Vjetar zlostavlja ukrućene peškire. Njišu se kao tri pijana moreplovca na žici. Jara je nepodnošljiva. Sunčevi zraci kao podsjetnici nemilosrdnog duha šamaraju me. Prašina podignuta nakon brundavih automobila obasipa me nepotrebnom nježnošću. Gdje sam krenuo? Prazan i kolebljiv, neodlučno odižem noge sa pločnika. Atrofija želje. Osluškujem tupave konverzacije u prolazu. Valjda zbog dosade ili učmalog života, spektar tema se sveo na politiku i nemaštinu u kombinaciji sa prostim slengom. Šesnaesti je maj. Ljeto kuca. Polen podrigujući izbaca ostatke hrane između jedinica. Obaveze nadolaze. Pretenzije polako gube površinski sloj zanosa i svaka izgleda kao razredni nastavnik strogog pogleda, piskutavog glasa. Gdje se izgubila dječija hrabrost, osokoljenost pubertetskog nadražaja? Spasonosno bi bilo kada bih pod naletom iskrene emotivne reakcije žario tuđa srca sa toliko uspjeha da mi se vrata sama otvaraju…I tužno je što mislim da bih uspio, samo kada bih krenuo. Ali kako, KUDA? Ne postoji odgovor. Nemoguće je… Bijeg u utrnulost i obamrlost pod efektom suvoparnih tabletica se čini trenutnim olakšanjem, dok iza kulisa đavo oštri britvu, siječe luk i iz usta mu se sliva sukrvica od jutarnje užine. Bijeli galeb se stropoštao ispred gradske pijace. Mravi kreću u radnu akciju. Prodavci duvana fućkaju krdžu, nezainteresovani za vječnu bitku dvije zaraćene strane. Majke odsutno guraju kolica, u kojima djeca primjećuju sijenke oko njih, i već sada radoznalim okicama naslućuju nadražujući haos među razvodnjenom tišinom azotnih ulica. Žene lakog morala već sada vrte kukovima, dozivaju jeftinim, nakarminisanim usnama, obilježenim herpesom. Psi laju jedni na druge. I oni su u sukobu. Lokomotive grokću poput svinja, zabrađene bojom bakra, dok (moja mašta bi dodala) u daljini bukti plam šuma, jer neprijatelj je prešao granicu. Samo urednici gradskih novina žurno i bez mnogo nametanja klize niz trotoare, ne okrećući se put poročne strane ulice, jer njihove žene brižno spremaju zakusku, dok im dječica slušaju uspavanke na radiju. I dalje ne znam gdje hitam. Prolazim pored bivšeg tržnog centra ”Revolucija”. Zelena stakla kao pećinski stalaktiti zvjere u prolaznike. Kompleksna konstrukcija podsjeća na zaleđenog rudara. Par dječaka i djevojčica krijući puše duvan. Slušaju rejv muziku. Čovječe, u moje vrijeme je Nirvana bila sinonim za tvrdo. A danas…tvrdo ne postoji, klima se glavom i krijući uvlači osoljeni dim u ionako nespretna pluća. Neonka ispred mene treperi crvenom bojom. EON. E.O.N. U trenutku shvatam da me tanka figura kraj trafike sve vrijeme posmatra.
Dugi, kafeni kaput u sinhronicitetu sa crnim čizmama odaje simpatičan odjevni stil. Vidim, uzima telefon. Kao pravi se da razgovara. Ili sam samo umislio. Prilazim.
”Evo me.”
”Izvini, ali…” Počinje da se smije.
”Učinio mi se jedan poznanik. Izvinjavam se.”
”Pa, već smo na neki način poznanici. Plus, nemam plan. Možemo gdje god.” Izvlačim upaljač iz probijenog džepa i palim 100s cigaretu. Dim se razliva kao prostrana rana.
”Dobar pokušaj. Ali, zapravo…” Zazvonio je telefon. Poskočila je nesvjesno. Blaga nervoza se očitava na čistom, uskom licu. Prćasti nosić izgleda poput bebinog. Usne su blago odvojene, blijede boje. Donja je za dva broja punija od gornje. Podsjeća na zimsku lisicu.
Nakon petosekundnog razgovora je ubacila telefon u torbu i bijesno me pogledala. Ugrizla se za donju usnu, iz koje je tiho šiknula topla, ljubičasta krv…
Luka Minić
