Blagi narator
(govor prilikom dobijanja Nobelove nagrade – II dio)
3.
Ne želim da predočim čitavu viziju krize kad se radi o pripovijedanju priča o svijetu. Međutim, često me muči osjećaj da svijetu nešto nedostaje – da time što ga doživljavamo kroz staklene ekrane i kroz aplikacije, on nekako postaje nestvaran, udaljen, dvodimenzionalan, i neobično neprecizan, čak iako je nevjerovatno jednostavno pronaći informaciju o bilo čemu. U današnje vrijeme se zabrinjavajuće riječi poput „neko“. „nešto“, „negdje“, „nekad“ mogu činiti rizičnijim od konkretnih, jasno definisanih ideja koje se iskažu s apsolutnom sigurnošću kao što su „zemlja je ravna“, „vakcine ubijaju“, „klimatske promjene su glupost“ ili „demokratiji ništa ne prijeti nigdje na svijetu“. „Negdje“ se neki ljudi utapaju dok pokušavaju preći more. „Negdje“ „neko vrijeme“ „nekakav“ rat traje. U potopu informacija, pojedinačne poruke gube svoje obrise, raspršuju se u našim sjećanjima, postaju nestvarne i nestaju.
„Dobre vijesti“ se očajnički pokušavaju oduprijeti poplavi gluposti, okrutnosti, govora mržnje i slika nasilja, ali nemaju način da obuzdaju bolni utisak, koji je meni lično teško verbalizovati, da nešto ne valja sa svijetom. Danas, ovaj osjećaj koji je prije bio rezervisan za neurotične pjesnike, je poput epidemije bez ikakve definicije, poput vrste anksioznosti koja sipi iz svih pravaca.
Književnost je jedna od šačice sfera koje nas pokušavaju držati što bliže teškim činjenicama ovog svijeta, budući da je sama po svojoj prirodi uvijek psihološka jer se fokusira na unutrašnje rezonovanje i motive likova, otkriva njihova iskustva koja su inače nedostupna drugoj osobi ili jednostavno navodi čitatelja da sam na psihološkom nivou interpretira njihovo ponašanje. Samo nam književnost pruža mogućnost da se zadubimo u život drugog bića, da razumijemo njihove razloge, podijelimo njihove emocije i iskusimo njihovu sudbinu.
Priča se uvijek vrti u krug oko značenja. Čak i kad ga ne prenosi direktno, čak i kada namjerno odbija da traži značenje i kad se fokusira na formu, na eksperiment, kada postavlja temelje formalne pobune, kada traži nove načine izražavanja. Čak i kada čitamo jednu skromnu priču, osjećamo potrebu da postavimo sljedeća pitanja: „zašto se ovo dešava?“, „šta ovo znači?“, „koja je poenta?“, „čemu ovo vodi?“. Vrlo je moguće da su naši umovi evoluirali prema priči u sklopu procesa davanja značenja milionima stimulanasa koji nas okružuju, i koji bez prestanka smišljaju svoje narative čak i dok spavamo. Dakle, jedna priča je način da organizujemo beskonačnu količinu informacija unutar vremena, da izgradimo njenu vezu s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, pri tom otkrivajući svaki put kad se pojavi i složimo je u kategorije uzroka i posljedice. I um i emocije učestvuju u ovome.
Nije ni čudo onda da je jedan od najranijih otkrića stvorenih pričom Sudbina, koja je, pored toga što se ljudima ukazuje kao nešto zastrašujuće i neljudsko, istinski uvela red i nepromjenjljivost u svakodnevnicu.
4.
Dame i gospodo,
Nekoliko godina kasnije, žena na fotografiji, moja majka kojoj sam nedostajala iako se još nisam bila rodila, čitala mi je bajke.
U jednoj od njih, koju je napisao Hans Kristijan Andersen, čajnik kojeg su bacili na gomilu smeća požalio se na okrutni način kojim su se ljudi prema njemu ophodili – čim mu se odlomila drška, riješili su ga se. Ali da nisu bili tako zahtjevni perfekcionisti, mogao im je još dugo biti koristan. Drugi slomljeni predmeti su počeli isto da zbore i ispričaše istinski nezaboravne priče o njihovim skromnim, malim životima kao predmetima.
Kao dijete, slušala sam te bajke crvenih obraza i s suzama u očima, jer sam istinski vjerovala da predmeti imaju vlastite probleme i emocije, kao i neki vid društvenog života koji nije bio kompatibilan sa ljudskim. Tanjiri u kredencu su mogli međusobno razgovarati, a kašike, noževi i viljuške u ladici su formirali neku vrstu porodice. Slično tome, životinje su bile misteriozna, mudra, samosvjesna bića sa kojima smo oduvijek bili povezani duhovnom sponom i duboko usađenom sličnošću. I, rijeke, šume i putovi su isto tako imali svoje postojanje – bili su živa bića koja su označavala naš prostor i gradila osjećaj za pripadanje, jednu enigmatsku Raumgeist[1]. Pejzaž koji nas je okruživao je takođe bio živ, kao i Sunce i Mjesec i sva nebeska tijela – cijeli vidljivi i nevidljivi svijet.
Kad sam počela u sve to da sumnjam? Pokušavam da pronađem trenutak u svom životu kada je, poput pritiska na utičnicu, sve postalo drugačije, manje izražajno, jednostavnije. Šapat svijeta je utihnuo, zamijenili su ga galama gradova, žuborenje kompjutera, gromoviti lijetovi aviona što nam prolaze nad glavama, i iscrpljujući zvuk okeana informacija.
U jednom trenutku u našim životima, počnemo da svijet vidimo u dijelovima, sve odvojeno na male komade koji su galaksijama udaljeni jedni od drugih, a stvarnost u kojoj živimo to samo potvrđuje: doktorima idemo prema njihovoj specijalnosti, porezi nemaju nikakve veze sa čišćenjem snijega sa cesti kojima putujemo na posao, ručak nam nema nikakve veze sa ogromnom stočnom farmom, niti moj novi topić ima veze sa zapuštenom fabrikom negdje u Aziji. Sve je odvojeno od ostatka, sve postoji odvojeno, bez ikakve poveznice.
Kako bi nam bilo lakše da se nosimo s ovim, daju nam brojeve, oznake s imenima, kartice, proste plastične identitete koji za cilj imaju to da mi koristimo samo mali dio cjeline koju smo svakako odavno prestali primjećivati.
Svijet umire, a mi to uporno ne primjećujemo. Ne primjećujemo da svijet postaje kolekcija stvari i incidenata, beživotno prostranstvo kroz koje se krećemo izgubljeni i usamljeni, na koje su nas tuđe odluke nasumično razbacale, pri čemu nas ograničava neshvatljiva sudbina, osjećaj da smo samo igračke velikih sila istorije ili šanse. Naša duhovnost ili je nestala ili postaje površna i čisto obredna. Ili čak postajemo pratitelji jednostavnih sila – fizičkih, društvenih, i ekonomskih – koje nas poput zombija vode okolo. A u takvom svijetu mu stvarno jesmo zombiji.
Zato čeznem za tim drugim svijetom, za svijetom čajnika.
5.
Cijelog svog života su me fascinirali sistemi zajedničkih veza i uticaja kojih smo generalno nesvjesni, a koje sasvim slučajno otkrijemo kao iznenađujuće podudarnosti ili preklapanje sudbine, poput mostova, navrtki, klinova, zavarenih spojeva i konektora koje sam pratila u emisiji Flights. Fasciniraju me povezane činjenice, i potraga za redom. Na suštinskom nivou – uvjerena sam – piščev um je sintetičan i uporno skuplja sve komadiće u pokušaju da ih spoji u jednu univerzalnu cjelinu.
Kako da pišemo, kako da strukturišemo svoju priču kako bi mogla da uzdigne ovo veliko sazvježđe svijeta?
Naravno, shvatam da je nemoguće vratiti se priči o svijetu koju poznajemo iz mitova, basni i legendi koje su, prenošene usmeno, držale svijet u životu. Danas bi takva priča morala biti multidimenzionalnija i komplikovanija; napokon, mi zaista znamo više, svjesni smo nevjerovatne veze između stvari koje se čine udaljenim.
Pogledajmo bliže konkretan trenutak iz istorije svijeta.
Treći je avgust hiljadu četiristo devedeset i druge, dan kada je mala karavela Santa Marija trebalo da zaplovi iz pristaništa luke Palos u Španiji. Brodom zapovijeda Kristofer Kolumbo. Sunce sija, mornari idu gore-dole pristaništem, a radnici nose posljednje sanduke sa namirnicama na brod. Vrelina je, ali porodice koje su došle da se oproste od nesvijesti spašava lagan vjetrić sa zapada. Galebovi se šepure po rampi za utovar, pomno posmatrajući ljudske aktivnosti.
Trenutak koji je, kako sada vidimo kroz vrijeme, doveo do smrti 56 miliona, od skoro 60, američkih domorodaca. Tada su činili oko deset posto cijele svjetske populacije. Evropljani su im nenadano donijeli smrtonosne poklone – bolesti i bakterije prema kojima američki urođenici nisu imali imunitet. Povrh svega toga, tu su bili i nemilosrdno tlačenje i ubijanje. Istrebljivanje se nastavilo godinama i promijenilo je prirodu zemlje. Na mjesta gdje su nekad na njegovanim poljima sa posebno izgrađenim sistemima navodnjavanja rasli grah, kukuruz, krompir i paradajz vratila se divlja vegetacija. Za samo par godina, skoro 150 jutara obradive zemlje se pretvorilo u džunglu.
Kako se regenerisala, vegetacija je upila ogromne količine ugljenik-dioksida, samim tim slabeći efekat staklene bašte, što je zauzvrat smanjilo globalne temperature Zemlje.
Ovo je jedna od mnogih naučnih hipoteza koje bi mogle objasniti početak malog ledenog doba u kasnom šesnaestom vijeku koji je doveo do dugotrajnog hlađenja klime u Evropi.
Malo ledeno doba promijenilo je ekonomiju u Evropi. U sljedećih nekoliko decenija, duge, ledene zime, mlaka ljeta i obimne padavine su smanjili prinose tradicionalnih oblika poljoprivrede. U Zapadnoj Evropi, male porodične farme ne bi mogle proizvesti dovoljno hrane za jednu porodicu. Nastupili su talasi gladi i potreba da se specijalizuje proizvodnja. Englesku i Holandiju je hladnija klima najgore pogodila; ekonomije im se nisu mogle oslanjati na poljoprivredu, pa su počeli da razvijaju trgovinu i industriju. Olujne prijetnje su Holanđane natjerale da isuše poldere i da močvarne i plitke, okeanske zone pretvore u tlo. Prelazak bakalara južnije, iako katastrofalan za Skandinaviju, se pokazao korisnim za Englesku i Holandiju – omogućio je ovim zemljama da se pretvore u pomorske i komercijalne sile. Značajno zahlađenje se poprilično naglo osjetilo u Skandinavskim zemljama. Kontakt sa Grenlandom i Islandom je prekinut, oštre zime su smanjile prinose, a nastupile su godine gladi i nestašica. Tako je Švedska svoje pohlepno oko bacila južnije, počevši rat sa Poljskom (pogotovo dok je Baltičko more bilo smrznuto, što je vojsci olakšalo prelazak preko) i ulaskom u Tridesetogodišnji rat u Evropi.
Trud naučnika da pokušaju bolje shvatiti našu stvarnost je pokazao da je ona zapravo uzajamno usaglašen, duboko uvezan sistem uticaja. Ovdje se ne radi samo o poznatom „efektu leptira“, koji, kao što znamo, kaže da minimalne promjene na početku procesa mogu da dovedu do ogromnih, nepredvidljivih rezultata, nego mi ovdje imamo beskonačan broj leptira i njihovih krila u stalnom pokretu – moćni talas života koji putuje kroz vrijeme.
Po meni, pronalazak „efekta leptira“ označava kraj ere nesalomive vjere u vlastitu sposobnost da budemo efikasni, sposobnost da kontrolišemo i samim tim naš osjećaj za nadmoćnost u svijetu. Ovo od čovječanstva ne oduzima moć da gradimo, da osvajamo i da izumimo, nego pokazuje da je stvarnost komplikovanija nego što je čovjek ikad mogao da zamisli, i da mi nismo ništa više do malenih dijelova ovih procesa.
Sve više i više dokaza imamo da postoje neke spektakularne, ponekad i iznenađujuće zavisnosti na svjetskoj skali.
Svi mi – ljudi, biljke, životinje, i predmeti – smo uronjeni su jedan prostor kojem vladaju zakoni fizike. Ovaj zajednički prostor ima svoj oblik i unutar sebe zakoni fizike formiraju beskonačan broj formi koje su neprekidno povezane jedna s drugom. Naš kardiovaskularni sistem je poput sistema riječnog sliva, struktura lista je poput sistema ljudskog javnog prevoza, kretanje galaksija je poput kovitlanja vode u našim lavaboima. Društva se formiraju slično kao i kolonije bakterija. Mikro- i makro- skala pokazuje beskrajan sistem sličnosti. Naš govor, naše razmišljanje i kreativnost nisu ništa apstraktno, nisu odvojeni od svijeta, već su nastavak na drugom nivou tih beskrajnih procesa transformacije.
Olga Tokarčuk
Sa engleskog prevela Sara Kosmajac
Nastaviće se
[1] Raumgeist – duša okoline
