Anatomija Fenomena

Ko su ratni zločinci? [Tema: Orvel]

mussolini1_1567977a

Naoko, pad Mussolinija doima se kao priča uzeta iz viktorijanske melodrame. Napokon, pravda je pobijedila, zao čovjek je poražen, jer Bog je spor, ali dostižan. Nakon zrela razmišljanja, međutim, ta poučna priča nije baš tako jednostavna, a ni uvjerljiva. Najprije, koje je zločine, ako uopće jest, počinio Mussolini? U politici sile nema zločina, jer u njoj vlada bezakonje. A, s druge strane, postoji li išta u Mussolinijevoj unutarnjoj politici čemu bi mogli prigovoriti oni ljudi koji bi mu vjerojatno i sudili. Jer, kako to uvelike pokazuje pisac knjige (Suđenje Musoliniju) – a zato je upravo ta knjiga i napisana – nema ni  jednog zločina koji je Mussolini počinio između 1922. i 1940. godine, a koji do neba nisu hvalili baš ti isti ljudi koji mu se danas groze da će mu suditi.

’Cassius’ se poslužio alegorijom, te zamišlja Mussolinija pred britanskim sudom s državnim tužiocem kao zastupnikom optužbe. Impresivan je popis njegovih zlodjela, naglašavajući ona najteža, od umorstva Matteottija do invazije na Grčku, i od rastepa seljačkih zadruga do bombardiranja Addis Abebe. Koncentracioni logori, prekršeni sporazumi, gumene palice, ricinusovo ulje, ništa nije izostavljeno. No, tu se postavlja jedno mučno pitanje: Kako može nešto što je bilo hvale vrijedno u vrijeme kad je učinjeno – recimo, prije deset godina – sad odjednom postati zločin? Mussoliniju je dopušteno da pozove svoje svjedoke, i mrtve i žive, da njihovom tiskanom riječi dokaže da su ga od samog početka odgovorni prvaci britanskog javnog mnijenja sokolili u svemu što je radio. Naprimjer, čujmo što kaže lord Rothermere 1928. godine.

»U svojoj zemlji [Mussolini] je bio protuotrov smrtonosnom otrovu. Za ostalu Evropu on je osvježenje koje je svima donijelo neizmjerno dobro. S iskrenim se zadovoljstvom mogu pohvaliti da sam ja bio prvi čovjek koji je mogao utjecati na javno mnijenje, osvijetlivši pravovaljano Mussolinijeva sjajna dostignuća. On je najveličanstvenija pojava našeg doba.«

Poslušajmo što kaže Winston Churchill 1927. godine:

»Da sam Talijan, zacijelo bih svesrdno pristajao uz Vas u Vašoj slavodobitnoj borbi protiv zvjerskih apetita i žestina lenjinizma… [Italija] je dala nužan protuotrov ruskom otrovu. Odsada ni jedna velika nacija neće oskudijevati krajnjim sredstvom zaštite protiv kanceroznog rasta boljševizma.«

Potom slijedi lord Mottistone 1935:

»Nisam se suprotstavio [talijanskoj najezdi na Abesiniju], Htio sam razagnati smiješne tlapnje da je plemenito suosjećati s divljacima… Tvrdio sam da je amoralno slati oružje tim krvoločnim, okrutnim Abesincima, dok to odbijamo drugima koji se bore za častan cilj.«

Potom mr Duff Cooper 1938:

»Što se tiče događaja u Abesiniji, što manje se sad kaže, to bolje. Kad se stari prijatelji izmire, uvijek je opasno poslije svađe raspravljati o njenim pravim uzrocima.«

I na kraju mr Ward Price u »Daily Mailu« 1932:

»Neuki i pristrani ljudi govore o stanju u Italiji kao da je taj narod podvrgnut nekakvoj tiraniji koje bi se najradije riješio. Zbog te poprilično bolećive sažalnosti nekolicine fanatika što vlada u stanovitim krivo obaviještenim krugovima javnog mnijenja u Britaniji, ova se zemlja podugo pretvarala da ne vidi veličanstvena dostignuća fašističkog režima. Ja sam osobno nekoliko puta čuo Mussolinija kako izražava svoju zahvalnost ’DaiIy Mailu’ kao prvom britanskom glasilu koje je ispravno iznosilo njegove ciljeve cijelom svijetu.«

I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje. Hoare, Simon, Halifax, Neville Chamberlain, Austen Chamberlain, Hore-Belisha, Amery, lord Loyd i mnogi drugi sjedaju na klupu za svjedoke, svi spremni da posvjedoče – premda je Mussolini ugušio talijanski sindikalni pokret, prekršio nemiješanje u Španjolskoj, trovao Abesince iperitom, bacao Arape iz aviona, pa čak gradio ratnu flotu da je upotrijebi u ratu protiv Britanije – da su ga britanska vlada i njezini službeni predstavnici podržavali u dobru i zlu. Pokazali su nam kako se lady (Austen) Chamberlain rukuje s Mussolinijem 1924, kako ga Halifax i Chamberlain časte banketom i kako nazdravljaju ’Caru Abesinije’ 1939, kako se lord Loyd u jednom službenom pamfletu čak 1940. ulaguje fašističkom režimu. Tek pošto jedan Abesinac, jedan Španjolac i jedan Talijan antifašist počnu davati svoje iskaze, počinje pravo suđenje Mussoliniju.

I premda je knjiga maštovita, zaključak je stvaran.

Najvjerojatnije je da britanski torijevci nikad neće izvesti Mussolinija pred sud. Jer, jedino zašto bi ga mogli osuditi, bila bi njegova objava rata Britaniji 1940. godine. I ako se ’suđenje ratnim zločincima’ ikad održi, o čemu mnogi ljudi rado s anjaju, o držat će se samo a ko dođe do revolucije u Savezničkim zemljama. No, cijela ta ideja da se pronađu krivci za sve, ili da se za sve nesreće koje nam se nanose okrive pojedinci, ili stranke, ili narodi pobuđuje i drukčija razmišljanja, od kojih su neka poprilično neobična.

Historijat britanskih odnosa s Mussolinijem zorno predočava strukturalnu slabost jedne kapitalističke države. Budući da se držalo da je politika sile bez morala, pokušati potkupiti Italiju da napusti Osovinu – a ta ideja je bila potka britanske politike od 1934. nadalje – bilo je prirodan strateški potez. Samo što su Baldwin, Chamberlain i društvo bili nesposobni da ga izvedu. On bi uspio samo u slučaju da smo bili jaki, pa se Mussolini ne bi usudio pristati uz Hitlera. A jaki nismo mogli biti, jer jedna  ekonomija kojom vlada stjecanje profita nije sposobna da se moderno naoruža. Britanija se počela naoružavati tek pošto su Nijemci zauzeli Calais. Doduše, prije tog događaja pozamašni su iznosi doista bili izglasani za naoružanje, ali oni su potiho kliznuli u džepove dioničara, a oružje nikad nije bilo proizvedeno. Budući da nisu imali iskrene namjere da okljaštre svoje vlastite privilegije, bilo je neizbježno da britanska vladajuća klasa svaku politiku sprovodi malodušno i zažmiri pred nadolazećom opasnosti. Ali moralni pad do kojeg je to dovelo bio je nešto novo u britanskoj politici. U devetnaestom i u početku dvadesetog stoljeća britanski političari mogli su biti licemjerni, ali licemjerstvo je podrazumijevalo određen kodeks vladanja.

Bilo je to nešto novo kad su torijevski poslanci s veseljem pozdravili vijest da su talijanski avioni bombardirali britansko brodovlje, ili kad su se članovi Gornjeg doma pridružili organiziranoj kampanji protiv baskijske djece koja su k nama došla kao izbjeglice.

Kad se samo sjetimo laži i izdajstva iz tih godina: ciničkih napuštanja jednog saveznika za drugim, imbecilnog optimizma torijevskog tiska, izravnog odbijanja da se povjeruje da se diktatori spremaju za rat, čak kad su ga oni nagovještavali iz sveg glasa, nesposobnost imućne klase da vidi išta loše u koncentracionim logorima, getima, pokoljima i neobjavljenim ratovima – mora se pomisliti da je moralna dekadenca odigrala svoju ulogu isto toliko koliko i puka zaglupljenost. Otprilike od 1937. više se nije moglo dvoumiti oprirodi fašističkih režima: No, bogatuni su mislili da je fašizam na njihovoj strani i bili su spremni da progutaju i najogavnija zlodjela sve dok njihova bogatstva nitko ne dira. Igrali su se makijavelizma i ’političkog realizma’ na svoj nepodoban način, jer sve je u redu što je za dobrobit stranke – stranka je, naravno, bila Konzervativna stranka.

Sve to iznosi ’Cassius’, ali se žaca zaključka. Kroz cijelu se knjigu implicira da su samo torijevci bez morala. ’Al’ postoji još jedna Engleska’, kaže on. – ’Ta druga Engleska gnuša se fašizma već od prvog dana… Bila j e to Engleska ljevice, Engleska radničkih slojeva’. Istina, ali samo djelomično. Stvarno vladan je ljevice bilo je časnije nego njezine teorije. Borila se protiv fašizma, ali njezini ugledni mislioci upadoše duboko koliko i njihovi protivnici u zao svijet ’realizma’ i politike sile.

’Realizam’ (nekad se to obično nazivalo nepoštenjem) dio je političke atmosfere što vlada našim vremenom.

Slabost ’Cassiusove’ knjige leži stoga u tom što bi netko mogao napisati vrlo sličnu knjigu pod naslovom: Suđenje Winstonu Churchillu, ili Suđenje Čang-Kaj-Šeku, ili čak Suđenje Ramsayu MacDonaldu. U svakom od tih slučajeva čuli bismo prvake ljevice kako sami sebi skaču u usta u protuslovlju isto tako teškom kao što je i ono u kojem su se našli torijevski prvaci u ’Cassiusovoj’ knjizi. Jer, i ljevica je bila spremna zažmiriti na većinu događaja i prihvatiti dvojbene saveznike. Sad nam je smiješno kad čujemo kako torijevci okrivljuju Mussolinija, dok su mu još prije pet godina laskali, ali tko je 1927. godine mogao predmnijevati da će ljevica prigrliti Čang-Kaj-Šeka na svoje grudi? Tko je mogao predvidjeti, baš prije izbijanja velikog štrajka, da će deset godina kasnije Winston Churchill postati miljenik »Daily Workera«? U razdoblju između 1935. i 1939, kada se činilo da je za nas gotovo svaki saveznik protiv fašizma više nego dobrodošao, ljevičari su počeli hvaliti Mustafu Kemala, a potom se raznježiše nad sudbinom rumunjskog kralja Karola.

Odnos ljevice prema ruskom režimu, premda je to na svaki način prirodnije, bio je posve nalik na odnos torijevaca prema fašizmu. Postojala je u njih ista sklonost da se sve opravda, jer ’oni su na našoj strani.’ Na mjestu je što smo spomenuli da se lady Chamberlain fotografirala kako se rukuje s Mussolinijem; fotografija na kojoj se Staljin rukuje s Ribbentropom mnogo je svježijeg datuma. Sve u svemu, intelektualci s ljevice branili su njemačko-ruski pakt.

Bio je ’realističan’, poput Chamberlainove politike mira i sa sličnim posljedicama. Ako postoji izlaz iz moralnog svinjca u kojem živimo, onda je vjerojatno prvi korak u tom smjeru da shvatimo da se ’realizam’ ne isplati i da prodati svoje prijatelje te sjesti i trljati ruke dok ih se uništava, nije baš posljednja riječ političke mudrosti.

Posljedice takve politike očite su u bilo kojem gradu od Cardiffa do Staljingrada, ali malo ljudi to vidi.  Međutim, zadaća je pisca pamfleta da napada desnicu, ali ne i da laska ljevici, djelomično i stoga što se ljevičari prelako zadovoljavaju sami sobom da su postigli ono što su postigli.

U ’Cassiusovoj’ knjizi, pošto su preslušani njegovi svjedoci, Mussolini osobno sjeda na klupu za svjedoke. On ne odustaje od svog makijavelizma: Pravo je na strani Sile vae victis! Kriv je samo za jedan zločin, tvrdi, koji je doista neoprostiv: zločin neuspjeha i on priznaje da stoga njegovi protivnici imaju pravo da ga zbog tog ubiju – ali ne, zaintačio se, i pravo da ga okrivljuju. Njihovo se vladanje nije mnogo razlikovalo od njegova i njegove su moralne osude čisto licemjerstvo. Ali potom slijede još tri svjedoka:

Abesinac, Španjolac i Talijan koji moralno stoje na drugoj razini, jer oni se nikad nisu izmirili s  fašizmom, niti su ikad imali prilike da sudjeluju u sprovođenju politike sile, i sva trojica zahtijevaju smrtnu kaznu.

Da li bi je zahtijevali i u stvarnom životu? Hoće li se nešto takvo ikad dogoditi, čak ako ga ljudi, koji imaju stvarno pravo da sude Mussoliniju, uhvate u svoje šake?

Torijevci, naravno, iako bi se žacali da se upuste u realno preispitivanje uzroka rata, nisu tužni što imaju priliku da svu krivnju prebace na nekoliko zloglasnih pojedinaca kao što su Mussolini i Hitler. Na taj je način manevar Darlan-Badoglio olakšan. Mussolini je dobra žrtva za svoje i tuđe grijehe dok je na slobodi, premda bi bio vrlo neugodan u sužanjstvu. A što će uraditi obični ljudi? Hoće li pogubiti svoje tirane, promišljeno i uz zakonske formalnosti, ako im

se za to pruži prilika?

Činjenica je da je u povijesti bilo vrlo malo takvih smaknuća. Na kraju prošlog rata jedni su izbori dobiveni djelomično i pomoću parole »Na vješala s Kaiserom«, pa ipak da se nešto takvo pokušalo učiniti, povrijedila bi se savjest naroda. Kad valja smaknuti tirane, onda to moraju učiniti njihovi vlastiti podanici; oni koje kazni tuđinska vlast, kao Napoleona, jednostavno se pretvaraju u mučenike i legende.

Nije najvažnije da se ti politički gangsteri kazne, nego da se sami osramote. Oni to i čine na razne načine, jer do začudne mjere te vojskovođe u svom blistavom oklopu, ti apostoli ratničkih vrlina, nisu rad da izgube glave na bojnom polju kad za to dođe vrijeme. Povijest vrvi njihovim sramotnim bjegovima. Napoleon se predao Englezima, da bi se zaštitio od Prusa, carica Eugenija pobjegla je na dvokolici s nekakvim američkim dentistom, Ludendorff se skrio iza tamnih naočala i jedan od neprispodobnih rimskih careva zaključao se u zahod pred svojim ubojicama, a jedna fašistička glavešina utekla je iz Barcelone za vrijeme španjolskog građanskog rata, izvanrednom okretnošću, kroz kanalizaciju.

Najpoželjnije bi bilo da Mussolini nestane s političke scene na jedan takav način, a prepusti li ga se samom sebi, on će to možda i učiniti. Vjerojatno i Hitler. Za Hitlera se govorilo da neće, dođe li do tog, bježati, a ni predati se, nego da će poginuti na nekakav operetski način; da će se barem sam ubiti. Ali to se govorilo u vrijeme kad je Hitler bio na vrhuncu moći, a od prošle godine, kad se  situacija pogoršala, teško je povjerovati da se ponaša dostojanstveno i hrabro. ’Cassius’ završava knjigu sažetim izlaganjem suca te ostavlja presudu neizrečenu, i čini se traži odliku čitatelja.

Dobro, kad bi se mene pitalo, moja bi presuda za obojicu, i Hitlera i Mussolinija, glasila: ne smrt, ukoliko ne bi bili pogubljeni na neki nespektakularan način. Ako Nijemci i Talijani namjeravaju da im sude na prijekom ratnom sudu i potom ih strijeljaju, nek to i učine. Ili još bolje, valjalo bi obojicu pustiti da pobjegnu s kovčezima punim vrijednosnih papira na ime donosioca i da se skrase kao akreditirani gnjavatori u nekom pansionu u Švicarskoj. Ali, nikakva mučeništva, nikakvih Svetih Helena. I povrh svega nikakvih svečanih licemjernih ’suđenja ratnim zločincima’ sa svom okrutnom zakonskom pompom, koja poslije stanovita vremena na čudnovat način romantičnom svjetlosti obasjaju optužene te pretvore hulje u heroje.

Džordž Orvel

»Tribune«, 22. oktobra 1943.

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.