Notes

Mesto u mećavi – Priča o Milanu Mladenoviću

mesto_u_mecavi_prica_o_milanu_mladenovicu-aleksandar_zikic__v

Aleksandar Žikić: Mesto u mećavi – Priča o Milanu Mladenoviću
Laguna
Beograd, 2014.

Odlomak iz knjige

Ogledalo Evrope

Sledeće godine bili su na MIDEM-u u Kanu, najvećem evropskom sajmu muzičke industrije, ali ništa se zaista značajno nije dogodilo. Sredinom 1990. imali su zapažen nastup na Prvom evropskom bijenalu rokenrola, koji je održan između 9. i 12. maja u Tuluzi, u Francuskoj. Svirali su 11. maja, a njihov saputnik, beogradski reditelj Vladimir Aleksić, opisao je taj događaj u ekskluzivnoj reportaži za magazin Pop Rock (broj 149, od 30. maja 1990) naslovljenoj “Na velika evropska vrata”:

„Pretposlednje veče Festivala očekivali smo s posebnim nestrpljenjem. Razlog: Ekatarina Velika. EKV je doputovala u Tuluzu sa dobro pripremljenim pres-materijalima, snimcima na engleskom jeziku, a video-spot (reditelj je autor ovog teksta) vrteo se na francuskoj TV nekoliko dana pre festivala. Na konferenciji za štampu, novinari evropskih listova i radio-stanica interesovali su se za status grupe u Jugoslaviji, za kontakte sa Evropom, za planove… Sve ovo doprinelo je kvalitetnom nastupu. Posle veoma dobre norveške grupe Matschtick Sun, sličnog sastava kao EKV (jedna devojka i tri muškarca), sa kojima kao menadžer i producent radi čovek (Knut Bohn) koji je sarađivao sa Čakom Kanom (Chaka Khan), Grejs Džouns (Grace Jones), Brajanom Ferijem (Bryan Ferry) i Duran Duran, Ekatarina Velika održala je jednosatni koncert, izvevši nekoliko pesama na engleskom i vrativši se na bis sa tri nove pesme. Francuski novinari su i te kako znali da prepoznaju kvalitet muzike. ’Odličan akademski rok sa prizvukom mistike evropskog istoka’ (La Depeche) burno je pozdravila i publika festivala. EKV je dobila i izvesne ponude za prodaju ploča, a možda najviše govori izjava jednog od direktora Festivala: ’Šteta što ne živite u Francuskoj, imali biste uspeha…’”

Uspeha?! U tom trenutku EKV je bila u stanju da bez mnogo napora oduva većinu onoga što bi mogao da ponudi “francuski rok” i bez zazora, s pogledom uprtim pravo u oči publike, stane na bilo koju od evropskih i svetskih pozornica.

“Ekatarina Velika, recimo još jednom, dobro je prošla u evropskoj konkurenciji. Koliko će se ambicije grupe i njihova buduća muzika poklopiti sa ukusom evropske publike, stručnjaka i menadžera, zavisi i od jednih i od drugih”, nastavio je Aleksić.

Možda, ipak, nešto više od “drugih”, mada se nikako ne može zaboraviti da su na eventualni uspeh EKV-a (ili ma kog drugog od jedva nekoliko preostalih evropski konkurentnih bendova koje smo tada imali) najviše uticali upravo – “treći”. Neuporedivo važnije od prodora rokenrola u druge zemlje u godinama koje su dolazile biće rušenje svoje sopstvene. Ekatarina nije nikuda otišla. Ostala je i snimila Dum Dum, album-ogledalo, čija je stilizovana, ali time nimalo ublažena gorčina predstavljala definitivni dokaz da se, čak i u uslovima sveopšte transformacije ukusa u užas, o ozbiljnim, teškim i čak aktuelnim temama može govoriti na atraktivan, ali nikako i banalan način. Poslednjim albumima EKV-a možda se može štošta zameriti, ali skliznuće u banalnost se za Milana ni tada niti ikada u karijeri nije pojavljivalo ni kao tačka na dalekom horizontu.

“Za Milana se može slobodno reći da je bio imun na banalnost”, reči su Petra Janjatovića. “Ne sećam se da je imao tih bezveznih banalnosti čak ni pri nekim sedenjima u kafanama. Bio je relativno škrt u priči, ali je uvek imao meru, funkcionisao je na takav način. Zato je uglavnom kompletan materijal koji je davao pri intervjuima bio, bar kod mene, iskorišćavan. Nije bilo viškova.”

“Milana je najviše nervirao nedostatak dobrog ukusa, primitivizam”, reči su Caneta iz Partibrejkersa. “Bio je oličenje pravednika. U vreme novog talasa bilo je mnogo neodgovornih ljudi koji su davali razne izjave. Njega je to ubijalo, a bio je takav čovek s kojim sam mogao u studiju da četiri sata ponavljam istu pesmu, dok se sve ne izgura do kraja. Sa Antonom (gitarista Partibrejkersa, p. a.) to ne bih mogao… ako ne možemo za pola čuke sve da završimo, kreteni smo i gotovo! Milan je imao pozitivnih vibracija dovoljno za čitav svet. A došlo je vreme kad smo jednostavno bili izgnani…”

Dakle, 1990. je počela sa novim, šestim po redu bubnjarem Markom Milivojevićem, koji je, kao i petorica prethodnih, bio jedan od najboljih među trenutno dostupnima i sposoban da kroz grupu izrazi deo vlastite individualnosti. Marko je u EKV došao iz Partibrejkersa.

“…koji su totalno drugačiji bend”, rekao je Milan jednom. “Markova podloga je džez, pošto je njegov otac (Rade Milivojević Nafta, jedan od najcenjenijih ovdašnjih džez bubnjara, p. a.) džez bubnjar. Iz tog džez sviranja uleteo je pravo u sirovi prljavi rokenrol koji sviraju Partibrejkersi, tako da je morao…”

Morao je, logično, da se prilagodi i to je uradio na način koji nije ostavio mesta dilemama da li su Milan, Magi i Bojan napravili pravi izbor. Kao i drugi Ekatarinini bubnjari (posebno Firči, koji je u jednom trenutku istovremeno svirao u tri grupe: EKV, Laboratorija i Jakarta), Marko je sarađivao i sa drugim bendovima, pa je između dva EKV albuma koja je snimio uspeo da pomogne grupi Bezobrazno zeleno i, zajedno sa Milanom, učestvuje na debi albumu tada obećavajućeg mladog beogradskog benda Baal.

“Postoji ogromna inovacija, koja je u meni i lično za mene”, rekao je Marko jednom, upitan o svojim daljim planovima. “Jednostavno, našao sam smer kojim ću da se krećem. Od kada smo počeli da sviramo zajedno, Magi i ja imamo ideju o nekom svom tripu, prepoznavanju kroz sviranje. Uz to, slede novi bendovi sa kojima ću, nadam se, da radim.”

Markovim dolaskom sanirana je ozbiljna pukotina nastala posle Žikine odluke da krene drugačijim putem. Tokom tri prethodne godine grupa je stigla ne samo do vrhunca popularnosti nego i vrhunca kompaktnosti: delovalo je da će konačno moći da se opuste i ne kreću svaki čas iz početka. U bendovima kakva je bila Ekatarina, zajedništvo, posebno na planu emocija, bilo je oduvek od vitalnog značaja. Ne zajedništvo u vulgarnom, timskom smislu, već mnogo više kao prožimanje individualnosti na dubljem spiritualnom planu. Govoreći o tome ne mogu da ne dotaknem činjenicu da je Milan u svojoj odrednici u almanahu Ko je ko u Srbiji 1991. naveo da je “agnostik”. Da, drugim rečima, veruje da se stvarnost ne može saznati. S druge strane, ceo njegov put bio je usmeren upravo suprotno: ka saznavanju stvarnosti kroz stvaralaštvo, kroz muziku i komunikaciju sa sobom i drugima.

“Uopšte nisam religiozan”, izjavio je jednom, upitan zašto se u njegovim pesmama često pojavljuje pojam neba. “Nebo je, zna se, simbol nečega nedokučivog, nečeg što se nadvija nad svima, simbol nekog zajedničkog života sa prirodom, sa kamenjem, ljudima, morem, simbol života na planeti. Znači, nebo je simbol nečeg iskonskog.”

Da li je reč o pojednostavljenju da bi se izbeglo komplikovano objašnjavanje i da li je paganski prizvuk u ovim njegovim rečima slučajan, pitanja su na koja se ne bih usuđivao da odgovaram. U svakom slučaju, donekle iznenađujuće zvuče tvrdnje o “nereligioznosti” i “agnosticizmu” iz usta čoveka čije mnoge pesme imaju skoro mistični prizvuk.

Od albuma Dum Dum Milanova karijera počinje da se povezuje sa stvarima sa kojima pre toga nije imala nikakve veze. Činjenica da je rođen u Zagrebu, odrastao u Sarajevu i najveći deo života proveo u Beogradu odjednom je počela da dobija na važnosti. Dolazile su krvave devedesete, godine u kojima je iznenada postalo veoma važno odakle je neko, na čijoj je strani, kakvi su njegovi stavovi prema “aktuelnim pitanjima”, godine u kojima će relativno dobro upakovan debilitet “narodnih masa” biti zamenjen otvoreno i cinično raspakovanim, koji zbog toga nije postao manje privlačan onima kojima je namenjen. Masa, koju Bela Hamvaš, najbliže istini, naziva “satanskim idiotom”, nikada nikome ništa dobro nije donela, pa ni sebi samoj. Poput svake sirove sile, ona se može usmeravati na dobro (što je neuporedivo ređi slučaj) i na zlo.

Ako napravimo paralelu sa stanjem u domaćem rokenrolu, uvek su uspešni dakle oni koji su uspeli da na svoju stranu, nezavisno od upotrebljenih sredstava, privuku što veći deo “mase”, bivali su automatski slavljeni i proglašavani najboljima, najvećima i najvrednijima, pri čemu se stalno zaboravljalo da većina, po prirodi stvari, nikada ne može biti u pravu. Većina ne zna i ne shvata. Ona mora biti vođena i usmeravana. Većina, uglavnom, živi banalnim i ispraznim životom, okrećući se, zbog toga, sličnim stvarima u umetnosti i životu uopšte. U retkim slučajevima, koliko god da ih je kroz istoriju bilo, kad su u pitanju zaista odabrani ljudi, vrednost postaje adekvatna broju sledbenika, mada se ni u većini takvih slučajeva ne smeju zanemariti faktori sudbine, sticaja okolnosti i dobrog marketinga. Milan i EKV predstavljali su, u tom smislu, apsolutni izuzetak na domaćoj sceni. Nijedna grupa, ni pre ni posle njih, nije uspela da pridobije toliki deo većine a da joj se, pritom, ničim ne dodvorava: ni podilaženjem ni ponižavanjem (ovo drugo, pokazalo se suviše puta da bi bilo neprovereno, “masa” voli i poštuje najviše od svega).

Svestan činjenice da neće moći da ostane po strani, mada mu to niko normalan ne bi smeo zameriti, Milan je povukao nekoliko poteza kojima je čak i u takvom vremenu uspeo i da se opredeli i da sačuva obraz.

“Kad sam radio za UNICEF”, ispričao mi je Petar Popović, “napravljena je pesma Universal Love i razgovarali smo sa Vanesom Redgrejv (Vanessa Redgrave) kako bi bilo najbolje da se to plasira. Milan je sve vreme imao svoj karakteristični gard i pitao se da li se u sve to treba mešati na način na koji je ona htela. Na kraju je zaključio da ne treba. Zajedno smo izašli sa sastanka, iz istog razloga, ali bez prethodne konsultacije. Svi na tom sastanku sa njom kod ministra za kulturu su se na kraju slikali, osim Milana. On nije hteo. Nije želeo da se sve pretvori u političku stvar, nego ako se pomaže toj deci, onda da se pomaže, a ne da se to koristi za ličnu promociju.”

Okretanje opšteljudskim vrednostima jedino je, osim izolacije, što častan čovek u nečasnim vremenima može sebi dopustiti. Posle toga ostaje samo da ne dozvoli da ga savlada trenutna strast i da odabere odgovarajuću formu. Milanu je sve to pošlo za rukom, iako bih rekao da je Slušaj ‘vamo, numera koju je početkom 1992. snimio ad hoc bend Rimtutituki, mnogo manje odgovarala njegovom senzibilitetu nego Canetovom ili Giletovom.

EKV
Dolce Vita

Milanov način mnogo je bolje demonstriran nešto ranije, kroz Dum Dum, album čija je udaljena asocijativnost vrlo direktno pogađala suštinu stvari. Sva težina jednog zloslutnog trenutka, za kojim je trebalo da dođu užas i nevolja, sva teskoba vremena u kojem se nije znalo šta nas čeka, a još uvek se verovalo da nas ne čeka ono što će nas snaći, sve to čuje se na albumu sa čijeg omota na jednoj strani gleda Milan, a sa druge Rembo.

“Pravili smo je pod velikim pritiskom”, rekao je Milan u jednom intervjuu, “zbog toga što se osećalo u vazduhu da će nešto strašno da se desi. Kao što je ovaj rat koji se sada dešava. Mi, normalno, nismo znali da će da dođe do ovakvih krajnjih konsekvenci, do užasa, do pucanja, do mrtvih ljudi… ali nekako smo osetili da će biti nekog zla, tako da smo bili opterećeni time i morali smo da skrenemo pažnju ljudima da nešto strašno visi u vazduhu i da se mi ne možemo pomiriti s tim da to postoji, pošto smo svoju mladost proživeli u nekom mirnijem vremenu, koje možda nije bilo najsrećnije. Međutim, ljudi su bar mogli da rade ono što su voleli da rade i nisu bili suočeni sa situacijom koja se svodi na preživljavanje. To što se sada dešava, to je jednostavno preživljavanje. Tako da sva muzika i svi tekstovi koji se nalaze na toj ploči nose tu atmosferu, koja je onako jeziva, preteća. Zato i jeste ta ploča tako mračna, depresivna.”

“Potreba za promenom vapije iz svake rime”, napisaće Ritam. “Potreba da se uhvati ukoštac sa realnošću takođe. Prva ploča koja je izašla u vreme kad je rat već počeo govorila je dosta o aktuelnim događajima. Mada ne na način na koji su oni mislili da govori.”

Toliko o opštim stvarima. Na ličnom planu Ekatarina se suočila sa najvećim personalnim gubitkom do tada. Koliko-toliko oguglala na neprestano menjanje bubnjara, grupa ipak nije bila spremna da prihvati odlazak jednog do te mere bitnog “konstitutivnog elementa” kakav je bio basista Bojan Pečar. Ne računajući inicijalni period – u to doba bavio se istraživanjem pop nostalgije u beogradskom sastavu VIA Talas – Bojan je u Ekatarini bio od samog početka, dajući ključni doprinos utiskivanju mnogih važnih delića njihovog mozaika. Njegov odlazak predstavljao je šok od kojeg se bend do kraja karijere nije sasvim oporavio.

“Onda je Bojan otišao na način na koji je otišao”, priča Margita, “sa žvakom da dolazi za nedelju dana iz Londona i više se nikad nije javio. Javio se jednom meni iz neke govornice, razgovor je trajao petnaest sekundi i veza se prekinula. To je bilo sve. Javio se opet kad je Milan već bio bolestan i završilo se tako što je Milan njega tešio da, kao, nema problema, ništa to nije… Dakle, Bojan nestaje i Milanu počinje da se ljulja ceo sistem, cela pozicija, on nema mogućnosti da se povuče ili da radi nešto drugo. U takvoj situaciji razviješ potrebu da znaš tačno šta je tvoje. Bojan je otišao u januaru ‘90, godinu dana pre Dum Duma i mi smo probali da radimo sa Duletom, koji sada svira saksofon u Plejboju. Probe su bile lepe i on je jako muzikalan, ali kad smo ušli u studio blokirao se i nije mogao ništa da uradi. Na Dum Dumu bas svira Bata Božanić (jedan od najcenjenijih studijskih i džez basista kod nas, p. a.). Jednu seriju koncerata odsvirao je Miško Plavi, talentovani beogradski muzičar iz senke, odlučivši ipak da posle svega ostane u svom matičnom bendu Piloti.u

“Bojan je neverovatno talentovan”, rekao je Milan u vreme Samo par godina za nas. “On je evoluirao sa svojim sviranjem basa. Tokom ovih godina koje smo proveli zajedno on je izgustirao egzibicije na basu, tako da sada svira potpuno prečišćeno. Sve mi se više dopada kako svira i uopšte pristupa svom instrumentu. Bojan ima veoma izgrađen muzički ukus i dobar osećaj.”

Za produkciju Dum Duma opet je pozvan Teodor Jani, koji je stvari postavio adekvatno naboju gneva i otpora koji je album sadržao. Gostovali su, između ostalih, Tanja Jovićević i Zvonko Đukić. Najupečatljivije pesme bile su naslovna Idemo i Zabranjujem, dok su se iz drugog plana pomaljale Bledo ili Dolce Vita.

“To su sve aspekti”, pričao je Milan, “u kojima se čovek nalazi suočen sa nekom nerešivom situacijom, koja ne zavisi od toga da li će on malo više ili malo manje da se potrudi. Pesma Dum Dum je prva na ploči i govori o borbi za vlast, o beskrupuloznosti ljudi koji se bore za vlast. Pesma Siguran više liči na stav nekoga ko traži sigurnost u nekom zatvorenijem svetu. Normalno, kad postoje tako strašna dešavanja, ljudi se okreću najbližima: ženi, majci, devojci… znači, nekom užem krugu ljudi. Okreću se stvaranju.”

Sledi, u istom intervjuu, analiza još nekih numera sa albuma:

“Karavan je stara priča. Karavan prolazi, psi laju… To je priča o životu koji prolazi pokraj ljudi koji su bili dugo okovani, čije su ruke i noge bile u okovima, koji nisu mogli ni da se pokrenu ni da se pobune protiv nečega što im ne odgovara. To je poziv da se nešto uradi.

Bledo je jedna spora pesma, jako tužna i jako nežna. Priča je o osobi koja ostaje sama. Napuštena. Koja svodi neki svoj bilans. U stvari, neko to svodi za nju.

Pesma se zove Dolce Vita. U toj pesmi u srednjem delu su stihovi: Ovo je tren koji osećam kako promiče iznad krovova / kamen uzdiše, miris zavija glasom vremena što se raspada…. To je vreme koje se raspada. Dezintegracija svega. A Dolce Vita je čista ironija.”

I najzad:

“Osnovna poruka ove ploče je da treba zabraniti… Možda je trebalo da se ploča zove ‘Zabranjujem!’. Jednostavno, svako bi trebalo da kaže zabranjujem da se to i to dešava meni i drugima i neću to i to! Onda ne bi došlo do svega ovoga.

Zabraniti se, naravno, nije moglo, ali se nije moglo ni ćutati. Januara 1992. snimljen je u besplatno dobijenom studiju Pink singl sa numerom Slušaj ‘vamo, čiji je refren glasio Mir, brate, mir. Uradila ga je grupa Rimtutituki, koju su činili Borko, Cane i Anton (Partibrejkers), Gile, Švaba i Čavke (Električni orgazam), Jovec (ex Električni orgazam) i Milan (EKV), a objavio B92, pod etiketom PGP RTS-a, uz pomoć Petra Popovića. Pesma je obilno korišćena u antiratnoj kampanji, a grupa je trebalo da ima duži život i trajnije dejstvo nego što je na kraju, sticajem okolnosti, imala.

“Rimtutituki je krenuo”, ispričao mi je Gile, “tako što je bilo neko potpisivanje protiv nasilne mobilizacije u Beogradu i tu smo se našli mi, Partibrejkersi, Rambo Amadeus i EKV. Onda su Čavke i Cane dali ideju: trebalo je da tu bude i Rambo, ali se nije pojavio na sastanku. Na jednoj probi, kojoj Milan nije prisustvovao, napravili smo Slušaj ‘vamo, Anton i ja uglavnom muziku, a Cane, uz pomoć ostalih, tekst. Milan je posle snimio slajd gitaru i pevao prateći vokal.”

“U pesmi nema patetike”, izjavio je Milan. “To je samo prljavi rokenrol koji sviraju ljudi koji su isto tako prljavi, ali su iskreni i čisti iznutra. I govori o tome koliko dobrog želimo svima. Slovenci imaju jedan dobar moto koji glasi Manje pucaj, više tucaj, koji se nalazi i u pesmi Slušaj ‘vamo”

Promocija projekta održana je 2. marta u Muzeju kinoteke, a kampanja je bila zamišljena kao kompletno delovanje, od medija do bedževa, majica i poruka za mir.

“Tu sam prvi put osetio”, kaže Đule, “da su se neki koji su ranije bili duhovno različiti i čak osećali netrpeljivost možda skupili i da se tu desila jedna alhemija, što je posle rezultiralo Milanovim gostovanjem na Giletovom koncertu, zajedno sa Antonom i Canetom. Videli ste te ljude zajedno na bini…”

Deo promocije bio je i koncert na kamionu, koji je kružio ulicama Beograda.

“Kad je nestalo benzina na Trgu republike”, ispričao je Cane u jednom intervjuu, “videlo se kolika je Milan zvezda. Kad su stotine i stotine klinki pored svih nas samo od njega tražile autogram, a on je bio u fazonu: ‘Ne!’ Ja mu kažem: ‘Ma daj, Mićko…’ On je jedini od svih nas bio dobar đak. Voleo je silinu, snagu, bio je profi. Ja mnoge stvari nisam razumeo… On odsvira koncert u Domu omladine i nemarnošću nekih ljudi to se ne snimi na videu i oni ponavljaju posle svirke tri puta ceo repertoar da bi snimili. To su užasne stvari za organizam.”

“Kasnije, mnogo kasnije”, napisao je Mihajlo Pantić u već citiranom tekstu, “rat je već bio počeo, a ni mi više nismo bili tako mladi (nostalgija je napor duhu), jedne nedeljne večeri, u sumrak, na Slaviji video sam ga poslednji put uživo. Kamion, na kome se nalazila prava ekipa, zatrpan razglasom, kružio je trgom i proizvodio buku i gužvu. Mir, brate, mir pevao je Cane, a Milan se priključivao iz drugog plana. Ljudi, svi Milanovi ljudi, nečujno prizvani iz svih delova grada, skupljali su se polako i sa nevericom, svetla su se palila i najsumorniji beogradski trg postepeno je menjao svoj lik. Otišao sam niz sporednu ulicu, kraj neke ruševine u kojoj su se još uvek prepoznavali prljavi zidovi bivših soba. Te večeri se nešto završilo, bilo bi prepatetično da kažem kako je to bila naša mladost, u svakom slučaju bio je to poslednji pokušaj da se nešto promeni u zemlji u kojoj se ništa stvarno ne može promeniti, mirno, pameću, tihim glasom. I tako: sada smo tu gde jesmo, prerano stari, umorni i ravnodušni.

Rimtutituki je u Beogradu nastupio na uličnom antiratnom koncertu 22. aprila 1992. godine. Za vreme svirke neko je bacio suzavac pored bine, ali ih to nije omelo da završe nastup. Singl je razaslat mnogim evropskim radio-stanicama, ali nije postigao očekivani odjek. O efektima i planovima Rimtutitukija Milan je govorio više od godinu dana kasnije, u intervjuu za Vreme zabave:

“Tačno pre godinu dana vežbali smo, napravili dosta pesama koje su baš dobro zvučale, hteli smo da ih snimimo za ploču, ali kad ljudi sa tri različite strane rade istu stvar, onda to počne da se rasipa. Međutim, Zoran Zagorčić (ex Du Du A) napravio je pesmu (Universal Love, p. a.) za koju smo svi zajedno pisali tekst, jer smo se tu zatekli, a ideja je da tom pesmom sakupimo novac za decu postradalu u Bosni. Pesma je klasičnog, himničnog karaktera, kao one za Band Aid, tako da nije u stilu nijedne od grupa od kojih je Rimtutituki sastavljen, ali je vrlo iskrena. Ako bismo uspeli da to dovedemo na MTV i da se zaista skupi neki novac, onda će imati smisla.”

Što se efekata tiče, Rimtutituki je leta 1992. u Beču imao dva koncerta.

“Jedan je bio na otvorenom”, rekao je Milan, “protiv mržnje prema strancima i protiv fašizma. Okupilo se 70.000 ljudi. Sem nas svirali su razni austrijski bendovi i Temptations. Osim toga, ništa bitnije nismo postigli, ali drago mi je što je u prvim danima rata u Bosni pesma Slušaj ‘vamo vrlo često puštana na sarajevskom radiju. Sa rezignacijom možemo da konstatujemo, kao ništa nismo uspeli da zaustavimo, ali smo bar rekli šta mislimo. I trudićemo se da povodom toga još ponešto uradimo. Možda zvuči malo patetično, ali mi smo se u okviru Ekatarine oduvek osećali kao da smo u nekoj vrsti misije. U početku je to bilo u misiji muzike, a kada su stvari počele da se pogoršavaju, govorili smo o tim problemima. Kao ljudi koji su proputovali svaki deo zemlje osećali smo se pozvanim da kažemo nešto protiv mržnje, jer smo videli da su ljudi svuda isti i da je bitna komunikacija. Da ljudi više pričaju, manje bi se tukli. To nam je postalo sve važnije i postali smo direktniji. Trenutno smo u fazi da se ne libimo da budemo vrlo otvoreni, nema potrebe za zamagljivanjem, sakrivanjem, pesničkim strukturama, metaforama. Mora da se dopre do svakog zdravog mozga u ovoj zemlji, izazov je reći nešto jednostavno i direktno a da ne bude glupo i otrcano. Nažalost, u toj smo fazi. Voleo bih da smo art bend koji se bavi sobom u zemlji blagostanja.”

Time nije iscrpen spisak koncerata za podršku mirovnoj inicijativi na kojima su Milan i EKV učestvovali. Tu su još i Jutelov koncert za mir u Sarajevu, Koncert za Sarajevo u Beogradu, Human Rights, odnosno Rock Against War koncerti u Berlinu i Pragu, gde su nastupili sa Električnim orgazmom, Partibrejkersima i Vješticama, zagrebačkim bendom koji su osnovali Mladen Juričić (ex Film), Srđan Sacher (ex Haustor) i Boris Leiner (ex Azra).

“Bilo je fenomenalno u Beču”, kaže o tome Gile. “Imali smo dva koncerta – jedan u Rockhouseu, gde su tri dana pre nas svirali Pearl Jam. Bilo je malo ljudi, nisu verovatno ni znali šta se dešava, niti je to bilo posebno reklamirano. Nastupili smo kao Rimtutituki i koncert je trajao nekih pola sata. Drugi nastup je bio na nekom antifašističkom besplatnom koncertu, gde smo svirali pre Temptationsa, kao, mi silazimo sa scene a penju se Temptationsi. Tu je bilo bar 100.000 ljudi, stvarno fenomenalno. Meni je žao što nismo ništa više uradili sa Rimtutitukijem, što nismo makar snimili album, jer je to bila prvobitna ideja. Čak smo se nalazili Milan, Cane i ja i napravili smo nekoliko stvari, jedna se zvala Niko ne sme da zna koliko sam đubre ja, to je Canetov tekst. U Pragu i Berlinu su nam se priključile i zagrebačke Vještice. Svirali smo na dobrim mestima i sve sale su bile pune.”

“Znam da su na koncertu u Berlinu”, seća se Petar Janjatović, koji je pratio bendove na putovanju, “Nemci sa kojima sam razgovarao uglavnom govorili da su im naj – zanimljivije Vještice i EKV. Jer su se i Partibrejkersi i Električni orgazam bavili muzikom na tragu standardnih rok bendova. EKV su prepoznali kao drugačiji senzibilitet od onoga što im se najčešće nudilo. Uoči koncerta smo se bili podelili za gostovanja na različitim radio-stanicama. Znam da je Milan otišao na jedan, a Magi, Cane i ja na neki drugi radio i posle, kad smo se našli, prepričavali smo iskustva i naša su bila neprijatna, jer su se javljali neki muslimani koji su pretili da će da nas ubiju na koncertu i da će sve rasturiti, a kod Milana je bilo sasvim obrnuto. Sve su se neki fini ljudi javljali i bila je prijatna atmosfera. Putovanje je, inače, bilo u užasnoj gunguli i gužvi jer je putovalo najmanje petnaest ljudi i sve me je to podsetilo, s obzirom na to da su bili u pitanju isti ljudi, na onu vrstu druženja i atmosfere koja je postojala u Beogradu krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, kao da je ponovo bila uspostavljena ta vrsta komunikacije. Što se samog nastupa tiče, bilo je očigledno da Milan ulaže puno truda da bend funkcioniše i da se predstavi u najboljem mogućem svetlu. Bas je tada već svirao Ćima (Dragiša Uskoković, koji će snimiti poslednji EKV album Neko nas posmatra, p. a.), a Milan je imao vrlo jak frontmenski gard. Sećam se u klubu Bunker u Pragu da je bila relativno mala bina i da se sve vreme prosto unosio publici u lice. Nosio je majice bez rukava i bio vrlo kratko ošišan, tako da je i izgledom podvlačio tu pozitivnu varijantu scenske agresivnosti. U vozu od Beograda do Praga proveli smo otprilike dvadeset tri sata i većina je bila nervozna. S druge strane, ponašali smo se kao da se sa zemljom ništa u međuvremenu nije dogodilo, kao da je sve normalno. Milan je, sećam se, bio potpuno miran sve vreme, delovao je kao da pripada onoj vrsti ljudi za koje ništa nije problem. Sve može da se uradi, sve funkcioniše uz malo truda. Strašno je bio kooperativan, potpuno kul, sve može. U stvari, takvog ga uglavnom i pamtim.”

http://www.vreme.rs/cms/view.php?id=1248299

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.