(Originalno objavljeno u časopisu Janus #9, 1933.)
Prijevod: Patrik Weiss
Napomena: Ovaj hrvatski prijevod čuvenog eseja Petera W. Zapffe koji sažima njegovu cjelokupnu misao i ilustrativno ju predstavlja rađen je prema dvije inačice engleskog prijevoda Gisle R. Tangenesa (https://philosophynow.org/issues/45/The_Last_Messiah) te Petera Reeda i Sigmunda Kvaløya (https://openairphilosophy.org/wp-content/uploads/2019/06/OAP_Zapffe_Last_Messiah.pdf) s originalnog Norveškog.
I
Jedne večeri u vremenima davno iščezlim čovjek se probudi i ugleda se.
Ugleda da je gol ispod kozmosa, beskućnik u vlastitu tijelu. Sve se rastvori pred njegovom tražećom mišlju, čudo do čuda, teror do terora, sve procvjetalo i razmotano u njegovu umu.
Zatim se probude i žene i rekoše da je vrijeme da se iziđe i kolje. A on zgrabi svoj luk i svoju strijelu, plod jedinstva duše i ruke te zakorači napolje ispod zvijezda. No, kako su životinje stizale do izvora vode gdje ih je iz navike očekivao, on više ne osjeti iskru tigra u svojoj krvi, već veliki psalam spram bratstva patnje koju međusobno dijeli sve što živi.
Toga dana se nije vratio s plijenom, a kada su ga pronašli za vrijeme sljedećeg mladog mjeseca, sjedio je mrtav pored izvora.
II
Što se dogodilo? Raskol u samom jedinstvu života, biološki paradoks, monstruoznost, apsurd, pretjeranost katastrofalnih razmjera. Priroda je ciljala previsoko, život promašio svoju metu i raznio se – nevoljko se prevazišao. Vrsta je bilo prejako naoružana – njezin genij stvoriše ju ne samo svemogućom naspram vanjskog svijeta, već i jednako opasnom za samu sebe. Njezino oružje nalikovalo je maču bez drške i korica, maču s dvije oštrice koji siječe sve pred sobom, no onaj koji je osuđen da njime barata mora tu oštricu prihvatiti i jednu joj stranu okrenuti prema sebi.
Usprkos njegovim novim očima čovjek je i dalje bio ukorijenjen u materiju, njegova suša u nj uronjena i podređena njenim slijepim zakonima. A ipak, mogao je vidjeti materiju kao stranca, usporediti sebe sa svim fenomenima te otkriti i locirati svoje vitalne procese. On dolazi (u) prirodi kao nepozvani gost, u taštini šireći svoje ruke preklinjući za pomirenje sa onim što ga je stvorilo. Priroda više ne odgovara, ona je s čovjekom učinila čudo, no od tada odbija priznati ga. Čovjek je izgubio svoje pravo stanovanja u univerzumu, jeo je sa stabla spoznaje i bio izgnan iz raja. On je moćan u ovome svijetu, no psuje na tu moć jer ju je platio harmonijom svoje duše, svojom nevinošću, svojim unutarnjim mirom u zagrljaju života.
I tako stoji on sa svojim vizijama, izdan univerzumom, u zbunjenosti i tjeskobi. Životinje također poznaju tjeskobu, ispod kotrljajuće grmljavine ili lavljih kandži. Ali, čovjek osjeća tjeskobu pred samim životom – uistinu, za svoje vlastito biti. Život – to je za životinju osjećanje igre sila, navika, nesloga, gladi te naposljetku predaja pred nužnošću. Patnja je u životinju ograničena na nju samu; za čovjeka ona se sama gradi, narasta, a zatim provaljuje te izbija kao tjeskoba pred svijetom i životom.
Od trenutka kada se dijete zaputi na putovanje niz rijeku života krik vodopada smrti ispuni dolinu; uvijek sve bliži i bliži; trgajući i kidajući djetetovu sreću. Čovjek promatra zemlju i diše kao veliko plućno krilo; svaki put kada izdahne divni život izlije se iz svake pore i zakorači prema suncu, no svaki put kada udahne jauci razdora krhkih duhova prođe kroz mnoštvo, a njihovi leševi bičuju tlo kao napad krupne tuče. Čovjek ne samo da je vidio broj svojih dana, već su i groblja bila izložena njegovu pogledu, a plač groteskno raspadnutih leševa i muka potonulih stoljeća zavijali protiv njega iz sramno propadajućih oblika. Veo budućnosti se rastrgao i otkrio mu bjesomučnu moru beskrajne repeticije, bezosjetno rasipanje organske tvari.
Patnje ljudskih milijardi ulaze u njega kroz vratašca samilosti; svaki događaj porađa podsmijeh njegovom zahtjevu za pravdom – tom njemu najdražem principu. Vidi svoj postanak u majčinoj utrobi, podiže ruku i vidi pet grana. Odakle taj đavolji broj pet i kakve li on veze ima s njegovom dušom? Nije više jedno sam sa sobom, prestravljen dodiruje svoje tijelo: to si ti i toliko se protežeš – i nimalo dalje. U sebi nosi obrok, jučer to bješe životinja što slobodno trčaše po vlastitoj volji, sada ju on apsorbira čineći je dijelom sebe: „gdje počinjem, a gdje skončavam“ pitaše se. Stvari se stapaju jedna u drugu u nizu uzroka i posljedica, a sve što pokušava uhvatiti i dokučiti nestaje i rastapa se pred njegovom ispitujućom mišlju. Ubrzo vidi mehaniku iza svega mu dragog i bliskog, iza osmijeha mu drage – tu su drugi osmijesi, prsti koji vire iz rastrgane čizme. Na kraju krajeva, karakteristike stvari su njegove karakteristike, priroda stvari je njegova priroda i ništa ne postoji osim njega, svaka putanja vodi natrag k njemu, svijet je ništa više nego sablasna jeka vlastita mu glasa – on poskoči glasno vrišteć’ i poželi se izbljuvati (natrag) na zemlju zajedno s njegovim nečistim obrokom; osjeća kako se ludilo bliži i želi se ubiti prije nego što izgubi i tu snagu, tu posljednju sposobnost.
Ali, kako stoji nasuprot bliskoj smrti, on vidi i njenu bit i kozmički značaj sljedećeg koraka kojeg će poduzeti. Njegova kreativna imaginacija oblikuje nove, stravične mogućnosti iza zavjese smrti i on razumije da ni tamo ne postoji utočište u kojem bi pronašao spas. Tek sada napokon može razaznati obrise svoje kozmičke situacije: on je bespomoćni kozmički zatočenik, držan tako kako bi bio proklet pao u neizrecive mogućnosti.
Od tog trenutka nadalje on je u stanju nemilosrdne panike.
Taj osjet „kozmičke panike“ je središnji za svaki ljudski um. Uistinu, u tom svjetlu rasa se pokazuje kao predestinirano osuđena na uništenje, s obzirom da je svaki trud da se život očuva i nastavi osakaćen kada su sva individualna pažnja i energija usmjereni na izdržavanje i odbijanje katastrofalnog pritiska vlastita unutarnja bića.
Tragedija vrste da se postane nesposoban za život putem prerazvijenosti jedne sposobnosti nije ograničena samo na ljudsku vrstu. Tako neki tvrde da je određena vrsta jelena koja je nekoć hodala zemljom postala osuđena na propast zbog rogova koji su naprosto postali preveliki. Na kraju krajeva, mutacije su slijepe, bačene u život bez ikakve misli i interesa o vlastitoj vitalnosti u okolišu.
U depresivnim stanjima ljudski um nalikuje tim rogovima koji u svom svojem veličanstvenom sjaju ipak svojega nosioca pritišću k tlu.
III
Međutim, zašto ljudska rasa odavno nije izumrla u vrijeme velike epidemije ludila? Zašto samo maleni broj individua nestaje zbog toga što ne mogu podnijeti napor življenja – zato što im mišljenje daje više nego što mogu nositi?
Razmatranje duhovne povijesti čovječanstva kao i sadašnjega stanja rase nudi nam sljedeći odgovor: većina ljudi se uspijeva spasiti tako što umjetno limitiraju (sadržaj) svoje svijesti.
Da je golemi jelen u odgovarajućim intervalima razbijao krajnje dijelove svojim rogova možda bi poživio duže. Ipak, u konstantnoj groznici i boli, u izdaji svoje centralne ideje, središtu svoje jedinstvenosti, njemu je rukom kreacije bilo namijenjeno da bude nositelj rogova među divljim životinjama. Što bi zadobio prolongiranjem života to bi izgubio na značaju, na veličanstvenosti; drugim riječima prolongiranje bez nade, marš ne prema afirmaciji, već naprijed prema vječito rekreiranim ruinama – samo destruktivna rasa protiv svete volje krvi.
Cilj života i samog istrebljenja života je zajednički i golemom jelenu i ljudskoj rasi; to je njihov tragični paradoks. Vjeran svojoj vlastitoj biti, posljednji Cervus giganticus dosadno je nosio standard svoje vrste do gorkoga kraja. Čovjek sebe spašava i nastavlja. Ironično, čovjekov opstanak je moguć na temelju više ili manje svjesnog suzbijanja tog opasnog viška svijesti/svjesnosti. To suzbijanje je za sve intencije i svrhe kontinuirano; ono se odvija cijelo vrijeme dok smo budni i aktivni te postaje stanje za društveno ugađanje i za ono što se popularno naziva „zdravo“ i „normalno“ ponašanje.
Psihijatrija djeluje pod pretpostavkom da je to zdravlje i prilagodba najveći cilj kojemu netko može težiti. Depresija, tjeskoba, obijanje jedenja, itd. su uzeti bez iznimke kao oznake patološkog stanja i sukladno tome tretirani. Međutim, u mnogo slučajeva takvi su fenomeni zapravo indikacije mnogo dubljeg, neposrednog iskustva onoga što je zapravo život, gorki plodovi genija uma ili osjećaja koji je u stvari u korijenu svake antibiološke tendencije. Nije duša ta koja je bolesna, nego njen obrambeni mehanizam koji ili ne uspijeva ili se napušta zato što se smatra/iskušava – ispravno – kao izdaja čovjekova najpotentnijeg dara.
Cjelokupnost življenja koje (danas) vidimo pred očima je od svojih najunutrašnjijih dubina do najudaljenijih obruča zapravo prepletanje mreže suzbijanja i te niti suzbijanja možemo prepoznati i u najtrivijalnijih aspektima svakodnevnog života. Ti mehanizmi su najrazličitijih vrsta, no čini se opravdanim ukazati na četiri glavna tipa koji se prirodno javljaju u svakoj mogućoj kombinaciji: izolacija, sidrenje/vezivanje, diverzija/distrakcija i sublimacija.
Pod izolacijom mislim na potpuno arbitrarno odbijanje uznemirujućih i destruktivnih misli ili osjećaja. Potpuno razvijena i u gotovo brutalnoj formi izolacija se može uočiti kod doktora koji s budnim okom nad i za svoju sigurnost vide samo tehničku stranu svojih profesija. Također se može i degenerirati u čistu vulgarnost koju pronalazimo kod pukih nasilnika ili pak studenata medicine kod kojih je svaka senzibilnost naspram tragične strane života iskorijenjena pukim nasiljem (recimo igranjem nogometa s glavama leševa).
U našem svakodnevnom životu izolacija se manifestira kroz univerzalne, nepisane dogovore kojima je cilj da prikriju naše egzistencijalno stanje od stanja drugih. To prikrivanje započinje s djecom s ciljem da ih se spasi od postajanja bezosjećajnim, odnosno da ne postanu bezosjećajna zbog života kojega su upravo započela; da se očuvaju njihove iluzije sve dok ne postanu dovoljno snažna da ih izgube. Zauzvrat, djeci je zabranjeno sramotiti roditelje na način da prave bezvremene aluzije na seks, izmet i smrt. Između odraslih postoje pravila „ispravnog“ ponašanja i njih uočavamo prilično lako i površno, na primjer, kada čovjeka koji plače na ulici odvede policija.
Mehanizam sidrenja/vezivanja je također na djelu od ranoga djetinjstva kada su roditelji, dom i susjedstvo uzeti zdravo za gotovo od strane djeteta i kada mu pružaju osjećaj sigurnosti. Taj obuhvaćajući krug iskustava sigurnosti je prva i možda najbolja zaštita od „kozmosa“ kojega spoznajemo tokom cijeloga života, i u tim iskustvima leži i objašnjenje nadaleko raspravljanog fenomena „infantilnog vezivanja“. Jesu li te veze također i seksualne u ovom je svjetlu potpuno beznačajno. Kada dijete kasnije u životu shvati da su te veze jednako arbitrarne i prolazne kao i sve druge, ono iskusi krizu zbunjenosti i tjeskobe te brže bolje pogledava i traži neka nova sidrenja, tj. vezivanja (npr. sljedeće godine odlazim na fakultet). Ako se iz nekoga razloga to novo vezivanje na „pričvrsti“, onda se kriza nastavlja i može postati po život prijeteća ili se pak razviti u ono što ja nazivam „paralizu vezivanja“: osoba se priklanja mrtvim vrijednostima i pokušava sakriti od sebe i od drugih svoju neadekvatnost, beskorisnost i vlastiti duhovni bankrot. Rezultat je trajna nesigurnost, osjećaj inferiornosti, prekomjerno nadomještanje, nervoza. Sve dokle to stanje potpada pod određene kategorije ono se podređuje psihoanalitičkom tretmanu kroz koji osoba nastoji stvoriti nova, uspješna vezivanja – napraviti transfer neuspješnih vezivanja sa potencijalno uspješnima.
Vezivanje se može shvatiti kao pokušaj stvaranja fiksnih točaka, ili pak zida, okolo promjenjivog kaosa svijesti. Najčešće se radi o nesvjesnom procesu, no nekada je poprilično svjestan kao što je na primjer pokušaj da se odredi neki osobni cilj, neki razlog zbog kojega valja živjeti. Generalno se na korisna i uspješna vezivanja gleda sa simpatijama, a oni koji daju sve od sebe za svoja vezivanja (kompanije, projekte) se postavljaju kao uzori i idoli za sve ostale. Ti heroji su uspjeli da postave čvrste bedeme protiv poništenja i raspuštanja života, a od ostalih se očekuje da profitiraju na njihovim primjerima. Čak se i dobrostojeći playboyi (bon vivants) skrase, ožene i naprave djecu – nužni zidovi se automatski grade. Mi gradimo određenu nužnost u našim životima; pozdravljamo ono što smo prethodno smatrali očitim zlom, samo kao balzam za naše spržene živce, kontejner visokih zidova za senzibilnost prema životu koji je postao previše zasićen nesigurnostima.
Svaka kultura je veliki, okrugli sistem vezivanja izgrađen na čvrstim gredama osnovnih ideja i kulturalnih načina razmišljanja. Prosječan čovjek se snalazi s tim dijeljenim potpornjima, njegova se osobnost gotovo gradi sama od sebe, a sada je ta osobnost izgrađena i ona leži na svim tim naslijeđenim, kolektivnim i glavnim kulturalnim gredama: Bogu, crkvi, državi, moralu, sudbini, vjeri, zakonima života, budućnosti. Čim je neki element bliži glavnoj gredi to ga je opasnije uznemiravati. Tu je uobičajeno uspostavljena direktna zaštita u obliku kazni, penala i prijetnji progonom – inkvizicija, cenzura, konzervativni pristup životu, itd.
Noseći kapacitet svakoga elementa u mreži normi ovisi ili o tome da nismo uspjeli prepoznati njegov fiktivni karakter, ili pak na prepoznavanju njegove nužnosti, iako ipak shvaćamo da je on fiktivan. Primjer je vjersko obrazovanje u školama koje podržavaju čak i ateisti zato što ne vidi drugi način na koji bi mogli podrediti djecu da djeluju sukladno prihvaćenim društvenim normama.
Dočim se priroda nekog elementa, odnosno norme prepozna kao fiktivna umjesto nužna, ljudi brže bolje pokušavaju da ju zamijene s nekom novom normom, tj. elementom (postoji izreka: „Istine imaju limitirani životni vijek) – i to je uzrok svih duhovnih i kulturalnih klinčeva koji zajedno s ekonomskim takmičenjem konstituira cjelokupnost dinamičke svjetske povijesti.
Žudnja za materijalnim bogatstvima nije u tolikoj mjeri motivirana direktnom korisnošću bogatstva, s obzirom da nitko ne može sjediti na više od jedne stolice istovremeno i da ne može pojesti više nego što u njega stane. Prava vrijednost velikog bogatstva sastoji se u tome što oni koji ga posjeduju na svojem raspolaganju imaju mnogo veći dijapazon izbora različitih vrsta vezivanja i distrakcija.
Kada nastane slom u mreži elemenata onda i za kolektivna i za individualna vezivanja dolazi do krize koja je tim veća što je slom bliži fundamentalnim potpornim gredama, tj. temeljnim društvenim normama. U dubini nečijeg pojedinačnog bića koje je zaštićeno vanjskim bedemima krize nastaju svakodnevno, ali to su češće minorne frustracije nego li katastrofe koje prijete životu. Na ovom se mjestu još uvijek može poigravati s vrijednostima vezivanja, recimo psovati, šaliti se, piti, biti vulgaran, itd. No, igrajući takve igre može neželjeno i slučajno rezultirati u paranju obrambenih bedema i otvaranju rane koja vodi ravno u jezivu prazninu. Situacija se u tren oka može promijeniti iz vedre u ples smrti. Teror egzistencije zuri nam u lice, i mi shvaćamo sa zapanjujućim uzdahom da naši umovi vise suzbijeni i potisnuti na mreži koju su sami ispleli; i da sam bezdan vreba odozdo.
Temeljne grede/norme naše kulture tek se rijetko mogu promijeniti bez da se uzrokuje ogromni društveni raskol i kompletno društveno raspadanje kao za vrijeme reformacije ili revolucije. U tim vremenima individua je bačena nazad na svoje resurse, na svoju moć stvaranja novih vezivanja, a broj onih koji u tome uspiju je neznatan. Rezultat toga su depresije, ekscesi i samoubojstva – kao što je bio slučaj s Njemačkim oficirima nakon Prvog svjetskog rata ili s Kineskim studentima nakon revolucije.
Još jedna slabost sistema je ta da on mora koristiti različite vrste obrane/normi kako bi zbunio razne opasnosti na svim frontovima. Svaka od tim vrsti obrane dolazi sa svojom logičkom nadgradnjom, a nesretni rezultat je da konflikti između nesumjerljivih setova vrijednosti neizbježno rastu. Nadgradnja se urušava i očaj se šulja kroz nastale pukotine. U tim slučajevima osoba može postati opsjednuta s destruktivnom radošću, protjerati cjelokupni umjetni aparat, odnosno cjelokupni potporni sistem njegova život i u razdraganom teroru pokušati „počistiti“ nastali nered. Taj teror nastaje zbog gubitka svih normi koje nas štite; razdraganost dolazi kao rezultat besmislene i beskorisne identifikacije i harmonije s najdubljom tajnom našeg bića; s biološkom defektnošću i prolaznošću, njezinom tendencijom ka smrću.
Mi volimo naša vezivanja jer nas ona spašavaju; ali mi ih također i mrzimo jer ona sprječavaju naš osjećaj slobode. Kadgod se osjećamo dovoljno snažno onda uživamo u tome da zajedno u stilu pokopamo neku isteklu vrijednost. Materijalni objekti tu preuzimaju važnu simboličku ulogu i takve ceremonije se katkada nazivaju ekspresijama „radikalizma“. Kada je čovjek eliminirao ta stara vezivanja koja su bila njemu vidljiva, onda netaknuta ostaju još samo ona nesvjesna, a on tada sam sebe naziva „oslobođenim“ čovjekom.
Distrakcija/diverzija je treći popularni obrambeni mehanizam. Pomoću distrakcije mi održavamo našu pažnju limitiranu na određene i prihvatljive veze tako što ju konstantno držimo zaposlenom neprekidnim upijanjem novih impresija. To je tipično čak i za djetinjstvo; bez distrakcije dijete ne može podijeti samoga sebe; pogledajmo učestalu primjedbu: „Mama, što da radim? Nema se što raditi! Mala Engleska djevojčica koju sam upoznao dok je u Norveškoj posjećivala svoje rođake često je znala dolaziti iz svoje sobe i pitati „Što se događa?“ Bejbisiterke su postale veoma vješte u distrakciji: „Vidi, psić!“ „farbaju dvorac!“ Ovaj fenomen je i previše poznat da bi zahtijevao daljnje ilustriranje. Distrakcija je, na primjer, cjelokupni životni stil i taktika „preživljavanja“ visokog društva. To se može usporediti s avionom – napravljen na zemlji od teških materijala, no sposoban da se pomoću energije koju sadrži u sebi i samom konstrukcijom održava u zraku sve dok se energija ne istroši i dizajn mu se ne izmijeni. On se stalno mora kretati naprijed jer ga zrak može potpomagati tek nakratko. Pilot također može postati lijen i komforan iz navike, ali kriza je akutna čim motor zariba.
Taktike distrakcije su najčešće poprilično svjesne. Mi moramo mirno vršiti distrakciju naše pažnje od nas samih jer očaj može ležati odmah podno površine; u jednom uzdahu ili iznenadnom jecaju. Kada su sve moguće diverzije i distrakcije iskorištene mi završavamo u svojevrsnom „spleenu“ ili zlovolji. Takvo stanje se rasprostire od blagog durenja sve do smrtonosne depresije. Žene su, po pravilu, više u miru sa svojom egzistencijalnom situacijom i mnogo je vjerojatnije da će svoje tjeskobe smirivati putem distrakcija.
Znatni, glavni aspekt i nesumnjivo zlo kažnjavanja zatvaranjem je to da se zatvoreniku onemogućuju mnoge i temeljne mogućnosti distrakcije. Također, s gotovo nepostojećom mogućnošću ikakvih drugih distrakcija i samoprotekcija protiv tjeskobe, zatvorenici su većinu vremena na ivici očajanja. Akti kojima se on tada okreće da skrene pažnju sa očajanja su opravdani kao pokušaj da se očuva goli život; u tom trenutku on iskušava i osjeća svoju dušu samu unutar kozmosa i ne preostaje ništa da se vidi osim kategoričke nemogućnosti egzistencije i ne preostaje ništa nego da se izjavi nemogućnost trajanja takvoga stanja.
Čisti, nerazblaženi očaj, „životna panika“ je zapravo rijetka pojava i skoro nikada ne dolazi do svojeg krajnjeg ispunjenja iz razloga što su mehanizmi obrane rafinirani, kompleksni, automatski, ustrajni i u nekom smislu konstantno na djelu. No, čak i okolni teren, ničija zemlja, nosi u sebi pečat smrti te je i u njima život jedino moguć i održiv uz velike napore. Smrt uvijek nudi izlaz bez obzira na sve fantome koji vrebaju iza nje; a s obzirom da je odnos čovjeka spram smrti uvijek obilježen određenim situacijama, osjećajima i perspektivama, smrt se može čak i nametnuti kao poprilično zahvalna opcija. Neki ljudi u statu mortis uspiju izgraditi takozvanu „ispravnu smrt“ – uspiju zauzeti tu smrtnu pozu – izgovoriti pjesmu, napraviti gestu, zauzeti veličanstveni stav; kao posljednje vezivanje i posljednju distrakciju; tako da njihova sudbina zapravo nije najgora od svih. Novine/mediji, s njihovim suptilnim i nježnim osmrtnicama nikada ne propuste priliku da posluže kao mehanizam pomirenja i društvenog suzbijanja, s obzirom da uvijek uspiju pronaći umirujuće objašnjenje za smrt koja je zapravo uzrokovana očajanjem; na primjer: „Vjeruje se da si je preminuli oduzeo život radi iznenadnog pada cijene pšenice na tržištu.“
Kada se čovjek ubiju u očajanju to je onda potpuno prirodna smrt nastala iz duhovnih razloga. Moderno barbarstvo je kada se pokušava „sprati ljaga s obraza“ preminulog jer to tada označava grozno nerazumijevanje prirode egzistencije.
Samo se određen broj ljudi može pomiri s limitiranim, minornim, arbitrarnim i besmislenim promjenama bilo to u vidu promjene posla, promjeni u društvenom životu ili u načinu na koji se opuštaju. „Duhovno razvijeni“, ljudi od kulture, zahtijevaju konekcije, poveznice, zahtijevaju nekakav progres u tim promjenama. Za njih niti jedna situacija nije (dovoljno i potpuno) zadovoljavajuća i oni uvijek traže da idu korak naprijed, da skupljaju nove informacije, ganjaju karijeru, itd. Taj fenomen je poznat kao „aktivna čežnja“ ili „transcendentalna tendencija“, a podrazumijeva da se zahtijeva sve više i više i više od života, podrazumijeva neumornu ambiciju koja nikada nije zadovoljena. Kada je njihov prethodni cilj dosegnut, on postaje samo stepenica prema nekom višem i daljem cilju – cilj po sebi ustvari je nematerijalan i zapravo beznačajan; „aktivna čežnja“, mogli bi reći žudnja je ta koja je bitna. Apsolutni vrh nečijeg cilja je zapravo manje bitan od toga da je sljedeći cilj viši od onoga gdje se trenutno nalazimo. Bitna je krivulja koja predstavlja nečiji život i razvoj aktivne čežnje, a ne dostizanje nekoga apsolutnog cilja ili vrha. Promaknuće iz vojnika u desetara često može biti vrijednije i bitnije iskustvo nego promaknuće iz poručnika u generala. Sukladno tome, možemo reći da taj „zakon marginalno povećavajućih zahtjeva“ uništava svaku nadu da će „progres“ biti zadovoljavajući – ne postoji i nigdje se ne nadzire kraj progresu. Tim „psihološkim zakonom“ ujedno je izbrisan i svaki „progresivni optimizam“.
Stoga, ljudska čežnja ne znači samo „težiti k – nečemu“, nego također i jednako „bježati od – nečega“ „spasiti se od“. A, ako koristimo riječi „spas“ ili „spasenje“ u religioznom smislu, onda postaje jasno da je upravo to ono što karakterizira religiozno iskustvo. Odatle je i jasno zašto nitko nikada još nije bio jasan čemu teži u religiju, ali je više-manje svatko uvijek svjestan od čega želi pobjeći – od ove zemaljske doline suza; svoga neizdrživog i neodrživog egzistencijalnog stanja. Ako je svijest o ovoj neprilici najveća istina koji naše duše mogu dosegnuti, onda je također veoma jasno zašto se religija smatra fundamentalnom potrebom ljudskih bića. Međutim, zbog prethodno rečenog nadati se da postoji ultimativna potvrda za postojanje Boga čini se savršeno uzaludnim, taštim i sujetnim.
Sljedeći obrambeni mehanizam, odnosno sredstvo protiv panike – sublimacija – je stvar transformacije radije nego li suzbijanja. Kroz stilski ili umjetnički talent, putem nepokolebljive perjanice čovjek može s vremena na vrijeme biti u mogućnosti da transformira agonije života i bol življenja u ugodno iskustvo. Čovjek uzima zla života s pozitivnim stavom koje onda pretvara u korisna iskustva. On hvata njihove dramatične, herojske, lirske ili pak komične aspekte i na taj način razvodnjuje teror u njima.
Sublimacija, doduše, funkcionira samo ukoliko su ta zla već izgubila svoj najgorči ubod ili ako je patnja već oslabljena putem drugih sredstava. Planinari, na primjer, ne uživaju zureći u bezdan dok se guše u vrtoglavici; tek kada dospiju na čvrsto tlo i kada je taj osjećaj više – manje prevaziđen oni uživaju – usidreni. Drugi primjer su pisci tragedije. Da bi se tragedija napisala najprije se do neke mjere mora osloboditi – izdati – bit same tragedije i osjećaj za nju te ju sagledati mirno, nezaiteresirano s izvanjskog, puko estetskog gledišta. Tu postoji prilika da se pleše od jedne do druge situacije, svake sve gore i ironičnije, sve do najsramnijeg circulus vitiosus –a. Također, tu autor proganja vlastiti ego preko bezbrojnih vrsta očajavajućih situacija, gledajući s razdraganošću kako situacija postaje sve gora i gora; likujući (sa sigurne distance) nad snagom raznih slojeva svijesti koji su u stanju da sami sebe unište.
Ovaj esej je tipičan primjer sublimacije. Bez obzira na predmet o kojem piše, autor ne pati, on samo puni papire riječima i vjerojatno će biti objavljen u časopisu.
„Mučeništvo“ usamljenih dama također manifestira vrstu sublimacije – one time dobivaju na značaju.
Svejedno, sublimacija se čini kao najrjeđi oblik obrambenog mehanizma od ovdje navedenih.
IV
Je li moguće za takozvane „primitivne“ ljude da se odreknu tih grčeva, izbjegavajućih skakutanja i filozofskih akrobacija i da jednostavno žive u harmoniji sa samima sobom u iskrenom blaženstvu rada i ljubavi? Ako se ta bića uopće trebaju smatrati ljudima, onda smatram da odgovor mora biti – ne. Najviše što se može kazati za te takozvane ljude, djecu prirode je da su oni nešto bliže predivnom biološkom idealu nego mi urbanizirani, neprirodni ljudi. To da smo se mi sve ovo vrijeme uspjeli sačuvati usprkos egzistenciji koja mrcvari zahvaljujemo onim stranama naše prirode koje su jedva ili skoro nikako razvijene. Naša dosadašnja uspješna obrana, naravno, ne može kreirati ljudski život, već samo odgoditi njegovo izumiranje. Međutim, ta pozitivna svojstva (obrane) su odgovarajuća korištenja tjelesnih snaga i biološki korisnog dijela naših duša. Ta svojstva moraju djelovati pod strogim uvjetima – ograničenjima naših osjetila, krhkošću naših tijela i energetski zahtjevnom zadaćom održavanja naših tijela u jednom dijelu i sposobnim za rad (za život) i ljubav.
A upravo su ti uvjeti, taj uski dijapazon mogućnosti za sreću, oni koji su tako bezukusno ismijani našom modernom, rastućom civilizacijom, njenom tehnologijom i standardizacijom. Također, s obzirom da je veliki dio naših najboljih bioloških talenata postao suvišan u modernoj, kompliciranoj igri koju igramo s okolišem, mi smo postali žrtve rastuće duhovne nezaposlenosti. Vrijednost tehnoloških prednosti za ljudski život mora se stoga procijeniti na temelju njezinih sposobnosti da omogući povećanu duševnu aktivnost – bez da u isto vrijeme i uništava prirodu koja nam je dala mogućnost da vježbamo te aktivnosti. Iako su granice tehnološkog razvitka nejasne i maglovite, usudio bih se reći da su najraniji alati za rezanje ili pak strugači kremena dobra stvar.
Sve ostale tehnološke inovacije su obogatile i imali vrijednost samo za život inovatora, ali ne i za ostale. One predstavljaju nemilosrdnu krađu ostalih ljudskih mogućnosti iskustava i trebale bi biti najstrože kažnjene ukoliko se stave u javnost bez ikakvog prava veta i prethodne procjene vijeća koje bi za to bilo zaduženo. Jedan takav zločin među mnogim drugima je i korištenje aviona za mapiranje dotada nepoznatih područja/zemljišta. Tada se u jednom vandalističkom činu oduzimaju bujne prilike za mnoga druga iskustva od kojih bi mnogi mogli benificirati da su uspjeli ostvariti svoj dio. Na taj način se smanjuje broj mogućih iskustava i lišava se prava da svatko ostvari sreću u otkrivanju nakon uložena svoga truda.
Današnja faza globalne životne groznice je djelomice okarakterizirana s tim kontinuiranim siromašenjem mogućnosti duševnih obogaćujućih iskustava. Odsustvo prirodno (biološki) temeljenih duševnih aktivnosti očituje se, primjerice, u prožimajućem pribjegavanju distrakciji (zabava, sport, radio). Uvjeti za vezivanje su također u jednako lošem položaju – svi naslijeđeni kulturalni i društveni sistemi vezivanja su probušeni kriticizmom, zamorom, anksioznošću, gađanjem, zbunjenošću; i očaj se izlijeva kroz te rupe. Komunizam i psihoanaliza, koliko god da bili različiti u drugim aspektima, pokušavaju konstruirati nove verzije starih obrambenih mehanizama: s nasiljem i lukavošću, odnosno, tako da „porobe“ njihov višak kognicije, da ih učine biološki odgovarajućim; da ih učine korisnima rušeći njihov uvid u nesigurnost života.
Obje ideje su neugodno/zastrašujuće logične. No, na kraju će se i one pokazati neuspješnima. Iako bi namjerna degeneracija na praktično niži stadij svijesti možda i spasila rasu na kraće staze, ljudi – kakvi već jesu – neće pronaći mir u takvoj rezignaciji, a možda ga neće pronaći uopće.
V
Ako ustrajemo u ovom razmišljanju sve do samoga kraja, onda je zaključak neizbježan. Sve dok ljudska rasa bude lutala u sudbonosnoj, strašnoj zabludi da je biološki predodređena za trijumf na i nad zemljom ništa se značajno neće promijeniti. Kako se broj njene rasa bude povećavao, tako će se duhovna atmosfera sužavati i obrambeni mehanizmi će morati postati sve brutalniji.
I ljudi će nastaviti sanjati spasenje, iskupljenje i novoga Mesiju. No, tek nakon mnogo spasitelja obješenih na stabla i kamenovanih do smrti na gradskim trgovima, pojaviti će se posljednji Mesija.
Tada će se pojaviti čovjek koji se prvi od sviju usudio ogoliti svoju dušu i potpuno je živu predati našem najistančanijem propitivanju – samoj ideji usuda i uništenja. Čovjek koji je zahvatio život u svojem kozmičkom kontekstu, i čija je agonija agonija samoga svijeta. S vriskom tako bijesnim, neće krvnici svijeta plakati za njegovim tisućstrukim pogubljenjem; kada njegov glas kao plašt prekrije svijet te se po prvi i posljednji put začuje poruka:
„Život svijetova je poput divlje rijeke, no Zemlje nalik bari i ustajaloj vodi.
Pečat propasti utisnut je na tvojim obrvama – koliko ćeš se dugo koprcati na ivici?
No, ima jedna pobjeda i jedna kruna, jedno iskupljenje i jedno rješenje.
(S)poznaj sebe – budi neplodan i pusti neka zemlja nakon tebe zaroni u tihi mir.“
I kada izgovori riječi, oni će se izliti po njemu predvođeni primaljama i mirotvoriljama, i zakopati ga pod svojim noktima.
On je posljednji Mesija. Kao sin od oca, on je potomak strijelca koji bješe pored izvora.
Peter Wessel Zapffe
