovač u eseju Vino i mlijeko priča kako je “Matoš tvrdio da talenti niču u krajevima bogatim vinovom lozom”, a da je Tin Ujević maštao o malim fontanama vina, o vinoskocima. Navodi da najviše mesto među pijancima zauzima Malkolm Lauri, autor romana Ispod vulkana, po kome je “stajati pijan uz šank, najljepši prizor čovjekova postojanja”. Mirko Kovač smatra da je “cijela povijest književnosti jedna beskrajna točionica” i navodi da je Artur Rembo propovedao “pijančenja kao stimulans za ulazak u mistično, u dijalog sa sjenama. Od pića je načinio filozofiju i vlastitu poetiku.” Tin Ujević je rekao: “Pijem da bi mi se ljudi divili.” Bodler je govorio da može čuti govor vina jer ono zbori dušom, podseća Kovač, i dodaje da je mađarski pisac i filozof Bela Hamvaš knjigom Filozofija vina zapravo napisao pesmu nad pesmama o vinu.

Na kraju eseja Mirko Kovač je progovorio i o sebi: “Najradije pijem crno vino, gušta mi “blatina” iz podruma porodice Buntić, iz mostarskog vinogorja. “I Krleža je rado pio ‘blatinu’, ali s mjerom. Jednom smo, negdje sredinom sedamdesetih, Danilo Kiš, Predrag Matvejević i ja bili s njim na ručku u Šumskom dvoru u Zagrebu. Kako nam je bio domaćin, naručio je ‘blatinu’, unatoč Kišovu inzistiranju da pijemo neko slovenačko vino. ‘Kaj ti znaš o vinima, pijanico’, rekao je na onaj svoj simpatično osorni način, zapravo vrlo nježno, jer mu je Kiš bio posebice drag. S Kišom sam prijateljevao nekih trideset godina, ali on nije bio pijanica. Istina, znao se itekako naroljati, bez uživanja u piću. Pio je samo u društvu, štimunga radi, ‘tek da bi se neprilagodljiv prilagodio’, kako je znao reći. Pokatkad je pravio skandale, ali je uglavnom bio veseo; pjevao je, svirao gitaru, udvarao se ženama i šarmirao. Moj drugi bliski prijatelj Borislav Pekić, veliki prozni pisac, pio je kao smuk. Unatoč krhku zdravlju, tamanio je žestoka pića s čudesnom izdržljivošću. Mogao je piti nekoliko dana zaredom, bez jela i spavanja. U pijanstvu ga je krasila lucidnost i izuzetni smisao za humor. U Sarajevu, negdje 1966, nosio sam ga mrtvog-pijanog od bara hotela ‘Evropa’ do ‘Centrala’. I dok sam ga vukao onako dugačkog, promrmljao je smijući se: ‘Sada je na tvojim leđima teret srpske književnosti!’”

Gi Debor, francuski filozof, pisac, filmadžija, u autobiografskom tekstu Panegirik napisao je da “ono što je bez sumnje odredilo cijeli moj život bila je brzo stečena navika pijenja. Vina, žestina, piva; trenuci u kojima su neka pića postala neophodnima i trenuci koji su ucrtavali osnovni tijek i meandre dana, tjedana, godina. Dvije ili tri druge strasti o kojima ću pričati držale su gotovo neprekidno važno mjesto u ovom životu. Ali je ova bila najpostojanija i najprisutnija. Od malo stvari koje su mi se sviđale i koje sam znao dobro raditi, piti je ono što sam zasigurno znao najbolje. Koliko god sam puno čitao, pio sam još više. Pisao sam puno manje nego većina ljudi koji pišu: ali pio sam puno više nego većina ljudi koji piju.”

Pesnikinja En Atik i žena izraelskog slikara Avigdora Arihe, prijatelja Semjuela Beketa, autorka je knjige Kako je bilo, Sećanje na Samjuela Beketa koja se smatra jednim od najboljih uvida u njegovu parisku svakodnevnicu. “Pili su uzduž i popreko Bulevara Monparnas, Avigdor i Sem – njegova partnerka Suzan nikad nije išla s nama – trupkajući u korak, u dobrom tempu. Sem bi ozbiljno uveravao Avigdoroa, dok bi nastavljali da se teturaju niz ulicu: ‘Vino posle piva, to ti je moj savet; pivo posle vina, to ti ne bih savetovao.’ Onda ka ‘Domu’ , gde bi često nabasali na Đakometija ili gledali da ga zaobiđu (zato što im je tada, svaki put kada bi se sreli, ponavljao uvek istu, iako izuzetnu priču o otkrivenju koje je doživeo kada je u bioskopu ‘Le Sineak’ pokušavao da u isto vreme gleda film i crta). Do tada bih već bila na ivici kolapsa.”

Trobroj časopisa “Gradac” o Književnosti i alkoholu je važno izdanje: potrebno je proučavaocima književnosti, života pisaca i njihovog vremena, i izuzetno je zanimljivo za čitanje onima koji bi da saznaju detalje iz privatnog života autora čije knjige čitaju. A obe varijante su važne za neko novo sagledavanje i književnosti i alkohola.

Sonja Ćirić

https://www.vreme.com/mozaik/4580488/

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.