Anatomija Fenomena

Mi bi se i u raju klali [Tema: Pekić]

ODBRANA-I-POSLEDNJI-DANI-BORISLAV-PEKIC_slika_O_3962270

Dragoslavu Mihailoviću

“Ali već je vreme da odlazim,
ja u smrt, vi u život,
A ko od nas ide boljem spasenju,
to niko ne zna osim Bog.”

(Platon: Odbrana Sokratova)

IZJAVA I KRATKA BIOGRAFIJA ANDRIJE A. GAVRILOVIĆA IZ NOVOG SLANKAMENA, ZAKLETOG SPASIOCA DAVLJENIKA, SADA EMIGRANTA U ZAPADNOJ NEMAČKOJ. PRILOŽENA UZ MOLBU ZA DOZVOLU DA SE NA TERITORIJI FNRJ SAHRANE NJEGOVI POSMRTNI OSTACI. 1959.

MUNCHEN, WEST DEUTSCHLAND.

Rukopis je odštampan bez izmena. Popravljene su samo one ortografske greške koje misao čine nejasnom. Rečenice koje su u zagradama Andrija Gavrilović je svojeručno precrtao, smatrajući ovaj postupak dovoljnim da ih učini nevažećim. Shvatajući ih, međutim, kao neodvojive delove i ove Izjave i duševnog stanja njenog autora, priređivač je uzeo slobodu da se, u interesu istine, Gavrilovićevoj volji ne povinuje. Čitalac će prosuditi koliko je bio u pravu. Odlomci prevučeni debelim slojem mastila, rekonstruisani su uz pomoć jedne poznate kriminološke metode. Gavrilovićevi navodi iz nemačkog prevoda Platonove Apologije, prevedeni su po srpskom izdanju “Kulture” iz Beograda 1970. godine, pod naslovom PLATON — DIJALOZI, u redakciji u prevodu poč. g. dr Miloša N. Đurića i g. dr Albina Vilhara. Moto je priređivačev. Dodajmo, najzad, ovoj autobiografiji pomalo sentimentalan podatak da je Andrija A. Gavrilović 1960. godine umro, i da je kao osoba bez rodbine i naslednika, koji bi njegovu poslednju volju sproveli, prema propisima Savezne Republike Nemačke, sahranjen na zatvorskom groblju u Munchenu.

I

Kakav su utisak, gospodo drugovi, učinili na vas tužitelji moji, to ja ne znam. Od njihovih beseda, ja, evo, gotovo i ne poznajem sebe: tako su ubedljivo zvučale njihove reči. Pa ipak, rekao bih, nikakve istine nisu kazali. A menu mnogim lažima što su ih izneli, najviše sam se začudio što su vas upozorili da se morate čuvati da vas ne prevarim, jer sam vešt govornik. Oni, dakle, ili su od istine kazali nešto malo ili ništa. A od mene čućete celu istinu. Ali vas, gospodo, usrdno molim i zaklinjem: ako u mojoj odbrani čujete onakve iste reči, kakvim sam navikao da se služim u javnom kupatilu, kao i na drugim mestima, nemojte se začuditi. Stvar je u ovome. Šezdeset mi je godina i prvi put izlazim pred sud.

Sve do jutros ni pomišljao nisam da se ikome obraćam, niti da dajem izjave, mada su ih od mene jednako iskali, i gospodin poručnik Kulman, moj istražni, i dr Eugen Hamm, koga su mi po službenoj dužnosti dodelili, jer nisam od čega imao da plaćam odbranu, a bez nje se na nemački sud ne može. Pa i drug Ozren, iz vašeg, odnosno našeg konzulata, konzulata FNRJ u Munchenu, Nemačka — Zapadna, i taj je svraćao, ponude, duvan donosio i nagovarao me izjavu da napišem, i u njoj, Erklarungu po ovdašnjem, navedem kako sam svog dobročinitelja, Tajnog savetnika g. Ericha Grubera, velefabrikanta, ubio zato što sam odnekud doznao kakav je pokor za prošlog rata pravio po vašoj, odnosno našoj zemlji (dok se još zvala Majka Srbija).

Mi im, od kako smo pušku odložili, ne možemo ništa, veli drug Ozren. — Njemačka ih još puna ko oko. Štite se, čuvaju, gadovi, jedni druge. Ali ti bi, stari, da nijesi seronja, mogao da uzbuniš javno mnjenje.

Ko sam ja da uzbunjujem javna mnjenja?

Ti si, stari, žrtva fašističkog terora.

Nisam ja — otimam se — ničija žrtva.

Jesi, stari, kako nijesi, samo si nesvijestan.

Dobro — pristanem najzad — ako i jesam, onda sam samo svoja, žrtva svoje lude glave.

A moga bi, čuješ, da si promućurniji, biti i fašistička.

Možda bih i mogao — velim — samo šta će mi to?

Odjeknuće.

Šta ja imam od toga što će da ječi?

Uzeće se u obzir prilikom izricanja kazne, — ne popušta on, navadio se pa ne popušta. — Mogu ti skinuti koju godinu.

Ne žalim ja za godinama, druže Ozrene. Da sam žalio, ne bih ubijao.

On me zagleda odovud, odonud. Tako me i zatvorski lekar merkao. Kao da sam skrenuo.

Ti bi, kanda, da te dokusure?

Bar bih se jednom smirio — kažem. — A nije isključeno da bi mi i bolje bilo. Jer smrt je jedno od dvoga: ili je takva da onaj koji umre nije ništa, pa ni o čemu i nema nikakvo osećanje, ili je nekakva promena i seoba odavde na drugo mesto.

O čemu ti to pričaš, stari?

Ako je smrt ono prvo, onda ti je ona, druže Ozrene, blagodat, jer ništa duže od noći nije. Noći bez snova. A ako je smrt kao neka seoba odavde na drugo mesto, i ako je istina ono što se govori da onde borave svi koji su preminuli, kakva bi sreća mogla biti veća nego se ponovo naći sa svojtom, druže Ozrene?

Zavisi kakva ti je. Ja sam sa svojom četrdeset prve raskrstio još. Mi bi se i u raju klali.

Sad vidiš kako stoje stvari.

Vidim.

Šta vidiš?

Da si manit! — pijunu on. — Zadribalda srpska!

Ali se ne predaje. Kad ne može na jedna vrata, on partizanski na druga. Natežemo se tako, što veli narodna, letnji dan do podne, a napolju, pa bogami i u mojoj ćeliji, februar. Mraz stegao radijatore. Popraviće, vele, am folgeden Tage. U menuvremenu, ja od Ozrena pokupio svakake „Zeitunge” i „Politike”, turio ih pod košulju i pantalone, pa izdržavam, a on, sa krznenim okovratnikom, samo seva iz ćoška u ćošak. Drži miting, para mu iz usta bije.

Nikako ne popuštam, ali krišom mislim kako bi bilo kad bih se stvarno uvalio u žrtve fašističkog terora. Poizdalje se raspitujem kako se žrtva postaje. Rekao bih da malo kasnim, petnaesta je godina posle rata. S druge strane, ko ne bi pristao da se vodi kao tuđ greh?

To bi se već uredilo — obećava drug Ozren.

Ko bi uredio?

Drugovi — veli šapatom.

A šta bih ja sa svoje strane trebalo da doprinesem? (Znam da kod druga Ozrena ništa nije zabadava.)

Erklarung da sročiš. Stvar je takva i takva. Ubio zlotvora iz osvete. Ništa više.

A koga bih svetio?

I to bi se uredilo.

Nisam pristao. Da takvu izjavu potpišem, sve bi se strunilo. Ovako se sve složilo, ne može biti bolje. Ako bih, pak, isposlao predstavku koju mi drug Ozren potura, bilo bi kao da ništa svojeumno nisam učinio, da se sve opet slučilo kako su drugi smislili. A meni je uveliko šezdeseta, i već mi je dojadilo da u mom životu uvek biva kako drugi snuju, a ja da sam kao stajaća voda, bara koja se uzmućka samo ako baciš u nju kamen. Hteo sam jednom i ja da imam reč.

Švabe me nisu upućivale šta da pišem, osim izokola dr Hamm, i otvorenije Oberleutnant dr Kulman, moj istražni. Samo da sednem i pišem, pa što ispadne.

A ova trojica kao da su se utrkivala. (Čak je i naš Spasitelj imao samo jednog đavola da ga smućuje, a na mene se ostrvilo tri.) Znali su ne samo šta treba da izjavim, pa da se kurtališem bede, ili je bar prepolovim, nego i kako da govorim pa da mi se veruje.

Kao da je meni bilo stalo?

Borislav Pekić

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.