Posljednje noći u predačkoj osredačkoj kući sanjao sam paganske bogove.
Na utrini ispod granatog hrasta raste perunika, kopriva, u daljini zaboravljen nasad prezrele pšenice crkava pod bičevima zlokobnog sunca, brzo se navlače oblaci, sa upaljenih polja slapovi pare utiču u razjapljenu čeljust neba, sijev munje, strahovit tresak, ognjeni pijetao mi prolijeće iznad glave i svaljuje me u kovitlac kopriva.
Ka horizontu, ka obasjanoj predačkoj kući koja je čardak ni na nebu ni na zemlji, odmiče Perun Gromovnik u čijem blistavom oklopu se legu klupčad zmija. Po pšeničnom polju razbuđenom ledenom kišom skače ogromni divojarac čiji rogovi cijepaju nabubrele oblake. Kopriva mi žari polomljeno mokro tijelo, otvorena mi kapija mraka u glavi.
Božur i ivanjsko cvijeće uzdišu u sparnoj mrklini, svjetluca u duplji vidika opkovani krov predačke kuće ozaren plamsajem vatre kroz koju prolaze razigrane divotnice beskrvnih lica u bijelim haljinama što zapljuskuju bosotinju stopala. Čuje se plačni jek frule.
Četvoroglavi Svetovid praćen rojištem svitaca jezdi na lakoj bijeloj kobili, odskakuju kao ognjena klupčad teške amajlije od zlata, srebra i dragog kamenja na njegovim grudima. Sva četiri lica mu okamenjena, zmijski pogledi mračnim vjeđama zasvođeni, čuje se topot koji ga staroj kući odnosi.
Raspamećen noćnim utvarama, zgrčen kao fetus pod nepreglednim nebom, branim se drhtavim bogaljastim riječima, okrajcima riječi, krhotinama grla: kas kas kobila tovar soli nosila podajte joj sijenca da oždrebi ždrepca… Tek što se četvoroglavi Svetovid na bijeloj kobili rastopio na mračnom horizontu iz šume isploviše vrani konji, na prvom jaše Svarog, na glavi mu kapa sa bivoljim rogovima, na ramenu raskriljeni orao u vječnom uzletu oglašen ledenim krikom, iza njega dugokosa Vida plamenih očiju, razdrljenih bujnih grudi i golih amazonskih butina među kojima krckaju muški vratovi. Za njima na većem odstojanju Dubravko i Ljubljenica, poskakuju na razigranim vrancima zanijeti pjesmom i rasutim nebom koje brzim lepetom prekrojiše preplašene divlje guske-prethodnice Triglava na hromoj konjini.
Troglavo čudo sa povezom na očima izjaha iz mraka gazeći grmen sparušene zove, u ručerdi mu koplje zaognjenog vrha, o bedru zanjihana, mjesečinom izoštrena sablja.
Bijeli vuk mi se zagleda u užasnute oči, oprlji me smradnim zadahom, zaškropi me balom sa landarave jezičine. Bijeli vuk malo postoja, pa se naglo osvrnu i hramajući otkasa do rubišta mraka da sačeka Velesa koji uplovi u titravi vidokrug podižući skiptar izliven u zlatu ka izgriženom Mjesecu. Konj se prope pod njim, pa ga odnese ostalima.
Djevojke kraj vatre poskidaše bijele haljine, zanjihaše se zabubreli pupolji na grudima, mokre kose im vijugaju niz leđa kao zmije ledenice. Rastvara se bokor pjesme: Oj ubave mlade mome, Lado, Lado…obretoše se cvijetni vijenci na djevojačkim glavicama.
Pojavljuje se najljepša na talasima svjetlosti. Bijela put, zlatasta kosa, krupne oči ljubičaste, otekle mokre usne. Tijelo lomno, njiše bokovima kao lađica u zamamnom gazu, čini mi se poziva me mahnuvši rukom.
Staklene noge iskoračiše ka njoj, napravih nekoliko koraka sapleten slutnjom lude sreće kad me ljutiti Jarilo na pomamljenom konju strovali nazad u koprivu, sa mamuzama mu vrcaju kapi slatke guste krvi.
Jarilo dokopa Ladu, podiže je na konjski hrbat i pojuri ka predačkoj kući. Osta da leluja nad vatrom njen rastuženi omamni smijeh. Da cilikće kao večernje molitveno zvono.
Zakovitla vjetar, zalelekaše krošnje, razbježaše se gole djevojke, utuli se vatra, prosu se grozomorje muškog grohota, krilati Stribog proleti nebom zasipajući njivišta i pšenična polja slanom studenog straha.
Sluđen grozom šapunjam: Idi u lelejsku goru gdje pjetli ne poju gdje ovce ne bleje gdje konji ne vrište gdje psi ne laju gdje djevojke kosu ne češljaju idi u visinu idi u dubinu ovdje ti mjesto nije…
Stribogov šlem je zamjenio mjesec na nebu. Bijele se razbacane haljine smrštene kao zmijski svlak. Paganski bogovi opijeni teškim vinom pjevaju razbludne pjesme. Lada, plašljiva i uzdrhtala, trpi ugrize podivljalih pogleda, ujedaju njene otvrdle dojke, štipaju i grebu njena zategnuta bedra. Dubravko je zajahao Ljubljenicu u šljiviku iza kuće, zakovitla se magla požude…
Motokultivator pod prozorom prekida mi san. Rođo pali, pa dimuni veselo smotanu hercegovačku škiju. Kad se veselo naklokoćemo kao somovi u kafani Počinak lovićemo bijele vukove u crnim šumama.
Iz zbirke priča Igračke
