Art

o karlu i puževima

karlo je pušio stazama što se veju

osmatrao, razgledao, samo ne i zapisao

urolao cigaretu duvansku, sintetičku, praznu

i zamišljeno gledao sa klupe u parku

svijet obilat, golem, strašan, nijem

svijet što ga osmatra, razgleda, obilazi

krišom se pitao hoće li o njemu neko pisati

o sitnicama iskričavim, životu u malom

o njegovom zelenom oku, kosi frčkavoj

hoće li me svijet nekuda odvesti

misli karlo dok sa ocem ulazi u kombi

tamo gdje je sparno i miriše na tužnu starost

na mašine za ograđivanje, zidanje, šparanje

tamo gdje se govori o švedskoj i pljačkama

tamo gdje ne padaju bombe i nema njegovih

hoće li me svijet za vrat ugristi

hoće li se išta trenutačno sa mnom desiti

misli karlo u maglenom odrazu prozorskom

oni ga nude cigaretama, hlebom i vodom

nesebično i traljavo ćute, odbrovaju sekunde

uskoro ćeš ugledati gramzivost krvnice

govori karlo svijetu koji ga ne čuje

i tromo se štipa za obraze, diše

promiče i lomi zube kraj ljuljaške

moja je prošlost okrvavljeno igralište

govori karlo strancu kraj ulubljene ceste

u parku nikog, komešanje djece i graje

karlo sjedi, bez usana i ušiju, kose frčkave

uskoro će konačnost po njega da dođe

uskoro će svijet da mu obljubi ruke

neka dođu bombe, neka se prelije moje

samo da je sam, polovičan i podvojen

samo da se sapliće o ljudski teret

samo da je nesreće, da o njoj piše

samo da nikada ne zapiše

karlo je svuda, u svemu i svugdje

osim u svijetu, tu je nadživljen i stran

tu je mutan, zarđao, otupeo i zbunjen

tu pogubljeno češe sljepočnice

nenaviknut na drhtanje, disanje

lomljenje rubova, skršene prste

na sve ono što sa sobom ne može

tu u parku, podvijen, prostire tijelo ispod klupe

da niko ne sazna da je bio gdje jeste

da niko ne sazna kakve ga misli more

karlo više nije dijete, iz očiju mu samo prsti vire

gomila prstiju što se prikrada, seže, obuhvata

gomila prstiju što ga ranjava, priteže, odvodi

ruke majčine, cigareta u kombiju od tate

tu ispod klupe, zaboravljen i smeten

u crvenoj jakni, obrva gustih, momačkih

krije se od najezde, od žena sa žiletom u torbi

od jabuke u stomaku, pečuraka šumskih

krije se od svijeta, prozora širom otvorenih

loših riječi, polomljenih slika, vodnjikave krvi

karlo govori u dimu, kroz stakla što blješte

i ljudi ga pitaju, on daje mislene odgovore

karlo uvijek ima šta da kaže

osim u noćima kada ga obuzmu suze

i kada se isplače ispod, tu malo iznad prepone

na nečijem, kod nekog, tu kad se isplače

karlo misli da mu je odmah bolje

i tako prikuplja pozdrave, pse, kafane

i ponaša se kao stranac ali ima kome da pođe

ima čemu da se vrati, samo ne zna kada

stalno čeka da ga pozovu sa strane

da odbrojavaju dane, sate

da posmatra svijet, žene i muškarce

da ga pitaju, da čuje, da odgovori, da zijevne

tako da mu dan promakne, posle ispod klupe

tamo će misli karlo da nagrnu puževi

zajedno sa njime, tijelo je toplo

i nema kiše, u njemu dogorjeva plamen

kataklizme, bombe, požari, ratovi

ništa od toga ne uspjeva da ugasi

tu ispod klupe sada ću da legnem

govori karlo djeci koja ne vide

tu ispod klupe sada ću da zaspem

da se ubodem, ne probudim, ne zapišem

tu ispod klupe sjutra ću da osvanem

i više ništa neće biti kao pre

cigareta meči paperje sa trošne jakne

karlo pjevuši psu i plače, na klupi, ne ispod nje

daje psetu ono što bi morao da pojede

daje psetu, odlazi da gradom pođe

karlo govori svijet mi brani da prilegnem

u njegovoj sobi, prijeteće lampe mrakom trepere

pepeljasta noć u gomili cigareta duvanskih

prozori su podvijeni, ušuškani, zluradi

samo tmina i pužje oči, čekaju, sijaju

hoće karla sa sobom da povedu

ispod klupe, ispod klupe

da zajedno umru onako u prolazu

svijet pred karlom oči da iskolači

pseto pred karlom da im sažvaće kosti

klupa pred karlom da se pretvori u spomenik

na kom ništa ne piše i ništa nije zapisano

samo duvan mirisni, samo tatin kombi

miris grada, miris majke, nečije prepone

samo sve to da zaboravi, da okruži, da osmotri

karlo gazi puževe, nesmotreno puzeći

oči mu se cakle, kosti ga podbadaju

usne mu otpadaju, uši jetko trunu

da ne čujem, da ne vidim, govori karlo

ispod klupe da zakonačim

ispod klupe da zakonačim

vodite me puževi, mladost da doživim

sa vama na sebi, sa mislima u sebi

sa svijetom što ruke ljubi

sa ženom što plače i zove se majkom

sa ocem što vozi mrtvački kombi

i odvodi me daleko, na planinu što šljašti

ljudi umiru, odlaze na smjenu, nestaju

i ja bih tako govori karlo

i ja bih da umrem govori pužu

al bih prije da ti pojašem kućicu

da te smečim, zgazim i uništim

pseto nahranim, svijet zapalim

otvorenih grudi

razjapljenih stopala

govori karlo i bosom nogom gazi puža

ispred njega dječja graja, spoznaja svijeta

zbogom dobri druže, pritiska ljusku koja puca

odoh da umrem u prolazu

odoh da me pregaze automobili

ti nemaš krv, ti si čeljust sva od sluzi

odoh da me svijet poljubi, dođi pseto

večeras sa mnom konačiš

karlo govori sve to

sa prozora sobe bljeskaju iskre

noge su bose, krute, bolne

karlova pjesma ori se kombijem

otvara vrata, preskače brzine

obljubljuje malu smrt i cestu

karlova pjesma ori se sobom

sa prozora istupaju dvije noge

i zaranjaju kroz vazduh nad soliterom

dolje pseto gleda, cvili, oči mu tužne, blijede

isti ljudi oba puta dolaze po karla i odnose

tijelo u izdisaju, prizeman svijet

kao dio zemlje, izbljuvak prirode

prvi put doktor nešto zapisuje

drugi put samo daje odobrenje

zapisano je, ali nigdje ne piše

na sahrani svijet istupa da kaže

karlo je bio važan i znamen

i voljeli su ga, i on je voleo sve

i plakao je, smejao se, disao je, davio se

karlo je sve za života uradio

karlo nikada ništa nije zapisao

ali svijet je znao da njemu to ne pristaje

ali svijet je znao da karlo mrzi puževe

ali svijet je znao da karlo šutira pse

ali svijet je znao da karlo nikada nije

da nikada nije bio pokraj klupe

da nikada nije bio ispod nje.

Krsto Giljen

IZ RUKOPISA “ISJEČAK IZ DNEVNIKA”

BIOGRAFIJA AUTORA

KRSTO GILJEN (2002) rođen je u Nikšiću. Trenutno studira na Fakultetu Dramskih umjetnosti, na Cetinju, odsjek „Film i mediji“. Od malena se bavi raznim oblicima pisane riječi, te osim proznih i poetskih djela, naginje  i ka esejistici, pozorišnoj i filmskoj kritici… Do sada je objavljivao isključivo po regionalnim portalima i online časopisima.

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.