Anatomija Fenomena

Moji izumi (2) – Neprocenjiva vrednost samoposmatranja [Tema: Tesla]

nikola tesla

Moji prvi izumiteljski napori

Zadržaću se kratko na ovim neobičnim iskustvima, jer bi ona mogla da budu interesantna studentima psihologije i fiziologije, kao i zbog toga što je ovaj period agonije ostavio najveće posledice na moj duhovni razvoj i kasniji rad. Ali preko je potrebno prvo povezati okolnosti i prilike koje su im prethodile i u kojima može da se nađe njihovo delimično objašnjenje.

Još od detinjstva sam morao da se bavim samim sobom. Zbog toga sam mnogo patio ali, gledano iz sadašnje perspektive, to je bila sreća u nesreći, jer me je to naučilo da uvažavam neprocenjivu vrednost samoposmatranja radi očuvanja života, kao i radi postizanja uspeha. Radne obaveze i neprekidna bujica utisaka koja navire u našu svest kroz sva vrata saznanja, čini današnje življenje pogibeljnim u mnogočemu. Većina ljudi je tako obuzeta mislima o spoljnjem svetu i sasvim sklona da zaboravi na ono što se događa u njima samima. Prerana smrt miliona ljudi prvenstveno se vezuje za ovaj uzrok. Čak i oni koji o tome vode računa, prave zajedničku grešku da izbegavaju prividne i ignorišu prave opasnosti. A ono što je istina za jednu osobu, to važi manje-više za sve ljude. Svedok toga je, na primer, prohibicija. Drastična, ako ne i protivustavna mera sprovodi se sada u ovoj zemlji da bi se sprečilo konzumiranje alkohola, a ipak je činjenica da su kafa, čaj, cigare, te žvakaća guma i drugi stimulusi kojima se slobodno odaje čak i nezrela omladina, mnogo štetniji za naciju sudeći po broju ljudi koji im podležu. Tako sam, na primer, u toku svojih studentskih dana sakupljao podatke iz objavljenih čitulja u Beču, postojbini ljudi koji piju kafu i ustanovio da su smrtni slučajevi prouzrokovani srčanim tegobama ponekad dostizali gotovo šezdeset i sedam procenata od ukupnog broja umrlih.

Slična zapažanja verovatno mogu postojati i u gradovima u kojima se prekomerno pije čaj. Taj ukusni napitak veoma uzbuđuje i postepeno iscrpljuje fina moždana vlakna. Isto tako ozbiljno utiče na arterijsku cirkulaciju i trebalo bi ga uživati što ređe, utoliko pre što je njegovo štetno dejstvo sporo i neosetno. Duvan, s druge strane, pogoduje lakom i prijatnom razmišljanju ali oduzima intenzitet i koncentraciju neophodnu za svaki snažan i istinski umni napor. Žvakaća guma pomaže kratko vreme ali vrlo brzo suši žlezde i dovodi do trajnog oštećenja, a da ne govorimo o odvratnosti koju stvara. Alkohol je odličan okrepljujući napitak u malim količinama, ali ima otrovno dejstvo kada se koristi prekomerno i potpuno je nevažno da li se unese u organizam kao viski ili se proizvede u stomaku od unetog šećera. Ali ne treba prevideti da su svi oni veliki eliminatori koji pomažu prirodi podupirući njen okrutan ali pravedan zakon da opstaju samo najsnažniji.

Nestrpljivi reformatori morali bi takođe da budu obazrivi prema večitoj izopačenosti čovečanstva kome je mnogo draže indiferentno laissez-faire od prisilnog sputavanja. Istina je da su nam potrebni stimulusi da bismo najbolje radili pod sadašnjim životnim uslovima, kao i to da moramo da budemo umereni i kontrolišemo svoje apetite i sklonosti u svakom pogledu. To je upravo ono što radim već dugi niz godina, uspevajući da ostanem mlad i duhom i telom. Apstinencija nije bila uvek po mome ukusu, ali prijatna iskustva koja sada stičem moja su velika nagrada. Samo u nadi da ću nekoga preobratiti svojim poukama i uverenjima, podsetiću na jedno ili dva od njih.

Pre izvesnog vremena sam se vraćao u svoj hotel. Bila je oštra hladna noć, tlo klizavo, a u blizini nije bilo taksija. Pola bloka iza mene išao je neki čovek koji je isto kao ja jedva čekao da stigne u zaklon. Odjednom su mi noge poletele u vazduh, istog trenutka blesnulo mi je u glavi, nervi su reagovali, mišići su se zgrčili.

Okrenuo sam se za sto osamdeset stepeni i dočekao se na ruke. Nastavih da hodam kao da se ništa nije dogodilo, kada me stranac sustiže. “Koliko Vam je godina?“, upitao je, ispitivački me posmatrajući. ”O, oko pedeset devet”, odgovorio sam. “Zašto?“ “Pa”, odvratio je, ”video sam da to mačka čini, ali čovek nikada.”

Mesec dana pre nego što sam želeo da naručim nove naočari, otišao sam očnom lekaru koji me je kao i obično pregledao. Gledao me je zaprepašćeno jer sam sa lakoćom čitao najsitnija slova sa prilične udaljenosti. Kada sam mu rekao da imam više od šezdeset godina ostao je bez daha, zaprepašćen. Moji prijatelji vrlo često primete da mi odelo stoji kao saliveno, a ne znaju da je sva moja odeća napravljena po merama koje sam imao još pre 35 godina a koje se od tada nisu promenile. Za sve to vreme moja težina se nije promenila ni za funtu.

U vezi sa tim mogu da ispričam jednu smešnu priču. Jedne zimske večeri 1885. godine gospodin Edison (Thomas Edison), Edvard Džonson (Edvard N. Jonson), predsednik Edisonove kompanije za osvetljenje, gospodin Bečelor (Batchelor), upravnik radova i ja ušli smo u mali hodnik preko puta zgrade 65 na Petoj aveniji gde su se nalazile kancelarije kompanije. Neko je predložio da jedan drugome pogađamo težinu i mene su nagovorili da prvi ”stanem na vagu“. Edison me je svuda opipao i rekao: “Tesla je do u uncu težak 152 funte” i tačno je pogodio. Imao sam bez odeće 142 funte, što sam do danas zadržao. Šapnuo sam gospodinu Džonsonu: “Kako je moguće da je Edison gotovo tačno pogodio moju težinu?” “Pa” , rekao je tihim glasom, ”reći ću vam u poverenju ali ne smete nikome da kažete. On je dugo vremena radio u Čikagu u klanici gde je svakodnevno merio na hiljade svinja. Eto zato!“ Moj prijatelj, poštovani Čonsi (Shancey M. Depew) mi je govorio o Englezu kome je ispričao jednu od svojih originalnih anegdota i koji ga je slušao sa zbunjenim izrazom na licu, ali se tek godinu dana kasnije smejao. Ja iskreno priznajem da mi je trebalo duže od godinu dana da pravilno shvatim Džonsonovu šalu.

Moje zdravstveno stanje je dobro jednostavno zato što sam živeo oprezno i umereno i možda je najneverovatnija stvar da sam tri puta u svojoj mladosti bio prepušten bolesti, beznadno fizički razoren i napušten od lekara. Štaviše, iz neznanja i bezbrižnosti zapadao sam u razne teškoće, opasnosti i neprilike iz kojih sam se izvukao pomoću čarolije. Davio sam se desetak puta; gotovo su me živog skuvali i jedva sam izbegao da me ne spale. Bio sam živ zakopan, izgubljen i smrznut. Za dlaku sam izbegao besnim psima i divljim svinjama i drugim divljim životinjama. Preživeo sam strašne bolesti i prolazio kroz raznovrsne čudnovate nezgode a to što sam danas zdrav i krepak – pravo je čudo. Kada se u mislima vratim na te događaje, siguran sam da to što sam se spasao nije bila puka slučajnost.

Nastojanje izumitelja je u osnovi spasavanje života. Bilo da ukroćuje sile, usavršava naprave ili obezbeđuje nove udobnosti i lagodnosti, on doprinosi sigurnosti naše egzistencije. On je takođe sposobniji od običnog čoveka da se zaštiti u opasnosti, pošto je pažljiv u osmatranju i snalažljiv je. Da nisam imao drugih dokaza da u izvesnoj meri posedujem ove osobine, pronašao bih ih u pomenutim ličnim iskustvima. Čitalac će moći i sam da prosudi ukoliko navedem nekoliko primera. Jednom prilikom, kada mi je bilo oko četrnaest godina, želeo sam da uplašim neke drugove koji su se kupali sa mnom. Planirao sam da zaronim ispod jednog splava i da nečujno isplivam sa druge strane. Plivanje i ronjenje su mi bili prirodni kao i patki i bio sam siguran da mogu da izvedem taj poduhvat. Prema tome, zaronio sam i kada sam bio van njihovog vidokruga, okrenuo sam se i nastavio brzo da plivam prema suprotnoj strani. Misleći da sam sigurno preronio splav, izronio sam na površinu ali – na svoje razočaranje – udario sam u deblo. Naravno, odmah sam zaronio napred brzim zamasima, dok nisam počeo da gubim dah. Kada sam po drugi put izronio, glavom sam ponovo udario u deblo. Obuzelo me je očajanje. Međutim, prikupivši svu snagu, napravio sam treći očajnički pokušaj ali rezultat je bio isti. Mučenje nastalo zbog zadržavanja daha postalo je neizdržljivo, zavrtelo mi se u glavi i počeo sam da tonem. U tom trenutku, kada je moja situacija izgledala potpuno beznadežnom, javio mi se jedan od onih već doživljenih bleskova svetlosti i splav iznad mene se pojavio u mom priviđenju. Ili sam nazreo ili pogodio da postoji mali prostor između površine vode i dasaka koje su stajale na deblima i gotovo bez svesti sam isplivao na površinu, čvrsto pritisnuo usta na daske i uspeo sam da udahnem malo vazduha, na nesreću pomešanog sa kapljicama vode koje su me skoro ugušile. Nekoliko puta sam ponovio to isto kao u snu sve dok mi se srce koje je jako kucalo nije smirilo i dok se nisam pribrao. Posle toga sam nekoliko puta bezuspešno zaronio, pošto sam potpuno izgubio orijentaciju, ali sam konačno uspeo da izađem iz zamke kada su moji prijatelji već digli ruke od mene i počeli da traže moje telo.

Ta sezona kupanja bila je pokvarena mojom lakoumnošću ali ubrzo sam zaboravio tu lekciju i samo dve godine kasnije sam zapao u još goru nepriliku. U blizini grada u kome sam u to vreme učio nalazio se mlin za brašno sa branom preko reke. Po pravilu nivo vode u reci je bio samo dva do tri inča iznad brane i plivanje do nje nije bilo tako opasno, u šta sam se često upuštao. Jednoga dana uputio sam se sam do reke da u njoj uživam kao i obično. Međutim, kada sam doplivao blizu brane, užasnuo sam se uvidevši da je voda porasla i da me brzo nosi. Pokušao sam da pobegnem ali je bilo prekasno. Na sreću, uspeo sam da me voda ne odnese jer sam se uhvatio za branu obema rukama. Pritisak na moje grudi je bio veoma veliki i jedva sam uspevao da održim glavu iznad vode. Žive duše nije bilo na vidiku i moj glas se gubio u hučanju vodopada. Polako i postepeno gubio sam snagu i nisam više bio u stanju da izdržim pritisak. Upravo kada sam nameravao da se pustim nizvodno i tako razbijem o stene, u blesku svetlosti sam ugledao poznati dijagram koji je ilustrovao hidraulički princip po kome je pritisak tečnosti u pokretu proporcionalan površini na koju deluje, i automatski sam se okrenuo na svoju levu stranu. Kao magijom, pritisak se smanjio i ja sam shvatio da u ovom položaju mogu mnogo lakše da odolim snazi bujice. Ali, opasnost je još uvek postojala. Znao sam da će pre ili kasnije da me ponese, pošto nikakva pomoć nije mogla da stigne do mene na vreme, čak i da sam privukao pažnju. Danas koristim obe ruke podjednako ali sam tada bio levak i imao sam relativno malo snage u desnoj ruci. Zbog toga se nisam ni usudio da se okrenem na drugu stranu, da se odmorim i nije mi preostalo ništa drugo nego da se polako pustim niz branu. Morao sam da pobegnem od mlina, kome sam bio licem okrenut, pošto je struja tamo bila mnogo brža i voda dublja. Bilo je to dugo i bolno iskušenje i skoro da me je na kraju izdala snaga, pošto sam stalno bio pritisnut uz branu. Uspeo sam poslednjim delićem snage i onesvestio sam se kada sam se domogao obale, gde su me i našli. Praktično sva koža na levoj strani mi je bila odrana i trebalo je da prođe nekoliko nedelja da groznica prođe i da se oporavim. Ovo su samo dva primera od mnogih, ali i oni su dovoljni da pokažu da nije bilo izumiteljskog instinkta u meni, ja ne bih ovo mogao da ispričam jer ne bih bio među živima.

Često su me ljudi, koje je to zanimalo, pitali kako i kada sam počeo da se bavim izumiteljstvom. Na to pitanje mogu da odgovorim samo prisećajući se svog prvog pokušaja za koji pamtim da je bio dosta ambiciozan, pošto se sastojao od izuma jednog aparata i jednog metoda. Što se tiče aparata, drugi su me predupredili a metod je bio originalan. To se ovako dogodilo. Jedan od drugova sa kojima sam se igrao, došao je do pribora za pecanje, što je izazvalo pravo uzbuđenje u selu i sledećeg jutra su svi krenuli u lov na žabe. Jedino sam ja ostao sam i napušten, pošto sam se posvađao sa tim dečakom. Nikada ranije nisam video pravu udicu i zamišljao sam je kao nešto čudesno, nešto što ima naročita svojstva i očajavao sam što i ja nisam sa ostalima. Nužda me je naterala, pa sam nekako pribavio komadić neke gvozdene žice, pomoću dva kamena zašiljio sam vrh na jednom kraju, savio žicu u odgovarajući oblik i pričvrstio je za jak kanap. Potom sam isekao dugačak štap, našao nekoliko mamaca i sišao do potoka gde je bilo mnoštvo žaba. Nijednu nisam uspeo da ulovim, i skoro sam se obeshrabrio, kada mi je sinula ideja da praznu udicu zanjišem ispred žabe koja je sedela na panju. U početku se malo uplašila ali malo-pomalo, oči su joj se zakrvavile, žaba se nadula, i udvostručila svoju veličinu i proždrljivo zagrizla udicu. Odmah sam je izvukao. Ponovio sam isti postupak više puta i metod se pokazao nepogrešivim. Kada su moji drugovi, koji uprkos dobroj opremi, ništa nisu ulovili, došli do mene, pozeleneli su od zavisti. Dugo sam čuvao svoju tajnu i uživao u monopolu, dok konačno nisam pred božićnim raspoloženjem popustio. Posle toga svaki dečak je mogao učiniti to isto, pa je sledeće leto bilo katastrofalno za žabe.

U svom sledećem pokušaju činilo se da sledim svoj prirodni instinkt, koji me je kasnije potpuno zaokupio – kako da iskoristim prirodnu energiju da služi čoveku. Učinio sam to pomoću majskih, odnosno junskih gundelja kako ih zovu u Americi, koji su bili istinska napast u našem kraju, a ponekad su se pod teretom njihovih tela slamale grane na drveću. Žbunje se crnelo od njih. Četiri takva gundelja privezao bih na krst, koji je pokretao tanko vreteno koje je prenosilo kretanje na veliki kotur i tako se dobijala prilična “snaga”. Ova stvorenja su bila neobično delotvorna, jer kada bi jednom počela, više nisu imala osećaj da se zaustave i nastavljala bi da se obrću satima i što je vreme bivalo toplije oni su sve više radili. Sve je bilo dobro dok se nije pojavio jedan čudan dečak. Bio je to sin penzionisanog oficira austrijske vojske. Taj deran je jeo žive majske gundelje i uživao u njima kao da su najbolje ostrige. Taj odvratni prizor učinio je kraj mojim naporima na ovom polju koje je obećavalo i od tada nikada nisam mogao da dotaknem majskog gundelja ni bilo kog drugog insekta.

Kasnije sam počeo da rastavljam i sastavljam dedine satove. U prvoj operaciji uvek sam bio uspešan, dok bih u drugoj često pretrpeo neuspeh. Tako se dogodilo da je deda iznenada prekinuo moj rad na ne baš mnogo nežan način, tako da je prošlo trideset godina pre nego što sam se ponovo mašio drugog satnog mehanizma. Ubrzo posle toga, počeo sam da pravim neku vrstu pucaljke koja se sastojala od šuplje cevi jednog klipa i dva kudeljna zapušača. Kad bih hteo da pucaljka okine, klip bih upro u trbuh a potom cev snažno povlačio unazad obema rukama. Vazduh između dva zapušača je bivao sabijen i jako zagrejan i prednji čep bi izleteo uz glasni prasak. Umetnost je bila izabrati cev odgovarajućeg promera među šupljim stabljikama i sjajno sam napredovao sa tom pucaljkom, ali su moje aktivnosti prekinuli razbijeni prozori u našoj kući i ja sam bio bolno obeshrabren. Ali, ukoliko se tačno sećam, posle toga sam počeo da deljem mačeve od komada nameštaja koje sam mogao dobaviti. U to vreme bio sam pod uticajem srpske narodne poezije i pun divljenja prema podvizima junaka. Imao sam običaj da provedem sate koseći svoje neprijatelje u obliku stabljika kukuruza, što je upropašćavalo letinu, pa sam zato dobijao ćuške od svoje majke. Štaviše, te ćuške nisu bile forme radi, već i te kako prave. Sve to, pa i više od toga, dogodilo mi se pre nego sam napunio šest godina i završio prvi razred osnovne škole u selu Smiljanu, u kome sam se i rodio. U to vreme smo se preselili u obližnju varošicu Gospić. Promena mesta stanovanja za mene je bila prava nesreća. Gotovo mi je srce prepuklo na rastanku od naših golubova, živine i ovaca, od našeg veličanstvenog jata gusaka koje bi se jutrom dizale pod oblake, a sa zalaskom sunca vraćale sa svojih hranilišta u tako besprekornoj bojnoj formaciji da bi se pred njima mogla postideti i eskadrila najboljih modernih avijatičara. U našoj novoj kući nisam bio ništa drugo nego zatočenik koji je kroz prozorske zastore posmatrao nepoznate ljude. Bio sam toliko povučen da bih radije licem u lice stao pred razjarenog lava, no da se sretnem sa bilo kojim od onih gradskih kicoša koji su tumarali naokolo. Najteže mi je bilo nedeljom, kada sam morao lepo da se obučem i da idem u crkvu. Tamo mi se dogodilo nešto od čije mi se i same pomisli kasnije ledila krv u žilama. Bila je to moja druga pustolovina u crkvi. Malo pre toga bio sam cele noći živ sahranjen u staroj kapeli u neprohodnoj planini, koju je narod posećivao samo jednom godišnje. Bilo je to strašno iskustvo ali ovo o kome ću vam govoriti bilo je još gore. U gradu je živela bogata gospođa, dobra ali goropadna, koja je dolazila u crkvu bogato iskićena, obučena u haljinu sa ogromnim šlepom i bivala je u društvu mnogo ljudi. Jedne nedelje, upravo kada sam završio zvonjavu na zvoniku, sjurio sam se niz stepenice kojima je ova velika dama gordo prolazila i skočio joj na skut. On se pocepao uz parajući zvuk koji je bio nalik na salvu ispaljenu iz muskete, koju su ispalili neuvežbani regruti. Moj otac je pobeleo od besa. Blago me je udario po obrazu, i to je bila jedina fizička kazna koju je on ikad primenio ali se udarca skoro i dan-danas sećam. Stid i zbunjenost koji su usledili bili su neopisivi. Praktično sam bio prognan dok se nešto drugo nije desilo, što me je iskupilo u očima javnosti.

Jedan preduzimljiv, mlad trgovac osnovao je vatrogasnu brigadu. Kupljena su nova vatrogasna kola, nabavljene uniforme i uvežbani ljudi za rad i za paradu. Na kolima je u stvari bila pumpa na kojoj je radilo šesnaestoro ljudi i bila je divno ofarbana crvenom i crnom bojom. Jednog popodneva organizovana je javna proba i mašina je transportovana do reke. Celokupno stanovništvo je došlo da prisustvuje velikom spektaklu. Po završetku svih govora i ceremonija izdata je komanda da se pumpa voda, ali iz cevi nije potekla ni kap. Profesori i stručnjaci su uzalud pokušavali da pronađu u čemu je problem. Neuspeh je bio potpun kada sam ja stupio na scenu. Moje znanje o mehanizmu nije bilo nikakvo, a gotovo isto toliko malo znao sam o vazdušnom pritisku ali instinktivno sam se setio usisne cevi u vodi i shvatio da je ona zapušena. Kada sam ugazio u reku i oslobodio cev, voda je pojurila iz nje i pokvasila mnoga nedeljna odela. Ni Arhimed (Archimedes) koji je trčao go kroz Sirakuzu i iz sveg glasa vikao “ Eureka”, nije ostavio veći utisak od mene. Nosili su me na ramenima i bio sam junak dana.

Po doseljenju u grad započeo sam četvorogodišnje školovanje u takozvanoj pripremnoj osnovnoj školi, gde sam se spremao za višu školu ili Realnu gimnaziju. U tom razdoblju nastavljali su se moji dečački napori i podvizi kao i nevolje. Između ostalog, pročuo sam se kao jedinstveni šampion u hvatanju vrana u našem kraju. Način na koji sam ih hvatao bio je vrlo jednostavan. Otišao bih u šumu, sakrio se u žbunje i podražavao vranin zov. Obično bih dobijao po nekoliko odziva i ubrzo bi neka vrana dolepršala do mene u šiblje. Posle toga jedino je trebalo da bacim komadić kartona da bih privukao njenu pažnju, skočim na noge i ščepam je pre nego što ona uspe da se iščupa iz grmlja. Na taj način bih uhvatio onoliko vrana koliko sam želeo. Ali jednom prilikom dogodilo se nešto što me je nateralo da ih počnem poštovati. Uhvatio sam divan par vrana i pošao sam kući sa prijateljem. Na izlazu iz šume sjatilo se hiljadu vrana, dižući užasnu graju. Kroz nekoliko minuta ptice stadoše da nas gone i ubrzo nas opkoliše. Zabava je trajala dok iznenada nisam dobio udarac u potiljak od koga sam pao. A onda su me žestoko napale. Morao sam da pustim one dve ptice i bio sam srećan kada sam mogao da se pridružim drugu koji se sklonio u pećinu.

U školskoj učionici je bilo nekoliko mehaničkih modela, koji su me interesovali i usmerili moju pažnju na vodene turbine. Mnoge od njih sam konstruisao i uživao u njihovom radu. Kako je neobičan bio moj život može se videti iz ovog slučajnog događaja.

Moj ujak nije mario za ovu vrstu razonode i više puta me je prekorevao. Bio sam očaran opisom Nijagarinih vodopada koji sam pažljivo pročitao – a u mašti sam zamislio veliki točak koji pokreću ovi slapovi. Rekao sam ujaku da ću otići u Ameriku i tamo ostvariti svoj projekat. Trideset godina kasnije, video sam kako se moje ideje ostvaruju na Nijagari i divio se nedokučivoj tajni uma.

Napravio sam raznorazne naprave i majstorije a među njima su bili najbolji lukovi za strele. Kada bih odapeo svoju strelu ona bi nestajala iz vidokruga i sa male razdaljine bi probila debelu dasku od jednog inča. Pošto sam stalno zatezao lukove, koža na mom stomaku je ojačala i postala slična krokodilskoj pa se često pitam da li možda zahvaljujući ovoj vežbi čak i danas mogu da varim i kamenje. Isto tako, ne mogu da prećutim svoje igrarije s praćkom, sa kojom sam zapanjivao gledaoce na hipodromu. Evo, spomenuću jedno od mojih junačkih dela s tim antičkim ratnim oružjem koje će se čitaocu učiniti gotovo neverovatnim. Vežbao sam dok sam se šetao sa ujakom pored reke. Sunce je bilo na zalasku, a pastrmke su bile razigrane i s vremena na vreme poneka bi iskočila iz vode, a njeno svetlucavo telo bi se oštro ocrtavalo na isturenoj steni na drugoj obali reke. Naravno, svaki bi dečak mogao da pogodi ribu pod takvim uslovima, ali sam ja na sebe preuzeo teži zadatak i do najsitnijih pojedinosti ispričao stricu šta smeram. Nameravao sam da iz praćke hitnem kamen tako da pogodim ribu, pribijem je uz stenu i presečem nadvoje. Rečeno – učinjeno. Ujak me je pogledao preplašeno i uzviknuo gotovo van sebe: ”Vade retro Satanas!” i tek posle nekoliko dana je ponovo progovorio sa mnom. Ostali uspesi, ma koliko bili veliki, pašće u zasenak, ali ja osećam da mogu mirno da se odmaram na svojim lovorikama hiljadu godina.

Nikola Tesla

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.