Proći će i ovo, i gore je prošlo. Nije nam ni prije ovoga bilo dobro, iako će
ona predepidemijska vremena, vrlo moguće, biti zapamćena kao stara dobra
vremena…
Nešto o tom istorijskom i ironijskom usudu pisano je i ranije baš na ovom mjestu.
Otprilike: nikada nije dovoljno loše. Nego, da ne prizivamo Nepomenika…
Državice zasute epidemijicom-zloslutnicom sve više liče na logore. Za sada su
ti logorčići potpuno utuljeni i mračni. Što od straha nas logoraša, što od
zbunjenosti i nesposobnosti upravitelja logora koji su se, kao i svi
upravitelji logora u logoraškoj povijesti, nadali da će redovno stanje vječno
potrajati. Dakle, da će u logorima biti sve onako pod konac, po odavno
utvrđenim logoraškim pravilima…
Dilberi-upravitelji jednostavno se nijesu nadali da će u logoru morati da se
ulogori još jedan logor i da će lojalni logoraši morati da se navikavaju na
najnoviji logorski red…
A desilo se, kao što se obično dešava, nešto čemu se niko nije nadao. U
vanrednim državicama i stanje je zvanično postalo – vanredno. Stanje prije
vanrednog, valjda, bilo je redovno. Ili je to bila neka sviknuta redovna
vanrednost…
To što i onako i ovako ništa nije šljakalo po pravilima službe, makar nikoga
nije momentalno moglo da ostavi bez života. Bile su to lijepe stare odložene
smrti koje su pripadale nekim nostalgičnim i idiličnim vremenima kada uzrok
odloženog umiranja iliti krepavanja i nije bio toliko važan…
Sad je za upravitelje logora sve preko noći postalo nekako zaguljenije. Svaka
greška postala je fatalnija, a svaka nesposobnost i neodgovornost – jezivija.
Život nam, braćo i sestre, zavisi od državnih službi. Naravski, Božija volja se
podrazumijeva.
Život nam je, braćo i sestre, u onim pretkoronskim divnim vremenima, zavisio
prosto-naprosto od Božije volje.
Naše ljubljene državice u ovim apokaliptičnim vremenima postaju servis
građana…
Šta li su bile u onim predapokaliptičnim vremenima, ko bi ga znao… izgleda da
su bile sve što nijesu smjele da budu…
Ponajprije – male vesele i šarene razbojničke jazbine, pravi vučiji brlozi u
kojima je, ruku na srculence, stanje makar bilo redovno…
Nijesmo, hoćah proreći, morali da brinemo: ubijalo se redovno, kralo se
redovno, lagalo se redovno, varalo se najredovnije…
Niko se oko toga nije previše potresao.
A onda je sjeme korone odnekuda palo, ili je iz dubine izniklo. I svi su se
potresli.
Logorčići su postali i zvanično – logorčići…
Pa smo se naprasno sjetili naših heroja – zdravstvenih radnika koji su i do
sada bili živi, samo što su – herojski skapavali.
Pa su onda ministri i ostala državotvorna armada konačno postali mučenici.
Počeli su, valjda, da rade svoj posao. Odnosno: počeli su da se uče ne bi li
radili svoj posao…
A to je prilično teško. Da biste radili svoj posao, trebalo bi da znate da
radite taj mučenički, taj samo svoj posao…
Za kvarne dembelane je svaka pomisao na pošteni rad – strašna Božija kazna. A
ako se ne vjeruje u Boga, onda je to strašna korona-kazna…
Kako je strašno raditi svoj posao, pomišljaju državotvorni mučenici ovih dana u
svojim mučnim kabinetima…
Kako je strašno pozivati građanstvo na slogu i solidarnost, pomišlja ovih dana
glavni dilber koji je sebe utemeljio na podjelama i mržnjama…
I sad: mi im kao vjerujemo…
I sad: oni nijesu ni za šta krivi…
A do juče: bili smo krivi što smo živi…
A sad: oni herojski brinu o našim životima…
I ne daju nam da upalimo buktinju slobode…
Ne daju nam logorsku vatru, kad smo već u logoru…
Možda Bog i nije vrhunski epidemiolog.
Vjerovatno postoje vrhunski ljudi, vrhunski ljekari, vrhunski epidemiolozi i u
ovim našim logorima…
I zbog toga se valjda nećemo zahvaljivati upraviteljima logora. Zahvalićemo se
Onome koji nije u logoru…
