Anatomija Fenomena

Kometa [Tema: Bruno Šulc]

Foto: Frank Zinsli

1

Te godine, kraj zime je stajao pod znakom izuzetno povoljne astronomske konjunkture, Raznobojne čarolije kalendara procvetale su crveno u snegu na obalama zore. Od zapaljivog crvenila nedelja i praznika odsjaj je padao do polovine sedmice i buktali su ti prozebli dani hladnom, veštačkom, slamnom vatrom, prevarena srca su za trenutak kucala brže, očarana tim proročkim crvenilom, koje ništa nije prorokovalo, već je bilo samo rani alarm, šarena laža kalendara, nacrtana iskričavim cinoberom na koricama sedmice. Počevši od praznika Tri kralja, sedeli smo iz noći u noć nad belom paradom stola bleštavom od srebrnih svećnjaka, bez kraja slažući pasijanse. Iz sata u sat, noć sa druge strane prozora postajala je sve svetlija, sva pošećerena i  bleštava, puna beskrajno pokretljivih lešnika i bombona. Mesec, neiscrpni transformista, potpuno zaokupljen svojim kasnim mesečarskim poslovima, po redu je predstavljao svoje faze,  sve svetlije i svetlije, izlagao se u svim figurama preferansa, kontrirao u svim bojama. Dok je još trajao dan, često je stajao sa strane, na vreme spreman, matiran i bez sjaja – melanholični karo sa svojim svetlećim trefom – i čekao svoj red. U međuvremenu, čitavo nebo jaganjaca prolazilo je preko njegovog usamljenog profila u tihoj i beloj, širokoj šetnji, jedva ga pokrivajući promenljivom krljušti vunice od sedefa, u koju se, s večeri, uvlačio šareni nebeski svod. Kasnije, dani su prazno opadali sa kalendara. Vetar je hučno preletao iznad krovova, izduvavao ohlađene odžake sve do dna, zidao nad gradom imaginarne skele i spratove, i rušio te hučne, vazdušaste građevine uz škripu crepova i greda. Povremeno je u dalekim predgradima izbijao požar. Odžačari su obilazili grad u visini krovova i galerija pod otrovnim i pocepanim nebom. Prelazeći sa kosine na kosinu krova u blizini gradskih grbova i zastavica, sanjali su u toj vazdušastoj perspektivi da im vetar na trenutak otvori poklopce krovova nad spavaćim sobama devojaka, i odmah zatim ih zatvori nad velikom uzburkanom knjigom grada – veličanstvenom lektirom za više dana i noći. Posle su se vetrovi umorili i utihli. U izlozima su okačeni prolećni materijali i od mekih boja vune u trenu se ublažila aura. Obojila se lavandom, procvetala u bledoj rezedi. Sneg se skupio, naborao se u runo odojčeta, nasuvo utekao u vazduh, ispijen kobaltnim strujanjima, upijen nazad u veliko i udubljeno nebo bez sunca i bez oblaka. Ponegde, u stanovima, već su procvetali oleanderi, otvarani su prozori i nerazumno cvrkutanje vrabaca punilo je sobu u toj tupoj zamišljenosti plavog dana. Nad čistim trgovima na trenutak su izbijali oštri ratovi senica, zimovki i zeba, uz prodorno kreštanje – i ptice su se razletale na sve strane, počišćene vetrom, obrisane, izgubljene u praznom plavetnilu. Za trenutak su iza njih u oku ostajale šarene mrlje – šaka konfeta naslepo bačena u svetao prostor – i topile su se na dnu oka u neutralnoj plaveti.

Počela je prerana prolećna sezona. Advokatski pomoćnici su nosili brčiće spiralno uvijene naviše, visoke, krute kragne, i bili su uzor elegancije i šika. U tim danima, umivenim olujom kao poplavom, kada se vihor uz huk uznosio visoko nad gradom, šarenim polucilindrima su izdaleka pozdravljali poznate dame, oslonjeni leđima o vetar, razvejanih frakova, i puni obzira sklanjali pogled da ne bi svoje gospe izložili ogovaranjima. Dame su na trenutak gubile tlo pod nogama, vriskale su uplašene, obmotane suknjama i, ponovo uspostavivši ravnotežu, sa osmehom odgovarale na pozdrav. Popodne, dešavalo se, vetar bi se utišao, Adela bi čistila na terasi velike bronzane šerpe, koje su metalno zvonile pod njenim dodirom.

Nebo je nad krovovima od šindre stajalo nepokretno, zadihano, razgranato plavim putevima. Kalfe, poslate nekim poslom iz radnje, dugo su zastajali pored nje na pragu kuhinje, oslonjeni o balustradu terase, ispijeni celodnevnim vetrom, dok im je u glavi vladao haos izazvan zaglušujućim cvrkutanjem vrabaca. Iz daljine, vetar je donosio izgubljeni refren vergla, Nisu se čule tihe reči, koje su formirali u pola glasa, naizgled nevoljno – sa nevinim izrazom lica – u suštini sračunate da iznerviraju Adelu. Pogođena u živac, reagovala je naglo, psovala ih je poletno, sva zajapurena, a njeno lice, sivo i mutno od prolećnih snova, rumenelo se od gneva i razigranosti. Spuštali su oči sa podlim oduševljenjem, sa nečasnom satisfakcijom što su uspeli da je izbace iz ravnoteže.

Prolazili su dani, tekli su u neredu svakidašnji događaji nad gradom viđenim sa visine naše terase, nad lavirintom krovova i kuća u mutnoj svetlosti tih sivih nedelja. Kotlokrpi su trčali naokolo, oglašavajući svoje usluge, povremeno je Šlomino moćno kijanje u daljini šaljivom poentom označavalo dalek i prostran šum grada; na nekom udaljenorn trgu, luda Tluja, dovedena do očajanja dečijim zadirkivanjem, počinjala je da pleše svoju divlju sarabandu, podižući visoko suknju na radost rulje. Vetar je gladio, ravnao te eksplozije, rasipao sve u monotonu i sivu galamu i neprekidno se razvlačio nad morem krovova od šindre u mlečnom i zadimljenom popodnevnom vazduhu. Adela, oslonjena o balustradu terase, nagnuta nad tim dalekim uzburkanim šumom grada, lovila je u njemu sve glasnije akcente, sa osmehom sklapala te izgubljene slogove, trudeći se da ih poveže, da pročita nekakav smisao u toj velikoj i sivoj, rastućoj i opadajućoj monotoniji dana.

Epoha se nalazila pod znakom mehanike i elektriciteta, i čitav roj pronalazaka se prosipao ispod krila ljudskog genija. U stanovima su se pojavile garniture za cigare, opremljene električnim upaljačem. Okretao se prekidač i roj električnih iskri je palio fitilj natopljen benzinom. Budilo je to nečuvene nade. Muzička kutija u obliku kineske pagode, navijana ključem, počinjala je odmah da svira minijaturni rondo, okrećući se kao ringišpil. Zvona su zveketala na skretanjima, krila na vratancima su se širom otvarala, pokazujući okretanje verglovog srca, tabakerski triolet. U svim kućama postavljena su električna zvonca. Svakodnevni život stajao je pod znakom galvanizma. Kalem izolovane žice postao je simbol vremena. U salonima, mladi kicoši demonstrirali su galvanski efekat da bi privukli vatrene poglede dama. Električni provodnik otvarao je put do ženskog srca. Nad uspelim eksperimentom heroji dana slali su poljupce medu aplauze salona.

Nije trebalo dugo da se čeka da se u gradu zaroji od velosipeda različitih veličina i oblika. Obavezivao je filozofski pogled na svet. Svako ko je prihvatao ideju napretka izvlačio je konsekvence i vozio se velosipedom. Prvi su, prirodno, bili advokatski pomoćnici, ta avangarda novih ideja, sa uvijenim brčićima i raznobojnim polucilindrima, nada i cvet naše omladine. Razgrćući bučnu rulju, ulazili su u gužvu na ogromnim biciklima, triciklima, svirajući žičanim paocima. Oslonivši ruke na širokom upravljaču, manevrisali su sa visokog sedišta ogromnim prstenom točka, koji se među zainteresovane ljude usecao krivudavom i talasastom linijom. Neke od njih je zahvatalo apostolsko ludilo. Podižući se kao na stremenima na svojim razigranim pedalama, obraćali su se narodu sa visine, propovedajući novu, srećnu eru čovečanstva – spasenje putem bicikla… A zatim bi vozili dalje, kroz aplauz publike, klanjajući se na sve strane.

Pa ipak, bilo je nečeg žalosno kompromitujućeg u tim veličanstvenim i trijumfalnim vozačima, postojao je nekakav bolestan i neprijatan škrgut, kojim bi se zagrcnuli na vrhuncu uspeha i pretvarali se u svoju vlastitu parodiju. Morali su to da osećaju i sami, kada su, obešeni kao pauci među filigranskom aparaturom, raskrečeni na pedalama kao velike  skakutave žabe, pravili svoje pačije pokrete u obruču koji se široko kotrljao. Samo korak ih je delio od toga da budu smešni, i prelazili su ga sa očajanjem, naginjući se nad upravljačem i povećavajući brzinu vožnje – istrenirano klupko naglih pokreta koje je preteralo sa akrobacijama. Ništa čudno. Čovek je tu snagom nedozvoljene šale ulazio na teritoriju nečuvenih olakšica, dobijenih previše jevtino, ispod cene, skoro besplatno, i ta disproporcija između uloženog i dobijenog efekta, to očigledno varanje prirode, ta preterana isplativost genijalnog trika – uravnoteživala se autoparodijom. Vozili su se kroz blistave eksplozije smeha, oplakani pobednici, mučenici svoje genijalnosti – tako je velika bila komična snaga tih čuda tehnike.

Kada je moj brat po prvi put doneo iz škole elektromagnet, kada smo, uz unutrašnje drhtanje, dodirom tajanstveno vibrirajućeg života zatvorenog u električnom kablu, svi postali njegovi svedoci, otac se uzvišeno osmehnuo. U njegovoj glavi sazrevala je dalekosežna misao, spajao se i zatvarao lanac davno preduzetih opservacija. Zašto se otac smejao sebi u brk, zašto su mu se, suzeći, oči prevrlale u smešno imitiranoj pobožnosti, Ko može da odgovori. Da li je predosećao grubi trik, ordinarnu intrigu, providnu mahinaciju iza zbunjujućih objava tajnih sila. Od tog trenutka datira očevo interesovanje za laboratorijske eksperimente.

Očeva laboratorija je bila jednostavna: nekoliko komada žice savijene u kolutove, nekoliko tegli sa kiselinama, cink, olovo i ugljenik – bila je to cela radionica ovog čudnog ezoteričara. – Materija – govorio je stidljivo spuštajući oči nad svojim prigušenim šuškanjem u glasu – materija, moja gospodo… Nije završavao rečenicu, dozvoljavao je da pretpostavite da se nalazi na tragu krupne lovine, da smo svi koji smo tu sedeli naglo nabijeni u epruvetu. Spuštenih očiju otac se tiho rugao tom prastarom fetišu. – Panta rhei! – vikao je i pokretima ruke označavao večito kruženje supstancije. Odavno je nameravao da mobiliše skrivene sile koje su kružile u njoj, da otopi njenu krutost, da joj probije puteve do sveobuhvatnosti, do transfuzije, do sveopšte cirkulacije koja je jedina odgovarala njenoj istinskoj prirodi. – Principium individuationis, gluposti – govorio je i time izražavao svoj bezgranični prezir za taj opšti ljudski princip. Nabacivao je to  u prolazu, trčeći duž žice, zatim je zatvarao oči i nežno dodirivao pojedina mesta duž kabla, osećajući minimalnu razliku potencijala. Pravio je zareze na žici, saginjao se, slušao, i već je bio deset koraka dalje, da ponovi te aktivnosti na drugoj tački kabla. Izgledalo je da ima deset ruku i dvadeset čula. Njegova rasprostranjena pažnja radila je na sto mesta istovremeno. Nijedna tačka prostora nije bila oslobođena njegovih pogleda. Naginjao se ubadajući žicu i  naglim potezom unazad skakao je kao mačka na odabrano mesto i grešio, postiđen. – Izvinjavam se – progovorio bi naglo, obraćajući se zbunjenom posmatraču koji je pratio njegove manipulacije – izvinjavam se, bitan mi je upravo taj deo prostora koji vi zauzimate svojim telom, da li biste hteli da se za trenutak pomerite, – I užurbano bi vršio svoja merenja, okretan i vešt kao kanarinac, precizno poskakujući na ljuljaškama svojih napetih nerava.

Metali potopljeni u rastvorima kiseline, slani i korodirajući u tom bolesnom kupatilu, počinjali su u tami da provode. Probuđeni iz krutog mrtvila šaputali su monotono, metalno su pevali, svetleli su na srednjim talasnim dužinama u neprekidnom sumraku tih kasnih i žalosnih dana. Nevidljivi tovari dolazili su do polova i nastavljali dalje, odlazeći u uzavrelu tamu. Jedva primetan svrab, slepi trnci struje okupirali su prostor polarizovan u koncentrične linije sila, u kruženja i spirale magnetnog polja. Čas ovde, čas tamo, u snu su signalizirali aparati, odgovarali su jedan drugom sa zakašnjenjem, u nevreme, beznadežnim prostim slogovima – crta, tačka – u pauzama gluve letargije. Otac je stajao među  tim lutajućim strujama sa bolnim osmehom, potresen tom jadikujućom artikulacijom, tom mukom jednom zauvek zatvorenom i bezizlaznom, koja je iz neoslobođenih dubina monotono signalizirala nakaznim poluslogovima.

Kao posledicu  tih  ispitivanja  otac je  dobio  iznenađujuće rezultate. Pokazao je, na primer, da je električno zvonce, bazirano na principu takozvanog Nefovog čekića, u suštini obična mistifikacija. Nije tu čovek prodirao u laboratoriju prirode, već ga je priroda uvlačila u svoje mahinacije, postižući preko njegovih eksperimenata svoje vlastite ciljeve, smerajući u nepoznatom pravcu. Otac je za vreme ručka dodirivao nokat svog palca vrhom kašike umočene u supu i već je u lampi počinjao   da   zvoni  Nefov   čekić.   Čitava   aparatura   je bila nepotrebni pretekst, nije pripadala suštini. Nefovo zvonce bilo je mesto dodira određenih impulsa supstancije, koji su tražiii svoj put kroz čovekovo znanje. Priroda je želela i dovodila do dešavanja, a čovek je bio oscilirajuća, kazaljka, čunak tkačkog razboja koji je pokazivao čas ovde, čas onde, prema njenoj volji. Čovek je bio samo komponenta, deo Nefovog čekića.

Neko je nabacio reč ,,mesmerizam“ i otac ju je oberučke prihvatio. Krug njegove teorije se zatvarao, pronašao je svoju krajnju srž. Čovek je prema toj teoriji bio samo prolazna stanica, trenutni čvor mesmeričnih struja, koje su se uplitale tu i tamo u okviru večite materije. Svi pronalasci, kojima je trijumfovao, bile su zamke u koje ga je priroda uvlačila, bili su čeljusti nesaznatljivog. Očevi eksperimenti počeli su da dobijaju karakter magije i iluzije, ukus parodiranog žongliranja. Neću da govorim o različitim eksperimentima sa golubovima, koje je u toku manipulacije štapom razdvajao na dva, na tri, na deset, da bi ih zatim, postepeno, s naporom, ponovo vraćao u štap. Skidao je kapu i oni su bučno izletali, vraćali se u stvarnost, u punom broju, puneći sto pokretnom, talasastom, gugutavom gomilom. Ponekad je neočekivano prekidao eksperiment i stajao neodlučan, zatvorenih očiju, da bi u sledećem trenutku sitnim koracima otrčao u predsoblje, gde je stavljao glavu u otvor odžaka. Tamo je bilo tamno, gluvo od čađi i prijatno kao u samom središtu ništavila, a tople struje putovale su naniže i naviše. Otac je zatvarao oči i stajao tako neko vreme u toplom, crnom ništavilu. Osećali smo svi da taj incident ne pripada suštini, da nekako izlazi iz okvira njegove teorije, i zatvarali smo unutrašnje oči da ne vidimo to što se dešavalo izvan margina, to što je pripadalo drugačijem poretku stvari.

Otac je na svom repertoaru imao i zaista deprimirajuće trikove, koji su nas prožimali stvarnom melanholijom. Stolice u našoj trpezariji su imale visoke, lepo izrezbarene naslone. Bile su to nekakve vinjete od lišća i cveća u realističkom stilu, ali bilo je dovoljno da otac pukne prstima pa da ta skulptura iznenada dobije nesvakidašnju, šaljivu fizionomiju, nedefinisane tačke, da počne da treperi i značajno da namiguje, i bilo je to neizgovorivo postiđujuće, skoro nepodnošljivo, sve dok treperenje nije krenulo u sasvim određenom pravcu, nesposobno da savlada tu težnju, i neko od prisutnih bi počeo da viče: – Tetka Vanda, tako mi Boga, tetka Vanda! – žene su počinjale da vrište, jer bila je to tetka Vanda kao živa, ne, ne kao živa jer to već i jeste bila ona u poseti kod nas, već je sedela i vodila svoju beskrajnu raspravu, ne dopuštajući ikome da dođe do reči. Očeva čuda uništavala su se sama, jer to nije bilo nikakvo priviđenje, bila je to prava tetka Vanda, obična i pragmatična kao i uvek, koja nije dozvoljavala čak ni pomisao o nekakvim čudima.

Pre nego što pristupimo onome što se dalje dešavalo te nezaboravne zime, treba još kratko spomenuti određeni incident koji u našoj porodičnoj hronici uvek biva stidljivo zaklanjan. Šta se desilo s ujakom Edvardom? Stigao je u to vreme kod nas u posetu, ništa ne predosećajući, pucajući od zdravlja i elana, ostavivši u provinciji ženu i ćerku da sa čežnjom čekaju njegov povratak – stigao je u najboljem raspoloženju, da se malo zabavi, da se odmori podalje od porodice. I šta se desilo? Očevi eksperimenti ostavili su na njega ogroman utisak. Već posle prvih očevih demonstracija ustao je i potpuno mu se predao na raspolaganje. Bez ograničenja! Rekao je to gledajući ga u oči i snažno mu stiskajući ruku. Otac je razumeo. Proverio je, prvo, da ujak nema tradicionalnih predrasuda vezanih za principium individuationis. Ispostavilo se da nema, baš nikakvih. Ujak je bio liberalan i nije imao nikakve predrasude. Želeo je samo da služi nauci.

U  početku,  otac mu  je ostavljao nešto slobode. Pripremao se za suštinski eksperiment. Ujak Edvard je koristio tu svoju slobodu da upozna grad. Kupio je sebi poveći velosiped i na njemu se ukrug vozio po trgu, zagledajući sa visine svoga ata u prozore na prvom spratu. Prolazeći pored naše kuće elegantno je skidao šešir pred damama koje su stajale u prozoru. Imao je spiralno uvijene brkove i malu špicastu bradu. Uskoro je ipak shvatio da velosiped ne može da ga uputi u dublje tajne mehanike, da taj genijalni aparat nije u stanju da trajno donosi nove metafizičke groznice. I tada su počeli eksperimenti za koje je ujakov nedostatak predrasuda u odnosu na principium individuationis bio tako neophodan. Ujak Edvard nije imao ništa protiv toga da, za dobro nauke, bude fizički redukovan na goli princip Nefovog čekića. Bez žaljenja je pristao na postepenu redukciju svih svojih osobina u cilju otkrivanja svoje najdublje suštine, identične, kako je to odavno osećao, sa pomenutim principom.

Zatvorivši se u svom kabinetu, otac je počeo postepeno rastavljanje komplikovane ujka Edvardove ličnosti, mučnu psihoanalizu razloženu na niz dana i noći. Sto kabineta počeo je da se puni rastavljenim kompleksima iz ujakovih dubina. U početku, ujak je još učestvovao u našim obedima, znatno redukovan, još je probao da učestvuje u našim razgovorima, još jednom se provozao na velosipedu. Zatim je odustao od toga, uvidevši da je sve više dekompletiran. Pojavila se kod njega neka vrsta stida, karakteristična za stadijum u kome se nalazio. Izbegavao je ljude. Istovremeno, otac se sve više približavao cilju svojih ispitivanja. Redukovao je ujaka do neophodnog minimuma, odbacio je jedno za drugim sve što nije bilo suštinsko. Smestio ga je visoko u niši stepeništa, organizujući njegove elemente po principu Leklanšeovog sprega. Zid se na tom mestu bio ubuđao, gljive su rasprostrle po njemu svoje belo pletivo. Otac je bez skrupula koristio čitav kapital ujakovog entuzijazma, razvlačio njegovu nit po čitavoj dužini hodnika i levog krila kuće.

Pomerajući se  na  merdevinama  duž zida tamnog hodnika, zakucavao je male eksere u zid duž čitavog toka njegovog trenutnog života. Ta zadimljena, žuta popodneva bila su skoro sasvim tamna. Otac se koristio zapaljenom svećom, kojom je osvetljavao ubuđali zid, pedalj po pedalj. Kruže verzije, da je u poslednjem trenutku ujak Edvard, do tada tako pun herojske samokontrole, pokazao ipak izvesno nestrpljenje. Govori se čak da je došlo do snažne, mada okasnele eksplozije, koja je umalo uništila već skoro završeno delo. Ali instalacija je već bila gotova i ujak Edvard, kao što je čitavog života bio uzoran muž, otac i radnik, tako se i u svojoj poslednjoj ulozi na kraju predao višoj neminovnosti.

Ujak je funkcionisao odlično. Nije bilo slučaja kada bi otkazao poslušnost. Izašavši iz zamršenih komplikacija svoje ličnosti, u kojima se ranije toliko puta gubio, pronašao je konačno čistotu monolitnog i pravolinijskog principa, kome je od tada zauvek pripadao. Za cenu svoje s mukom administrirane višestrukosti dobio je sada jednostavnu, neproblematičnu besmrtnost. Da li je bio srećan? To je uzaludno pitanje. Ono ima smisao samo kada se odnosi na bića u kojima postoji bogatstvo alternativa i mogućnosti, zahvaljujući čemu aktuelna stvarnost može da se suprotstavi polu realnih mogućnosti, i da se u njima ugnezdi. Ali ujak Edvard nije imao alternativa, suprotnost: srećan-nesrećan za njega nije postojala, pošto je do poslednjeg detalja bio identičan sa samim sobom. Videći ga kako tako precizno funkcioniše, nije bilo moguće ne odati mu izvesno priznanje. Čak je i njegova žena, ujna Tereza, kada je posle izvesnog vremena pristigla tražeći muža, nije mogla da se uzdrži od čestog pritiskanja dugmeta, da bi čula taj jak i prodoran glas u kome je prepoznavala davni timbre njegovog nervoznog glasa. Što se tiče ćerke Ede, može se reći da se oduševila očevom karijerom. Kasnije je, istina, uzela od mene neku vrstu nadoknade, sveteći se za čin mog oca, ali to već pripada drugoj priči.

2

Prolazili su dani, popodneva su bivala sve duža. Nismo znali šta da radimo sa njima. Višak vremena, još uvek okrutnog, još nezasićenog i beskorisnog, produžio je večeri praznim sumracima. Završivši rano s pranjem posuđa i sredivanjem kuhinje. Adela je besposleno stajala na terasi, bez misli posmatrajući blede večernje daljine. Njene lepe oči, u nekoj drugoj prilici tako pune značenja, bile su izgubljene u tupoj zamišljenosti – okrugle, velike i blistave. Njena koža, krajem zime zamućena i posivela od kuhinjskih isparenja, sada se podmlađivala pod uticajem prolećne gravitacije meseca, koji se gojio iz četvrti u četvrt, dobijala je mlečne odsjaje, pozlatu od sunčanja, emajlni sjaj. Sada je trijumfovala nad kalfama, koji su gubili glavu pod njenim tamnim pogledima, ispadali iz uloge kompromitovanih mangupa i kafanskih tipova i potreseni njenom novom lepotom, tražili su novu platformu približenja, spremni na koncesiju na račun novog uređenja odnosa, spremni da priznaju pozitivne činjenice.

Uprkos svim očekivanjima, očevi eksperimenti nisu doveli ni do kakvog preokreta u svakidašnjem životu. Kalemljenje mesmerizma na telo savremene fizike nije se pokazalo plodnim. Ne može se reći da u očevim otkrićima nije bilo ni zrna istine. Ali istina ne odlučuje o uspehu ideje. Naša metafizička glad je ograničena i brzo podleže zasićenju. Otac se upravo nalazio na pragu novih senzacionalnih otkrića, kada je među sve nas, u redove njegovih sledbenika i šegrta, počela da se uvlači dosada i razočaranje. Sve češći su bili znaci nestrpljenja, koji su dovodili do otvorenih protesta. Naša priroda se bunila protiv slabljenja fundamentalnih zakona, bilo nam je dosta čuda, želeli smo da se vratimo staroj ali proverenoj i čvrstoj prozi redovnih događanja. I otac je to razumeo. Razumeo je da je otišao predaleko, i zaustavio je let svojih ideja. Grupa elegantnih sledbenica i sledbenika sa uvijenim brčićima smanjivala se iz dana u dan. Otac, želeći da se časno povuče, nameravao je upravo da najavi poslednju, oproštajnu projekciju, kada je iznenada jedan nov događaj usmerio svačiju pažnju u naizgied neočekivanom pravcu.

Jednog   je  dana,   vrativši   se  iz  škole,   moj   brat doneo neverovatnu, a ipak istinitu vest o bliskom smaku sveta. Naredili smo mu da sve ispriča ponovo, misleći da nismo čuli kako treba. Ali, ne. Upravo je tako glasila ta neverovatna vest, ta vest najteža za prihvatanje. Da, tako je, takav kakav jeste, nespreman i nedovršen, u nasumičnom trenutku vremena i prostora, bez konačnog računa, ne stigavši ni do kakvog cilja, nekako u polovini rečenice, bez tačke ili uzvičnika, bez suda i božjeg gneva – nekako u najlepšim odnosima, lojalno, prema dogovoru sa kojim su se složili svi zainteresovani i uz poštovanje  obostrano  priznatih  pravila  –  svet  je  trebalo  da izdahne jednostavno i neopozivo. Ne, nije to bilo eshatološko, odavno od strane proroka nagovešteno tragično finale i poslednji čin božije komedije. Ne, bio je to pre biciklističko- cirkuski, lažno-proročki, veličanstveno ćiribu-ćiribatorski kraj sveta – praćen aplauzirna svih duhova napretka. Nije bilo skoro nikoga ko nije bio trenutno ubeđen. Preneraženi i protestujući odmah su nadvikivani. Kako ne razumeju da je to u stvari veličanstvena šansa, najnapredniji mogući kraj sveta, u duhu slobodne misli, kraj sveta koji odgovara vremenu u kome živimo, koji donosi slavu Najviše Mudrosti? Vodile su se vatrene rasprave, crtano ad oculos na papirima iscepanim iz notesa, demonstrirano je sve dok ne uđe u glavu i poslednjem protivniku i skeptiku. U ilustrovanim časopisima pojavljivali su se posteri na čitavoj stranici, anticipirane slike katastrofe u efektnim inscenacijama. Videli su se tamo milionski gradovi obuhvaćeni noćnom panikom pod nebom osvetljenim svetlosnim signalima i fenomenima. Već je viđeno dejstvo dalekog bolida, čiji je parabolični vrh usmeren u zemaljsku kuglu stajao na nebu u nepokretnom letu, približavajući se sa brzinom od toliko i toliko milja u sekundi. Kao u cirkuskoj farsi, šeširi i cilindri su odletali u vazduh, kosa se podizala na glavi, kišobrani su se otvarali sami, a ćelava temena objavljivala su se ispod perika koje su spadale – pod crnim i ogromnim nebom koje je treperilo istovremenim alarmom svih zvezda.

Neka praznična atmosfera se ulila u naš život, nekakav entuzijazam i proždrljivost, nekakva važnost i uzvišenost je ušla u naše pokrete, raširila nam grudi kosmičkim uzdahom, Zemaljska kugla je noćima ključala u svečanoj pometnji, u ekstazi hiljada ljudi. Noći su postale crne i ogrormna Sazvežđa su u nebrojenim rojevima počela da  se okupljaju oko Zemlje. U crnom međuplanetarnom prostoru stajali su ti rojevi različito razmešteni, osipali su se prahom meteora, od ponora do ponora. Zalutali u beskrajnim prostorima, skoro da smo izgubili tlo pod nogama, dezorijentisani, izgubivši smisao za pravac, visili smo kao antipodi glavom naniže nad prevrnutim zenitom i lutali po zvezdanim rojevima, povlačeći olizan prst kroz čitave svetlosne godine, od zvezde do zvezde. Tako smo lutali po nebu razloženom u neuredan stroj, trčali u svim pravcima po beskrajnim stepenicama noći – emigranti napuštene planete što osvajaju neizmerni mravinjak zvezda. Otvorile su se poslednje barijere i biciklisti su usmerili svoja vozila u crni međuzvezdani prostor i stojeći na svojim velosipedima trajali su u nepokretnom letu kroz međuplanetarni vakuum, koji se stalno otvarao prema novim sazvežđima. Leteći tako slepim kolosekom, postavljali su puteve besane kosmografije, a u suštini su ostajali u planetarnoj letargiji, crni poput pepela, kao da su uvukli glavu u pepeljaru peći, krajnji cilj svih tih slepih letova.

Posle kratkog, haotičnog, napola prespavanog dana otvarala se noć kao ogromna zajednička domovina. Ljudi su izlazili na ulice, nadirali na trgove, glava na glavi, kao da su otvorena burad kavijara koji je potekao blistavim potocima olovne sačme u noći crnoj kao smola i bučnoj od zvezda. Stepenice su se lomile pod teretom hiljada, u svim prozorima su se ukazivale očajne figure, ljudi-šibice na pokretnim palidrvcima prelazili su preko parapeta u mesečarskom oduševljenju, stvarali su žive lance, kao mravi, pokretne  kolone i spratove – jedan drugom na ramenima – isticali su sa prozora na platforme trgova, svetle od bljeska buradi sa smolom.

Molim da mi oprostite ako sam preterao opisujući ove scene pune pometnje, povodeći se mimo volje za uzorom izvesnih starih gravura iz velike knjige katastrofa i poraza ljudskog roda. U svakom slučaju, sve te priče teže jednoj praslici, i to megalomansko preterivanje, ogromni patos tih scena pokazuje da smo probili dno večitog bureta uspomena, nekakve prabačve mita, i da smo dospeli u predčovečansku  noć punu uzburkanog života, uzavrele anamneze, i više ne možemo da zaustavimo nadošli potop. Ah, te bogate i urojene noći, poribljene zvezdama i blistave od krljušti, ah, te lavine njuškica koje sitnim gutljajima neprekidno proždiru sve sakupljene, neispijene tokove tih crnih i olujnih noći! Do kakvih fatalnih večeri, do kakvih žalosnih mreža su vodila ta tamna, hiljadu puta umnožena pokolenja?

O, nebesa tih dana, cela u svetlosnim signalima i meteorima, iscrtana proračunima astronoma, hiljadu puta preračunata, ispunjena ciframa, označena vodenim žigovima algebre. Sa licima plavim od slave tih noći lutali smo po nebesima koja su pulsirala od eksplozija dalekih sunaca, po sideričnim prosvetljenjima – rojevi ljudskih bića, koji su ostavljali širok trag dok su plovili po plićacima mlečnog puta raširenog na čitavo nebo, ljudska struja koju su predvodili biciklisti na svojim paučinastim aparatima. O, zvezdana areno noći, iscrtana do najdaljih granica evolucijama, spiralama, arkanama i petljama tih elastičnih vožnji, o, cikloide i epicikloide koje su izvodili u nadahnuću po dijagonalama neba, gubeći žičane ramove, nezainteresovano blistajuće obruče, dolazeći već nagi, na čistoj ideji biciklizma do svetlosnog cilja! Iz tih dana datira nova konstelacija, trinaesto sazvežđe zauvek prihvaćeno u krug Zodijaka, koje je od tada osvetljavalo naše noćno nebo: sazvežde Bicikliste.

Stanovi su u tim noćima bili prazni, širom otvoreni i osvetljeni lampama koje su jako dimile. Zavese na prozorima, izbačene daleko u noć, njihale su se i tako su stajali ti nizovi soba u sveobuhvatnoj promaji, koja ih je potpuno prožimala jednim neprekidnim, oštrim alarmom. Bio je to glas ujka Edvarda. Tako je, konačno je izgubio strpljenje, raskinuo sve veze koje su ga sputavale, pogazio je kategorički imperativ, oslobodio se stega svoje visoke moralnosti i zavijao. Užurbano je ućutkivan pomoću dugog štapa, kuhinjskim krpama pokušana je da se uguši ta snažna eksplozija. Ali čak i tako zapušen, ujak je divljao, nesvesno je zvonio, zvonio je bez izgleda da bude sprečen, bilo mu je već svejedno, i život je izlazio iz njega sa tom zvonjavom, topio se naočigled svih nas, bez spasa, u fatalnoj zagriženosti.

Povremeno je neko na trenutak upadao u prazne sobe probodene tim oštrim alarmom, među lampe koje su gorele visokim plamenima, pretrčavao na prstima nekoliko koraka od praga i zadržavao se neodlučno, kao da nešto traži. Ogledala su ga bez reči uvlačila u svoju prozirnu dubinu, u tišini ga delila među sobom. Ujak Edvard je zavijao tako da su ga čula i nebesa, puštao je glas da teče kroz sve te svetle i prazne sobe i usamljeni dezerter zvezda, pun loše savesti, kao da je došao da počini kakvo zlodelo, morao je da se neprimetno povuče iz stana, ošamućen alarmom, i da požuri ka vratima, ispraćen budnim pogledom ogledala koja su ga propuštala kroz svoj blistavi špalir, dok se u njihovoj dubini u raznim pravcima na prstima razilazio roj uplašenih odraza, sa prstom na usnama.

Opet se nad nama otvaralo neizmerno nebo posuto zvezdanim prahom. Na tom nebu, iz noći u noć već se u ranim večernjim časovima pojavljivao taj fatalni bolid, nagnut u stranu, okačen o vrh svoje parabole, nepokretno usmeren ka zemlji, gutajući bez posledica toliko i toliko hiljada milja u sekundi. Svi pogledi su bili usmereni ka njemu, dok je on, metalno svetleći, okruglog oblika, nešto svetliji u svom ispupčenom jezgru, sa matematičkom preciznošću izvršavao svoje dnevne obaveze. Kako je bilo teško poverovati da je taj mali crv, koji je nevino svetleo među nebrojenim rojevima zvezda, u stvari vatreni prst Baltazara, koji je na nebeskoj tabli ispisivao propast naše planete. Ali svako dete je znalo napamet tu fatalnu jednačinu obuhvaćenu u lulu višestrukog integrala,  iz koga je, po postavljanju granica, proisticala naša neminovna propast. Šta je moglo da nas spase?

Dok je masa ljudi trčala po velikoj noći, gubeći se među sjajem zvezda i fenomenima, otac je tiho ostao kod kuće. On je jedini znao tajni izlaz iz ovog haosa, tajne kulise kosmologije,  i smeškao se u potaji, Dok je ujak Edvard očajnički zavijao zapušen krpama, otac je tiho stavio glavu u otvor odžaka. Tamo je uvek bilo tiho i crno, nije se video ni prst pred nosom. Mirisalo je na topao vazduh, pepeo, tišinu, mirnu luku. Otac se udobno smestio, blago je sklopio oči. U taj crni skafander doma, zatopljen nad krovom u zvezdanu noć, upadao je slab sjaj zvezda i prelomljen, kao kroz staklenu prizmu, svetleo je u ložištu peći, bio je inicijalna varnica u tamnoj cevi odžaka. Otac je pažljivo okretao zavrtanj mikrometra i u vidno polje teleskopa je polako ulazio taj fatalni stvor, svetao kao mesec, približen kroz sočivo nadohvat ruke, sličan kakvoj skulpturi od gipsa koja je svetlela u nemoj tami međuplanetarne praznine. Izgledao je pomalo kao da je upravo preležao boginje, izoran krastama – rođeni brat meseca, izgubljeni dvojnik koji se posle hiljadugodišnjeg lutanja vraćao kući. Otac ga je pomerao pred uplašenim okom kao kolut švajcarskog sira, rupičastog, bledo žutog, oštro osvetljenog, pokrivenog belim krastama. Sa  rukom na zavrtnju mikrometra, sa okom osvetljenim kroz okular, otac je prelazio pogledom po gipsanoj kugli, video je na njenoj površini jasne slike bolesti koja ga je izjedala iznutra, vijugave kanale gubara-umetnika, koji je bušio sirastu i crvljivu površinu. Otac se trgnuo primetivši svoju grešku, jer ne, nije to bio švajcarski sir, bio je to očigledno ljudski mozak, anatomski preparat mozga u svoj svojoj komplikovanoj građi Otac je jasno video granice režnjeva, lavirint sive mase. Posmatrajući malo bolje, pročitao je čak i jedva vidljiva slova natpisa koji su bili u raznim pravcima ispisani po komplikovanoj mapi polulopte. Izgledalo je da je mozak anesteziran, duboko uspavan i u snu blago osmehnut. Tražeći razlog za taj osmeh, otac je kroz neuredan crtež površine ugledao suštinu pojave, i osmehnuo se sebi u brk. Šta sve može da nam otkrije naš vlastiti verni odžak, crn kao duvan u rogu. Kroz vijuge sive mase, kroz sitnu granulaciju useka, otac je primetio jasno vidljive konture embriona u karakterističnoj skupljenoj pozi, sa šakama uz lice, kako spava svoj blagi naopaki san u svetloj vodi amniona. Otac ga je ostavio da spava. Ustao je sa olakšanjem i zatvorio vratanca peći.

Dotle,  i  ne dalje.  Kako to,  a šta se desilo sa krajem sveta, šta sa tim veličanstvenim finalom koje je trebalo da sledi posle ovako dobro izvedenog uvoda? Spuštanje očiju i smeh. Zar je došlo do greške u računu, male netačnosti u dodavanju, štamparske greške prilikom prepisivanja? Ništa od toga. Račun je bio tačan, nikakva greška se nije uvukla među cifre. Šta se dakle dogodilo? Poslušajte. Bolid je hrabro grabio  napred, jurio je kao trkački at da na vreme stigne do cilja. Moda vremena je jurila zajedno sa njim. Neko vreme je leteo na čelu epohe kojoj je dao svoj oblik i ime. Posle su se ta dva hrabra trkača izravnala i jurili su paralelno u usiljenom galopu, a naša srca su solidarno kucala s njima. Posle se, ipak, moda pomerila napred za dužinu nosa, pretekla je neumorni bolid, Taj milimetar je odlučio sudbinu komete. Bila je već stara vest, jednom zauvek udaljena. Već su naša srca trčala prema novoj modi, ostavila su za sobom taj projektil, i nezainteresovano smo gledali kako bledi, smanjuje se, i na kraju rezignirano staje na horizontu, nagnut u stranu, već uzaludno skrećući u poslednju krivinu na svom putu, dalek i plav, bezopasan zauvek. Nije imao snage da izdrži napore takmičenja, moć novog čuda se izgubila, nikoga nije bilo briga za poražene. Ostavljen sam sebi, tiho je venuo u opštem nemaru.

Vraćali smo se svakodnevnim poslovima spuštene glave, bogatiji za jedno razočaranje. Ubrzano su uvijane kosmičke perspektive, život se vraćao na običan kolosek. Spavali smo tada neprekidno i danju i noću, da nadoknadimo izgubljeno vreme. Ležali smo pokunjeno u tamnim stanovima, savladani snom, odnošeni na vlastitom dahu među snove u kojima nije bilo zvezda. Ploveći tako, talasali smo – pištave frule, flaute i trube, prelivalo se pevljivo hrkanje kroz sve odaje sada već zatvorenih noći, noći bez zvezda. Ujak Edvard je ućutao zauvek. U vazduhu je još bilo njegovog alarmantnog očajanja, ali on sam više nije bio među živima. Život je izašao iz njega zajedno sa tim zvonkim paroksizmom, kolo se otvorilo, a on sam je bez problema stupao na sve više stepene besmrtnosti. U tamnom stanu, samo je otac bdeo šunjajući se tiho po sobama punim raspevanog spavanja. Povremeno je otvarao vratanca peći i zagledao se u s osmehom u crnu čeljust odžaka, gde je svetlosnim snom spavao zauvek osmehnut Homunculus, zatvoren u staklenoj ampuli, obuhvaćen puninom svetla, već precrtan, odložen u arhivu – samo broj u velikoj registraturi neba.

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.