„Uopšte nije sporno postoji li Bog ili ne. Čovjek u svakom slučaju mora da živi kao da Bog postoji“
Imre Kertes
Za početak dučićevska opomena: naivnost je osobina lijepih duša…
Tek da bi se odagnala sumnja o utopističkom karakteru redaka koji slijede. Ako se već bira, a stalno se mora birati – između utopizma i idealizma, izaberimo naivnost.
Čak i ako nas lukavci proglase glupacima.
Ili oni pokvarenjaci koji se u svom gadnom koristoljublju prave naivni.
Dosta nam je lukavih njuški koje i aromu slobode pretvaraju u zadah masnog plijena. Takvi lukavci su naivnost proglasili za glupost, a naivne za nesposobni višak…
Gradeći ambijent prema sopstvenom njuhu i karakteru, pretvarali su građane u stado koje se po potrebi premeće u zvjerinjak. Crni mehanizam je sve one izvan tora ili zvjerinjaka pretvarao u naivne neupotrebljive prekobrojce…
Ako neko smatra da je mogućnost totalne promjene nepopravljiva naivnost, budimo naivni.
Nijedna promjena nije dobra ako nije potpuna, u ovoj ojađenoj državici u kojoj nije ostalo ništa što se ne mora promijeniti.
I najzdravija jabuka predugo je bila u prepunoj kotarici potpune truleži…
Ustajali vazduh podaničke gnjilosti je dojadio svakom naivnom biću koje očekuje pravdu na šalterima i pomoć na vratima.
Još uvijek naivni čovjek očekuje i još uvijek se naivno nada da će dobiti ono što mu pripada.
Da je konačno došlo vrijeme poštovanja umjesto zemana sramote.
Strepnja i nelagoda su bile jedina osjećanja koja je naivni čovjek osjećao i pred šalterima i pred vratima.
I u hodnicima i u čekaonicama.
I u sudnicama i u bolnicama.
I u školicama i u školama.
I u mjesnim kancelarijama i u ministarstvima.
I dok je pisao molbe ili sricao žalbe.
I dok je tražio poslićak ili penzijicu.
I kod hirurga i kod auto-mehaničara.
Svuda gdje je dolazio po pravdu i uslugu, dobijao je poniženje i prostotu.
Zato je naivni čovjek zazirao i od policajca i od sudije.
I od portira i od direktora.
Znao je da ulazi tamo gdje su najmanji najveći, a i najgori najbolji.
Zazirao je i od kerbera i od gospodara.
Nije osjećao strah od njih. Osjećao je strah od sopstvenog straha.
Znao je da lopovi vladaju sistemom, ali se naivno nadao da u gomilama lopova istrajava još jedan pravednik.
I nada mu nije bila uzaludna, bila mu je spasonosna u naivnom životu. Kad bi naišao na čovjeka, u sudnici ili bolnici, u hodniku ili čekaonici, znao je da nije uzaludnik u uzaludnom životu.
I to znanje mu je spasilo dušu…
I ta naivna duša darovala mu je beskonačnu nadu, a beskonačna nada je dovela do kraja one koji su mu nadanje ubijali, ali ga nijesu ubili.
Njihovo je prošlo, naivno je zaključio.
Jer, ako nije prošlo i ako nijesmo dovoljno naivni da to shvatimo, nikada i neće proći.
Naivno je vjerovati, a mora se vjerovati, da će lopovska glava ostati bez krune i da skidanje krune neće biti jedina pravedna kazna.
Ta glava bez krune mora se pokoriti pravdi bez sile.
I kada glava bez krune postane glava bez sile doći će vrijeme pobjede bez slavlja.
Jer, zašto bi naivni čovjek slavio bilo šta osim porodičnog slavlja.
Oni koji su slavili sve i svašta od svakog državnog slavlja napravili su vašar prostote, karneval sramote…
Naivni čovjek je prepoznao još neka naivna lica u ovima koji sada naivno pokušavaju da ozdrave teškog bolesnika.
I to ga naivno drži u nadi da nijesmo minuli zauvijek, da nijesmo skapali zaista.
Jer, naivni čovjek vjeruje da jagnje može pobijediti vuka.
I čini mu se, onako naivnom, da se vuk sve više pretvara u ovcu kojoj smeta sopstveno runo.
I u to ime naivno nazdravlja rođenju jagnjeta i razvučenju vuka…
