Anatomija Fenomena

Pamfletizam protiv tragedija [Tema: Konstantinović]

Foto: André Kertész
Foto: André Kertész

Filosofija palanke (6)

 

Nema duha palanke bez ovoga suštinskog pamfletizma, od njega neotuđivog. Pamfletizam je, zbog toga: 1) pokušaj ove objektivacije sopstvene mržnje na sebe samoga kao na izvornika ove prividnosti (van-egzistencijalnosti), traženjem krivca „napolju”, u „svetu”, i 2) on je izraz neizbežnosti tragične egzistencije kao jedino stvarne egzistencije.

Ako je tragičnost ne samo podobna već i preduslovna egzistenciji, kao samo-stvaranju subjekta u sukobu sa svetom i sa sobom, kao u sukobu jednoga datog i jednoga još ne-datog reda, u poricanju onoga što jeste kao rađanje (subjekta) u ime onoga što još nije a mora biti, a što, kao još ne-dato, i zato još u ne-redu, jeste iracionalno sukobljeno sa dato-racionalnim (koje je dato uvek samo kao racionalno), onda je pamfletizam oblik simulirane tragedije, izraz pokušaja da se tragedija takođe prevari; pamfletizam je ta prividna (prevarena) tragedija, jedan sukob koji ne prodire u biće jer ne prodire u njegovu stvarnu subjektivnost koje nema izvan ovoga sukoba dato-racionalnog, sa ne-dato-iracionalnim, sukoba koji je rađanje subjekta samo iskušavanjem (i poricanjem) sveta u samome subjektu. Pamfletizam je odbijanje ovoga sukoba u subjektu „prenošenjem” njegovim u isključivi sukob sa svetom, ali sukob koji je egzistencijalno prividan jer je ovde subjekt prividan, u stvari samo jedna pojedinačnost prividno sukobljena sa drugim pojedinačnostima jer zadržana u svetu „datoga” reda kao date racionalnosti (a ovde čuvane strahom od tragično-iskušavalačke iracionalnosti iz koje subjekt, u otporu prema datom koje je i njegovo-ne-njegovo dato, jedino sebe stvarno doziva). Posvećivanje „svetu” (najčešće u prividnom vidu moralnosti, u ime moralnog načela) jeste jedinstveni način ovog odbijanja posvećivanja subjekta samom sebi, koje posvećivanje je jedino posvećivanje u svet, pa je zbog toga i ovo upućivanje svetu prividno (lažno) jer je van-tragičko kao van-subjektivno.

Ukoliko je veća nužnost odbijanja sukoba sa samim sobom, kao sa datim redom (ili sa datom racionalnošću i sa racionalnošću datog), i to po nalogu ka zatvaranju bez čega nema duha palanke koji svuda traži granicu, utoliko je veća moć pamfletizma i, samim tim, utoliko je načelo javnosti, kao osnovno načelo duha palanke, jače izraženo, i utoliko je jača moć pamfletizma kao zadovoljavanja ovoga načela „javnosti”, a u stvari načela apsolutne racionalnosti datoga (u sebe zatvorenog) reda suprotstavljenog svakoj tragediji i tragičnosti, pa tako i svakom otvaranju, ali i svakom stvaranju koje otvaranje podrazumeva kao otvaranje u datom redu date racionalnosti: pamfletizmom, duh palanke se utvrđuje kao ovaj javni duh (ili duh javnosti), kao duh „društveni” a ne kao duh filosofski. Osnovno svojstvo pamfletizma, svojstvo obračuna u ime već poznate, već date istine (pamfletizam ne traži istinu jer je „ima”, on nije duh filosofski: duh okrenut nepoznatoj istini, već duh apriorizma, koji poseduje istinu), jeste svojstvo protiv-filosofsko i protiv-pesničko, jer je svojstvo protiv-stvaralačko.

Načelo javnosti ističe se ovde kao načelo svemu nadređenog društvenog života, suprotstavljenog filosofiji i filosofskom stavu kao izrazima i oblicima ne-društvenosti, pa i protiv-društvenosti, ali ova njegova „društvenost” je u stvari „javnost” koja, opet, ne može biti ništa drugo nego poznatost svega i način čuvanja te poznatosti kao datoga reda u njegovim strogo određenim granicama, tako da je ova društvenost funkcija racionalnosti datoga reda, služba njenoj sve-važnosti, čisto poricanje svakog iskušavanja ne-datim (kao budućim redom, kao budućom racionalnošću), odnosno poricanje svakog iracionalnog duha koji traži svoju objavu (svoje racionalizovanje). Načelo društvenosti je ovde, zbog toga, načelo protivno načelu tvoračke subjektivnosti kao načelu tragičnog stvaranja subjekta kao neprestanog (nezavršivog) stvaranja istine koja je tragična, i tragediju pretpostavlja, pretpostavljajući ovaj sukob datog i ne-datog, racionalnog i iracionalnog. Istina nije istina u nastajanju (nezavršivom), već data istina. Kao takva, ona je pre-subjektivna, nad-subjektivna i protivna subjektivnosti. Ona se ne otkriva već se njoj služi. Subjekt nije otkrivanje istine kroz njega, ovaploćenje istine u njenom nezavršivom samo-ostvarivanju nezavršive egzistencije kao istine svake „istine”, i zato nije subjekt istine nego njen službenik i poslenik. Ako on „ima” istinu, on je „iman” od nje: moment zablude, odbačen unapred u strahu od prevare, kao jedinstvena (i nezamenljiva, tragičko-iskušavalačka) prilika za oslobođavanja od ove „imanosti” subjekta (prividnog) od konačne istine, pa u tome smislu i kao jedinstvena pretpostavka samo-stvaranja subjekta, taj moment ovde je onemogućen. Unapred data istina je unapred odbijena svaka mogućnost zablude koja je, i kada je apsolutno dokazljiva (kao zabluda), uvek stvaralačka jer je jemstvo ovog oslobođavanja od posedujuće istine kao posedujućeg duha datoga reda (date racionalnosti). Moment zablude, kao moment kojim ne-red (budući red) dolazi u sukob sa redom (sadašnjom istinom), ovde isključen zazorom od moguće prevare i tragedije koja se, ovome duhu, čini uvek kao delo jedne ne-razumnosti (ne-razboritosti, ne-trezvenosti), jeste onemogućen tako što je njegovo onemogućenje u stvari omogućenje pamfletizma kao prividne tragedije, odnosino kao sukoba koji se od tragedije jedino uzima, i na koji se tragedija svodi unižavanjem svakog stvaranja koje jeste sukob ali uvek (sukob) na nezavršivom putu istine ka samoj sebi u nezavršivom stvaranju, između racionalnog i iracionalnog (kao još ne-racionalizovanog).

Pamfletizam je tragedija u apsolutnoj sferi racionalnog, simulacija tragedije i delo protiv-tragičnog nagona; ako jeste, međutim, on jeste po nužnosti egzistencije kao tragične egzistencije: bivajući samom nužnošću egzistencije upućen na tragediju, koju odbija, duh palanke je upućen na pamfletizam. Sama tragedija, koju on odbija, a koju ne može konačno da odbije, da je se jednom zauvek „oslobodi” (kao da se jednom zauvek oslobodi egzistencije u samoj egzistenciji), upućuje ga neprestano na ovaj otpor u ime datoga reda, na sam pamfletizam.

Kolektivizam duha palanke, kao duha zaverenog nepomirljivoj, idealnoj jedno-obraznosti (kakvom mu se prikazuje jedno-obraznost željenog a neposedovanog duha plemena, čija je on agonija), kao duha stila i obrasca svuda i u svemu (ali protivrečnog stvarnom stilu jer protivrečnog stvarnom sukobu stvarnog stvaranja), na ovaj način izražava se (samo prividno protivrečno) duhom pamfletizma. Ma koliko pamfletizam, po svome obračunskom (i obračunavalačkom) svojstvu, izgledao kao duh i sila razaranja celine, on time što je korelativan duhu apsolutne javnosti (apsolutnog kolektivizma) jeste u neporečnoj iako protivrečnoj službi duha palanke. Iako formalno, samim tom što je izraz i jemstvo sukoba, on protivreči duhu palanke kao duhu zaverenom jedno-obraznosti izvan koje za njega nema jedinstva, pa time ni zatvorenog sveta palanke, njime se utvrđuje duh javnosti ali, ne manje (i istovremeno), duh ove normativne, unapred date istine. Pamfletizam je uvek apriorizam; on ne postavlja istinu u pitanje već, imajući tu istinu kao apriornu njemu, postavlja pitanje samo o zadovoljenju te istine, o stepenu i načinu tog zadovoljenja.

On je uvek borac u ime određene istine, njen izvršilac. On se ne pita za istinu već vojuje za nju. Istina jeste, ona je pra-roditeljska jer je pra-roditeljski starija; vreme istine nije moje vreme (u mome samo-tvorastvu) već je vreme pre moga vremena. Istina nije problematična već je problematično samo njeno izvršavanje, odnosno problematičan sam samo ja. Ukoliko me moja van-subjektivnost, u „sigurnosti” van-tragičnog duha okrenutog protiv svake zablude i uzaludnog prepustanja njoj, čini međutim načelno problematičnim jer prividnim, utoliko je poverenje u ovu apriornu istinu, kao stariju od mene, kao patrijarhalno-plemenski „starešinsku”, dublje, ali samim tim je i moja problematičnost, kao izraz prividnosti ne-tvoračkog, prividnog subjekta koji je prividan jer je izvan vremena istine (kao neprestano stvarajuće istine), neminovno dublja i poraznija. Ono što treba da me čuva u „sigurnosti”: ta apriorna istina, samim svojim apriorizmom baca me u prividnost ne-tvoračkog „subjekta” koji ostaje za sebe samoga utoliko prividniji ukoliko je ne-tvoračkiji. Apriorizam je jedinstveni put (i nužni) u moju prividnost za mene samoga, u očajavanje od te prividnosti (kao očajavanje egzistencije čiji imperativ traje kao jemstvo svesti ovoga njegovog odlaganja i zanemarivanja koje je, međutim, apsolutno nemoguće) i, tako – a zahvaljujući mojoj nesposobnosti da uđem u obračun sa sobom (kao obračun duha palanke u duhu palanke, a samim tim i sa duhom) – on je jemstvo ovoga pamfletizma.

Pamfletizam, zbog toga, jeste apriorizam na delu, nepomirljiv sa svime što njime nije obuhvaćeno i što ga ne potvrđuje, ali on je i ova mržnja egzistencije na van-subjektivnost, rođena u potrebi za objektivacijom sopstvenoga zla, za njenim opredmećenjem u obliiku „krivca” i vinovnika njegovoga izvan mene. On je pokušaj podruštvljenja egzistencije koja obuhvata fenomen društva ali se, nikako, njime ne iscrpljuje (omogućavajući svojom nad-društvenošću i samo društvo), pokušaj da se ovaj fenomen, u svojoj večitoj otvorenosti, kao nezavršiv i zato otvoren, zatvori ovim po-društvljenjem, da se svede na problem ne samo dostupan duhu palanke, kao duhu „trezvenosti” i poslovnosti, već i kao čista njegova afirmacija, jedan čisto njegov izraz. Otuda je (kao pitanje o izvršenju istine, kojim se odbija pitanje o samoj istini) pamfletizam moralistički a ne filosofski: njegovo pitanje može biti samo pitanje morala a ne pitanje filosofije. Ovaj prevashodni moralizam je u čistoj službi protiv-filosofskog stava duha palanke, odnosno u funkciji njegovoga traženja idealno-zatvorenog.

Na ovaj način, osvajačkim prodorom duha morala u sferu pitanja bića o biću (u sferu filosofije), duh palanke ističe svoju „praktičnost”, svoj „realizam”, ali tako ističe istovremeno: 1) apsolutnu neproblematičnost svoga apriorizma, 2) apsolutnu problematičnost moga Ja i, iz ovoga dvoga, 3) nezavisnost istine od žive egzistencije živoga Ja, njenu objektivnost koja je nepromenljiva i oko koje ne može biti nikakvog spora, i, najzad (iz svega ovoga) svoju ne-problematičnost kao jemstvo apsolutne njegove problematičnosti, a pre svega njegove moralne problematičnosti. Poricanje i odbijanje svakog pitanja o istini jeste preduslov poricanja i odbijanja same moralnosti ovoga isključivo moralističkog stava, koja i izražava svoju moralnu problematičnost upravo svojom isključujućom „moralnošću”, odnosno time što pokušava da bude moralan apsolutnim odricanjem od pitanja o istini, odnosno što pokušava da načelo prevare egzistencije sprovede i ovde, na taj način što će moralnost (shvaćenu kao zadovoljenje apriorne istine) da suprotstavi pitanju o samoj toj istini. Moralnost, ovako shvaćena, kao čista funkcija anti-filosofskog stava ovoga realističkoga duha (koji je utoliko „moralniji” ukoliko je manje filosofski), neizbežno je u funkciji anti-moralnosti jer je u funkciji anti-stvaralačkoj. Tačno onako kao što pamfletizam treba da bude simulacija tragedije, zamena za nju, ova „moralnost” (dokazivanje dokazane istine) treba da bude zamena za pitanje o istini (filosofsko pitanje); van-subjektivnost, u svome ne-tvoraštvu, dokazuje već datu istinu i spori se oko nje, kao takve, a ne spori nju, i u tome smislu on je pamfletističko-moralistički, odnosno „realistički”. Otuda je proces neprestanog sporenja kao utvrđivanja istine i ustanovljavanja njenih nosilaca (ili onih koji joj se odupiru) proces ovoga pamfletizma kao van-subjektivnosti, proces koga uslovljava duh prividnosti odnosno nemogućnost pomirenja sa njiime.

Nestvarnost pokušava da se pamfletizmom preobrazi u stvarnost, ali tako što se time samo uveliČava: 1) nemogućnošću pamfletizina da se preobrazi u tragediju, 2) nemogućnošću da apriorni moral zameni, po funkciji, pitanje o istini (što je, nesumnjivo, izraz nemogućnosti da se objekt tuđe volje, kao volje ove pra-roditeljske, apriorne istine, utvrđivanjem te utvrđene istine preobrazi u tvorački subjekt) i, najzad, 3) neprestanim uveličavanjem, samim pamfletizmom, sopstvene subjektove van-subjektivnosti, tako što se pamfletizam javlja kao prividni izraz subjektivne volje a što je, u stvari, izraz deobe subjekta sa drugim subjektom u ovome procesu pamfletsko-polemičkog sporenja. Van-subjektivni subjekt duha pamfletizma, dat samom protiv-tragičnom apriornom istinom, uveličava svoju van-subjektivnost (kao svoj neminovni udes) i ovim sporenjem sa drugim subjektom, koga pokušava da pretvori u svoj objekt ali pri čemu, neminovno, i sam postaje njegov objekt. Sve je upućeno na sve, i svako je upućen na svakoga; volja destrukcije, koja je ovde nesumnjiva, i koja jasno otkriva nedostižnost, a ne samo nepostojanje idealno-jedno-obraznog, u sebe zatvorenog plemenskog sveta (tu gde se svako oseća kao pleme, jedini nosilac njegove istine), na taj način je u službi neprestanoga konstruisanja ovoga sveta, posvećenog svojoj zatvorenosti, sveta povezanog ovom razarajućom mržnjom, objedinjenog njome. Pitanje o istini na ovaj način se odlaže, a njegovo odlaganje jeste zadržavanje ovoga duha palanke u njemu samom, kao duha javnosti, kao duha Dana koji jeste, što jeste isključivo odbijanjem pitanja bića o biću (filosofije) kao mogućeg otvaranja prema neizvesnoj otvorenosti bića. Idealno-plemenskoj zatvorenosti (idealizovanoj, sem toga, njenom nemogućnošću) služi se ovde, u ovom pokušaju njenog obnavljanja, u duhu palanke, mržnjom pamfletizma s onom nužnošću s kojom ljubav za idealno usaglašeno (jedinstveno) samom svojom nemogućnošću, jeste mržnja svega postojećeg prema svemu postojećem.

Nužnost mržnje je ovde nužnost pojedinačno-vremenske svesti nespojive sa idealnom ljubavlju idealnog jedinstva, izraz straha ove pojedinačne svesti od sebe same, koja se oseća kao krivac, u otpadništvu od sanjanog jedinstva izgubljenog sveta. Ova mržnja „po-društvljuje” (zatvara) otvorenu istinu egzistencije odbijanjem otvorenosti istine, kao najvišeg i najgoreg prokletstva, kao prokletstva nad prokletstvima, u čemu se, nesumnjivo, izražava kao duh plemena u agoniji, iako ovu otvorenost bića duh plemena „podruštvljuje” ljubavlju (radom jedinstveno van-vremene mitotvorne svesti) a ne mržnjom (radom pamfletske svesti). Nagon ka ,,podruštvljenju” zagonetke bića, kao nagon ka zatvaranju nužno-otvorene egzistencije ovde je osnovan: i duh palanke drži se zatvoreno (težnjom ka zatvaranju) prema izazovu otvoreno-problematične istine kao što to čini i duh plemena, iako ovoj zatvorenosti on ovako paradoksalno služi destrukcijom mržnje.

Radomir Konstantinović

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.