Anatomija Fenomena

Molijer [Sto knjiga koje bi spasio Bela Hamvaš]

Molijer

Molijer

Svaki veliki francuski pisac je zapravo takozvani – moralista. Moralista je onaj koji se podsmeva glupom i niskom čoveku i hvali čistu lepotu života. Sve to čini takvim jezikom i postupkom da sumnje ne može biti. Metod: psihološko znanje koje doseže do kosti. Tajna moralista je ljubav prema čoveku. Samo onaj koji nekog voli, njega i poznaje. Zbog toga i Molijer toliko poz­naje čoveka, zajedno s Fransom, La Brijerom i drugim velikim moralistima: ruga se, bocka, podsmeva se, ali iznad svega voli.

Bela Hamvaš

U Francuskoj, pravila i oni koji su ih uveli bili su i suviše moćni da bi ih Kornej ignorisao. Pa ipak, njih je bilo moguće napadati i ismevati, a to je bilo zadovoljstvo dramskog pisca čiji se debi u jeu de paume u Ulici Mazaren završio bankrotstvom njegove desetočlane kompanije Illustre Theatre. Posle toga poraza, Molijer je trinaest godina obilazio provinciju na jugu, nastupajući u velikim gradovima kao što su Avinjon, Monpelje i Tuluz, i učio zanat i kao glumac i kao dramski pisac. Nekoliko godina zadržao se u Lionu i video italijanske trupe koje su izvodile komediju del arte, i koje su na njega snažno uticale. Zapleti ove iskreno popularne zabave jako su poznati, da ne kažemo predvidivi: otac se upliće i suprotstavlja zaljubljenom paru jer želi da se njegova ćerka uda za pedantnog, bogatog, šašavog matorca; mladim ljubavnicima pomažu promućurni, neiskreni sluga Brigela (Brighella) i Skapino (Scapino), Figaroovi preci. Molijerovi rani komadi uglavnom su farse, adaptacije italijanskih modela. Za sebe je pisao briljantne uloge, a jedan savremenik je primetio: „Čovek ne zna da li da se divi više autoru zbog načina na koji je napisao dramu, ili načinu na koji je glumi.”

Francuska je imala mladog novog kralja koji je voleo da ga zabavljaju. Akademici i kritičari možda su s visine gledali na komediju i komediju del arte, ali Luj XIV je uživao u njima, a to je bio Molijerov pasoš za povratak u Pariz. Godine 1658. obezbedio je pokroviteljstvo Lujovog osamnaestogodišnjeg brata, zvanično poznatog kao „Monsieur”, vojvode od Orleana. Doveo je on Molijera i njegovu trupu na Dvor i uveče 24. oktobra oni su prikazali dva komada pred dvadesetogodišnjim kraljem Lujom XIV Prvi je bio Kornejeva tragedija Nikomed (Nicomede), kojom su se nadali da će polaskati kralju njen glavni junak je mlad, zgodan, velikodušni princ. Nikomed je potonuo kao olovo na udici. Drugi komad, Zaljubljeni doktor (Le Docteur amoureux), Molijerova farsa sa provincijskog repertoara trupe, dopala se kralju i pretvorila se u veliki uspeh večeri. Kralj je dao dozvolu da „Troupe de Monsieur”# može da zauzme pozorište PetitBourbon, a godine 1661. ona se premestila u PallaisRoyal, nedaleko od Luvra. Godinu dana pošto se smestio u PallaisRoyal, Molijer je napisao Školu 7.a žene (LEcole des femmes), koja priča priču o čoveku čije rešenje problema neverne žene jeste u tome da nađe devojku koja je i suviše glupa i nevešta da bi skrenula pogled sa svoga muža. Arnolf (Arnolphe) nalazi pravu vrstu devojke, ali pre nego što uspe njome da se oženi, ona se zaljubljuje u jednog mladeg čoveka, koji se poverava Arnolfu ne znajući njegove namere. Arnolf namerava da zatvori Agnesu (Agnes) u manastir kada dolazi njen otac da je spase, i mladi ljubavnici se venčavaju. Drama mu je donela optužbe za loš ukus, nemoralnost, bezbožnost i klevetanje (i iznos od 1000 livreja od kralja). Molijerovi žestoki odgovori bili su utkani u dva kratka komada, Kritiku škole za žene (La Critiaue de lEcole des femmes) i Versajske improvizacije (LImpromptu de Versailles) (gde je ismejao svoje pozorišne suparnike iz Burgonjske palate), obe izvedene 1663. godine. Ove opaske izgovaraju likovi iz Kritike: Vi ljudi ste smešni s tim vašim pravilima, kojima zbunjujete neupućene i svakodnevno zaglušujete sve nas ostale. Primetio sam jednu stvar… da oni koji najviše pričaju o tim pravilima, i poznaju ih bolje od ikoga drugog, pišu komedije koje niko ne smatra dobrim. …ukoliko se komadi koji su napisani prema pravilima ne dopadaju, a ako oni koji se dopadaju nisu napisani po pravilima, onda su ta pravila sigurno loše sastavljena. Zato… ne raspravljajmo ništa o komadu već o utisku koji je ostavio na nas. Dopustimo sebi da iskreno pridemo stvarima koje nas ščepaju za utrobu i ne upuštajmo se u rasprave kako bismo sebi oduzeli mogućnost da uživamo. Molijerov savet ipak nudi zaključak protiv uvođenja spoljašnjih kriterijuma u pozorište; bilo da su akademski, književni, društveni ili politički, oni mogu da odvrate one za koje su pozorišni komadi jednostavno izvor osveženja i rekreacije. To ne znači da je Molijer svojoj publici pružio priliku da prode lako. Komedija je mogla da se obrati sadašnjem vremenu, dok je tragedija bila bezbedno udaljena u daleke zemlje ili drevna vremena. U svojim velikim komadima, u narednih deset godina, Molijer je stavio francusko društvo svoga vremena na detaljno ispitivanje, pred oči koje su pronicale duboko u ljudski karakter i njegove tipične poroke i neumerenosti: to je bio zadatak komedije, rekao je. Tartif (Tartuffe) je prvi put izveden 1664, a bio je žestoka satira verske hipokrizije koja je stigla i suviše blizu granici da ne bi podigla očajničku opoziciju religioznih krugova. Alsest (Alceste) u Mizantropu (Le Misanthrope), 1666, jeste čovek koji ne može da se pretvara i mrzi pretvaranje kod drugih; njegova nevolja je u tome što društvo ne funkcioniše bez pretvaranja, i baveći se ovakvom temom Molijer odvodi dramu na teren tragedije. U Tvrdici (L ’Avare, 1668), Građaninu plemiću (Le Bourgeois gentilhomme, 1670) i Uobraženom bolesnikom (Malade imaginaire, 1673), razotkrio je i satirično predstavio pohlepu, snobizam i medicinsku struku, i uneo u te teme oštar humor i smisao za besmisleno, što je bilo oružje jednog melanholičnog temperamenta. Ipak su tragediju, oznaku samouverenog društva, teoretičari francuskog klasicizma proglasili za najviši oblik dramskog dostignuća. I dok se Kornej može smatrati za preteču, šezdesetih godina sedamnaestog veka, kada se pojavila poslednja od njegovih tragedija, već su smatrali da mu je vreme prošlo a njegovi likovi previše kruti i nadmoćni. Vremena su se menjala. Visoko društvo, dvorske dame i gospoda, čiji su ukusi morali biti uzeti u obzir, želeli su komade suptilnije grade, dela koja bi odrazila sliku koju su oni imali o sebi ljubazni, galantni, osetljivi. Muskularni idealizam Korneja popustio je pred psihološkim realizmom jednog od najvećih svetskih pisaca tragičara, Zana Rasina (Jean Racine).

Iz knjige Ronalda Harvuda Istorija pozorišta

Zadatak je da se spase stotinu knjiga. Svejedno je da li iz opsednutog grada, ili iz opsednutog sveta. Takvih stotinu knjiga s kojima bi se, ako bi nestale sve ostale knjige, uglavnom mogla uspostaviti književna linija čovečanstva
Ovom prilikom nije reč o tome da neko sačini katalog lektire za putovanje, ili da se iz razbibrige ponese na „pusto ostrvo“ sto svojih omiljenih pisaca, nego o tome da se priberu takva dela koja je već odavno trebalo da budu prevedena na sve jezike. Bar jedna od ovih stotinu knjiga bi uvek trebalo da se nalazi na noćnom ormariću, kako bi čovek, ako ne više, ono bar jednu jedinu reč pročitao pre spavanja i od istinskog sadržaja ljudskog bića bar nešto poneo sa sobom, kao svetlost, u noćnu tamu.
Pod stotinu knjiga ne treba podrazumevati sto svezaka. Ova situacija bi izazvala mnoge neobičnosti: kod Getea bi trebalo izostaviti Ekermana, ili pesme, kod Dostojevskog i Tolstoja sve sem jednog dela, kod dvotomnog Platona jedan tom.
Stotinu knjiga znači sto životnih dela, sto opusa, glavninu onoga što čini sto autorskih dela. Tamo gde je reč o samo jednoj jedinoj knjizi, kao kod Rablea ili Dantea, nema pogađanja. Moderni autori su pak višetomni; kod njih su naslovi knjiga predmet rasprave, broj knjiga je otvoreno pitanje.
Individualni ukus će izmeniti deset knjiga u ovom katalogu, možda dvadeset, eventualno trideset. Odstupanja se mogu napadati i braniti. Za pedeset dela svi ćemo se bezuslovno saglasiti; eventualno za šezdeset, u najpovoljnijem slučaju za osamdeset. Sudeći prema verovatnoći – za najvažnijih osamdeset.

Bela Hamvaš

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.