I nema veze
što nisam
i neću moći
prisustvovati tom spektaklu
maestralnom prozoru u svijet
Martinsona
koji je sebi rasporio stomak nožem
sa drškom od limunovog, ružinog
ili bilo kakvog kurčevitog drveta
otvorivši prostore za pravdu za
crveno nebo herostratsva jer
ne dospijevam da
ti zapamtim ime
Hari Martinsone
i to mi pričinjava zadovoljstvo
treba ga presjeći
po horizontu okačiti taj
blijedi ud oko vrata i otići do u
centar grada
i čuditi se tragičarskim sobama sa djecom
zakašnjelim očevima i biološkim majkama
jer između njih ne stoji ništa do
ud
koji nosim oko vrata kao
amajliju omču omču
i vi pitate – amajliju, omču?!
pa ne znam i nisam dospio da ti zapamtim ime
Hari
želim zamisliti tvoj nož
sa drškom od orahovog, javorovog, brezinog
ili bilo kakvog kurčevitog drveta
jer ljudi jos ništa bolje nisu izmislili
od antihumane virtuoznosti te drške
koja ti je otvorila prostore
i crveno nebo pravičnosti
sa sjevera na jug uzduž
i poprijeko
iako mi lično nije potrebno da
idem do centra grada
jer tamo neću naći
2, 15, 17, 32, 107
svoju tragičarsku lutriju
jer nigdje ne pripada do
u kliše i jednoličnost sobe
i ne dospijevam da ti zapamtim ime
Hari Martinsone ali
niko ne zna
i neće znati
kako si izračunao da je odveć
dockano i
da je Nobel dinamitaš
i ko jebe
Beloua i Nabokova
Hari
Nobel je dinamitaš
Hari
i koga još briga za poeziju i kontinuitet od
2, 15, 17, 32, 107
tragičarsku lutriju i sigurno
ne tražim sreću u njezinoj harmoniji
i sigurno zato
što ne želim
a vi pitate – kako to ne želiš?
ne znam ali ne dospijevam da ti zapamtim ime
Hari Hari Hari
i nikako da zaboravim koncepciju
2, 15, 17, 32, 107
svoju tragičarsku lutriju
i uvijek mi se isto događa
i potrebno je da
hodam u kontinuitetu
svih 40 stepenika
do stana gdje
su svi noževi tupi
i nema ključa u toaletu
da širim veš da
kuvam da sakupljam staklo
patetičnim bosim tabanima
A kako to bosim, pitate?
ne znam ali sam siguran
da ne dospijevam i neću dospjeti
da ti zapamtim ime
Hari Martinsone
2, 15, 17, 32, 107
moja tragičarska lutrija
koja mi spasava život
farbanom kosom noseći se
pravilno pravično i dosledno
isto kao i ti
i moj drugar
beskućnik klošar
što se mahnito smijao
dok je govorio o Wagneru o
Tristanu i Izoldi o
tonalitetu jedne smrti na plaži
I sigurno se pitate – kakva je to smrt na plaži?
ne znam ali ne dospijevam
Hari Hari Hari
to je nevolja koju preuzimam
trotoar
apoteka
interfon
i svih 40 stepenika kontinuiteta
do stana gdje su svi
noževi tupi i nema ključa od toaleta
dabome!
zbog sreće ili nesreće
Hari Martinsone
ne znam a čini mi se
da ni ti nisi znao
a ipak si posao do u centar
pravičnosti kakav
je to ulaz
Hari
gdje se sve na svijetu odvija
lagano
jer ljudi jos ništa bolje nisu izmislili
do tonaliteta
jedne smrti na plaži nerava
podjednakih groznica
i nečega još
I vi pitate – čega još čega još?
ne znam a čini mi se da ni ti
nisi znao
Martinsone
da nisi znao
Hari
Hari
Hari
ništa više od pravičnosti
i nepopravljivosti srca
Ali: šta je to srce? – pitate
ne znam ali sam siguran da
nije srcoliko
i da ne razumije tonalitet
jedne smrti na plaži
koju mi je pokazao kezeći se
drugar klošar beskućnik
a niko ga nije prisiljavao
kao ni tebe
Hari
čije ime ne dospijevam da zapamtim
Iluzornost je to
kad ideš desno
jer desno i hoćeš
ili lijevo svejedno
do u centar
grada sa
tragičarskim balkonima
natprirodnih zgrada
sa natprirodnom djecom
zakašnjelim očevima
biološkim majkama
Ipak- sa mnom je uvijek suprotno
a još te po imenu nisam nazvao
Hari
Pa kako nisi? – ljutite se
ne znam a sve mi se više čini
da ni ti nisi znao
Hari
Hari
Hari
i nikad neću saznati
kakve li je drške bio nož
kakve kurčevite drske
ali dosta o tome
uvijek nosim taj blijedi ud oko vrata
i hodam
u istoj koncepciji od 40
stepenica kontinuiteta
do stana
gdje perem veš
gdje kuvam
gdje čistim
gdje sjedim
na balkončiću
gdje ne radim nista
Kako ništa? – pitate me
ne znam ali ne dospijevam
da ti zapamtim ime Hari
Martinsone Hari
a sve više sam siguran da
ne znaš ni ti
ali priznajem ti ti
si imao svoju
užurbanost
pravičnost
crveno nebo
i dobar stomak
a ja samo
2, 15, 17, 32, 107
ne znam Hari
a sve više mi se čini da
ne znaš ni ti
i da nikad nećemo saznati kakva je
to kurčevita drška bila
a znamo
Hari Martinsone
da tu nije bilo
nikakvog
noža nit drške
jer svi su tupi
s one strane pravičnosti
i moramo prihvatiti
veliku nevolju svijeta
kako si rekao
prije nego nevolja prirodom postane
Nisi uspio Hari
nevolja jeste svijet i
priroda takođe i
ne postoje zidovi da
se na njih naslanjamo i
Nobel je dinamitaš
i Nabokov je mrtav
I Belou je mrtav
i to se neće promijeniti
brine me samo
je li neko sačuvao te
spasonosne makaze
za papir
za papir
za papir
sa plastičnom kurčevitom drškom
jer ljudi još ništa bolje nisu izmislili
od kurčevitih makaza za papir
i tvoje koncepcije
p r a v i č n o s t i.
Damjan Pejanović
