Bez kategorije

Otpor tržišnoj eksploataciji kao ofanziva života

Markus Spiske

Uvod

Raoul Vaneigem (nizozemski Raul Vaneihem ili francuski Raul Vanegem), belgijski je pisac i filozof, rođen 1934. Studirao je romanistiku u Bruxellesu te sudjelovao u Situacionističkoj internacionali od 1961. do 1970. On i Guy Debord (Gi Debor) bili su dvojica glavnih teoretičara situacionističkoga pokreta, a Vaeneigemovi slogani 1968. godine često su ispisivani na zidovima Pariza. Njegova je najpoznatija knjiga Revolucija svakodnevnoga života, koja je tiskana iste godine kad i Debordova knjiga Društvo spektakla (1967). Nakon što je napustio situacioniste, napisao je niz polemičkih knjiga braneći ideju slobodnoga i samoregulativnoga društvenoga poretka. Godine 2009. za časopis e-flux intervjuirao ga je istaknuti poznavalac suvremene umjetnosti i kustos Hans Ulrich Obrist.

Razgovor sa Raoulom Vaneigemom

HANS ULRICH OBRIST: Upravo sam bio kod Edouarda Glissanta (Eduara Glisona) i Patricka Chamoiseaua (Patrika Šamoazoa), koji su napisali obraćanje Baracku Obami. Koji bi bio vaš apel i/ili savjet Obami?

RAOUL VANEIGEM: Odbijam održavanje bilo kakvih odnosa s ljudima na vlasti. Slažem se sa zapatistima iz Chiapasa (ćiapasa) koji ne žele imati nikakvog posla ni s državom ni s njenim gospodarima, međunarodnim mafijama. Pozivam na građanski neposluh kako bi lokalne zajednice mogle organizirati, koordinirati i početi same proizvoditi prirodnu energiju, prirodnije poljodjelstvo i komunalne usluge koje bi konačno bile oslobođene muljaža vlada ljevice i desnice. S druge strane, pozdravljam sam poziv Chamoiseaua, Glissanta i njihovih prijatelja za omogućavanje egzistencije u kojoj bi poezija ponovno otkrivenoga života uklonila smrtni stisak robnog tržišta.

HANS ULRICH OBRIST: Možete li nam reći nešto o svojim počecima? Kako ste počeli sudjelovati u okviru situacionizma i koji je bio vaš temeljni doprinos? Lik Henrija Lefebvrea (Anrija Lefevra) bio je nezaobilazan na početku vaše suradnje sa Situacionističkom internacionalom. Što vam je on tada značio? Zašto ste mu poslali poetske eseje?

RAOUL VANEIGEM: Najprije bih razjasnio da je situacionizam ideologija koju su situacionisti jednoglasno odbijali. Pojam „situacionizma“ bio je tek identifikacijski simbol. Njegova svojstvenost nas je čuvala od pogrešnog vjerovanja u gomile ideologa. Nemam ništa zajedničko sa spektakularnim oživljavanjem projekta koji je, barem u mojem slučaju, neprekidno revolucionaran. Moje učešće u skupini koje više nema bilo je važno za moj osobni razvoj, razvoj koji sam osobno održavao u duhu situacionističkog projekta u njegovom najrevolucionarnijem obliku. Vlastita radikalnost oslobađa me bilo kakvih etiketa. Odrastao sam u okruženju u kojem je naš borbeni duh podgrijavala svijest radničke klase i prilično vesela predodžba postojanja. Zadivila me Lefebvreova Kritika svakidašnjeg života. Kada je objavljena Somme et le reste (Iznos i ostatak), poslao sam mu neku vrstu eseja o „poeziji i revoluciji“, što je bio pokušaj objedinjavanja radikalnih koncepata, letrističkog jezika, glazbe i filmskih slika, i to priznavanjem da svi imaju zajedničku moć da uzbibaju ljudska srca. Lefebvre je ljubazno odgovorio tako što me povezao s Guyjem Debordom, koji me odmah pozvao u Pariz. Nas dvojica smo bili vrlo različitih temperamenata, ali smo se tijekom razdoblja od gotovo deset godina složili u vezi s potrebom dokidanja potrošačkog društva i zasnivanja jednog novog društva na načelima samoupravljanja, gdje bi život stavio izvan snage preživljavanje i egzistencijalistički duhovni nemir koji ono stvara.

HANS ULRICH OBRIST: Koji situacionistički projekti još nisu realizirani?

RAOUL VANEIGEM: Psihogeografija, stvaranje situacija, dokidanje grabežljivog ponašanja. Radikalnost, koja nas stalno i iznova motivira unatoč nekim nedostacima, i dalje je izvor nadahnuća do dana današnjega. Njezini utjecaji se tek počinju pokazivati u autonomnim skupinama koje se sada ozbiljno bore s kolapsom financijskog kapitalizma.

HANS ULRICH OBRIST: Situacionistička internacionala definirala je situacioniste kao osobe posvećene stvaranju situacija. Što su te situacije konkretno vama značile? Kako biste definirali situacionistički projekt 2009?

RAOUL VANEIGEM: Naša je skupina samim svojim načinom života i razmišljanja već radila na shemi situacije, poput desantnih jedinica iza neprijateljskih crta. Vojna metafora dvojbene je naravi, ali jasno ocrtava našu volju da svakodnevni život lišimo kontrole i smrtnoga stiska gospodarstva temeljenog na profitabilnom izrabljivanju čovjeka. Oformili smo „rizičnu skupinu“ koja je bila svjesna neprijateljstva dominantnoga svijeta, potrebe za radikalnim lomom, kao i opasnosti prepuštanja paranoji koja nastaje kod ljudi pod opsadom. Pokazivanjem svojih ograničenja i slabosti, situacionističko iskustvo možemo također gledati kao kritičku meditaciju o novoj vrsti društva čiji su obrisi nastali na temelju Pariške komune, Mahnovog pokreta i Republike vijeća koju su uništili Lenjin i Trocki, slobodarskih zajednica u Španjolskoj, koje je kasnije dokrajčila Komunistička partija. Situacionistički projekt nije usmjeren na ono što slijedi nakon odbacivanja potrošačkog društva i nastanka istinski ljudskog društva. Više je usredotočen na rasvjetljavanje načina na koji životni stil može dokinuti preživljavanje, grabežljivo ponašanje, vlast, trgovinu i impotenciju.

HANS ULRICH OBRIST: Vi i Guy Debord glavni ste akteri situacionističkog pokreta. Kako vidite ulogu Deborda i svoju ulogu?

RAOUL VANEIGEM: Ne vidim ih kao uloge. Situacionizam u svojoj najapsurdnijoj inačici teži upravo tome (ili, prema francuskoj verziji: To je upravo onaj najveći apsurd, na koji je situacionizam ukazivao; nap. AG) – da budemo svedeni na lutke od papira koje je onda moguće suprotstaviti prema uobičajenom radnom postupku spektakla. Ja sam samo glasnogovornik radikalne svijesti, između ostaloga. Samo radim ono što mogu kako bih osigurao da otpor tržišnoj eksploataciji bude pretvoren u ofenzivu života, kao i da umjetnost življenja ukloni ruševine ugnjetavanja.

HANS ULRICH OBRIST: Zbog čega ste istupili iz skupine?

RAOUL VANEIGEM: Nakon okupacijskih pokreta iz svibnja 1968. znali smo da slijedi oporavak. Znali smo za mehanizme otuđenja koji bi ugrozili naše zamisli i prikladno ih uklopili u kulturološku slagalicu. Na zadnjoj konferenciji u Veneciji postalo nam je jasno da nismo uspjeli slomiti te mehanizme, da su oni zapravo slamali nas iznutra. Skupina se rasipala, konferencija u Veneciji je upozorila na njenu sve veću beskorisnost, a jedini izneseni odgovori bili su u skladu s parodijom samih sebe u koju smo zapali. Nesloga se pojačala do te mjere da je dolazilo do paranoidnih denuncijacija, do izdaje radikalnosti, do kršenja revolucionarnoga duha, do zanemarivanja savjesti. To doba katarze i anateme daleko je iza nas, ali moglo bi biti korisno ispitati kako smo to posijali sjeme neuspjeha zbog kojega je skupina na koncu platila tako visoku cijenu. Međutim, taj brodolom nije tek nanio na obale zaborava sve nas koji smo sudjelovali u toj pustolovini. Skupina je nestala na način koji je omogućio pojedincima da konsolidiraju svoju radikalnost ili pak da je se odreknu ili da utonu u prijevaru radikalizma. Ja sam pokušao analizirati našu eksperimentalnu avanturu u tekstu Entre le deuil du monde et la joie de vivre (Između tugovanja za svijetom i radosti života, 2008).

Nastaviće se

Ostavite komentar: