Kao da je neko stegao moje tijelo debelim, užarenim lancima i u mozak ubrizgao supstancu onemoćalosti. Svaka ideja nailazi na blokadu, što svaku realizaciju iste guši u trenu.
Razoružavajuća bjelina stranica. Statičnost. Prikovanost za ovozemaljsko. Unutrašnji nemiri rovare po biću podsjećajući na pogrešne odluke, upućujući na nove – koje isto tako hazarderski ima da dotuku ovo moje rasplinuto stanje.
Osjećam nemir. Želim sve, dok pri svakom potezu lučim nesigurnost. Shvatam da sam ugazio u pretjeranu samodovoljnost i prividnu fleksibilnost, pa tako svaki pokušaj djelovanja teži neizmjerno. Svemu nalazim falinku, konstantno uočavam tlačenje malog čovjeka i sva ta tragikomedija svakodnevnice navire kroz uši i nastanjuje se u skrivenim zavijutcima isprepletanog uma, koji ničemu ne služi, osim da pičkasto pripovijeda o promašenim sudbinama i ličnim stanjima.
Imao sam lijepo djetinjstvo. Upravo to me je razmekšalo, napravilo skromnim i otvorenim za svijet, koji me je ogrebao poput skotne mačke. Zatečen, zaštitio sam se pisanom riječju i dugim šetnjama u kojima sam intenzivno analizirao i prebirao po deponiji doživljenog.
Na moju žalost, doba pisanja hita ka groblju. Savremeni pristup, u kojem tehnološka čudesa skeniraju zenicu i odlučuju da li smo ”PODOBNI” je u jeku. Čistka prijeti da istrijebi ono malo supstancijalnog što dobismo po dolasku na ovaj mesarski svijet. Ja i moja literarna stremljenja možemo da pakujemo kofere i preselimo se na Madagaskar. (Ako iko pita za nas, to će biti duh stare majke, eventualno prodavačica iz knjižare koja neće znati šta da radi sa svim tim nadolazećim knjigama koje čekaju da ih neko pokupi sa polica i tretira kao dame, uzvišena bića, strasne nimfe… kako sam samo ja umio. Od knjiga postaće himere, noćne aveti bez imena i adrese. Kada od knjiga napravimo neprijatelje, dogodiće se smak svijeta. Svi glavni junaci pohrliće da ispune svoje zadatke i samo će par doslednih postovalaca i tumača tih redova umjeti da se zaštite, dok se opet ne uspostavi kakva – takva ravnoteža.)
Sve dok to ne učinim i ne prebjegnem – tući će me, srce će se postepeno ugasiti, a što ostane od duše – te vječne buktinje, posuće za mnom da mi požele srećan put.
Luka Minić
