Notes

Potraži me u predgrađu

„STAR SAM I UMORAN; DOŠLO JE VRIJEME, KADA SJEĆANJA STUPAJU NA MJESTO NADE“

(„Ich bin alt und müde; es ist die Zeit, wo die Erinnerung an die Stelle der Hoffnung tritt.“)

„Vedrom pučinom neba zabrodio je ogroman pun mjesec, a njegova svjetlost spuštala se brzo niz planine, šireći najprije prigušen pa sve veći sjaj i neku oštru svježinu u kojoj su se javljali novi, odvojeni mirisi gorskih trava i rastinja. Nisu ni primjetili kad je taj mjesec izišao iza oštrog planinskog grebena a sad je već sjedio među njima kao nov i nepoznat sabesednik pred kojim se svi pomalo snebivaju. Izgleda kao da će sad progovoriti i nešto tiho i novo kazati, ali ne progovara i ne kazuje“.

IVO ANDRIĆ

OSVRT NA KNJIGU „HRONIKA ULICE VRABACA“ VILJEMA RABE

(„DIE CHRONIK DER SPERLINGSGASSE“ – WILHELM RAABE)

Dnevnik je poezija vremena. Preobražaje vremena protkivaju misli, izložene preobražajima. Potrebno je uhvatiti taj skriveni ritam nizanja dana, u koje se upliću misli i snovi, i tek tada dnevničke bilješke postaju istinska poezija vremena. Tu prelijepu žicu prolaznosti je uspio da pronađe njemački autor Wilhelm Raabe u svojoj knjizi „Die Chronik der Sperlingsgasse“ („Hronika ulice vrabaca“). Ove dnevničke hronike se odvijaju polovinom 19 stoljeća. Dnevnik je književna forma koja nam (prohujalom vremenu uprkos) na najneposredniji način govori kako se malo toga u čovjekovoj svakodnevnici promijenilo. Današnji ambijent u jednoj zaboravljenoj i izgubljenoj ulici na rubu grada, u kojoj se odvija život kroz preobražaje vremena, gotovo je identičan bilješkama iz svakodnevnice, koje zapisuje Wilhelm Raabe.

„Plötzlich hört der Regen auf, an die Fenster zu schlagen; ich schrecke empor – es ist späte Nacht. Einen letzten Blick werfe ich noch in die Gasse hinunter. Sie ist dunkel und öde; der unzureichende Schein der einen Gaslaterne spiegelt sich in den Sümpfen des Pflasters; in den Rinnsteinen wider.“ Odjednom kiša prestaje udarati po prozoru; ustajem – kasna je noć. Bacam posljednji pogled niz ulicu. Ona je tamna i pusta; slaba svjetlost jedne plinske svjetiljke odražava se u baricama ulice; a potom ponovo u olucima. – zapisano je u ovom citatu. Narator je čovjek u godinama, tako da poetičnost opservacija vremena i svakodnevnice prepliće i jako velika životna mudrost, što ovim dnevničkim hronikama daje poseban ton. „Ich bin alt und müde; es ist die Zeit, wo die Erinnerung an die Stelle der Hoffnung tritt.“ (Star sam i umoran; došlo je vrijeme, kada sjećanja stupaju na mjesto nade.)

„Die Sperlingsgasse“ („Ulica vrabaca“) je jedan kratki, uski prolaz koji povezuje ulicu Kronenstraße sa obalom rijeke, koja prolazi kroz grad svojim brojnim rukavcima i kanalima. Ulica je dovoljno živa i naseljena, i ona je za naratora dugi niz godina podijum svjetskog života, gdje se ogledaju rat i mir, bijeda i sreća, glad i obilje, i sva druga protuslovlja postojanja. Naš simpatični narator često sjedi pored prozora, s naslonjenom glavom na ruku, dok ga uljuljkava monotona muzika kiše napolju, sve dok se potpuno ne izmjesti iz sadašnjosti. Ova knjiga je izvana koncipirana kao Dnevnik, koji razvija narativnu nit od mjeseca Novembra do Maja – dok se bilješke prave svakih nekoliko dana (a ponekad svakih pet, deset ili petnaest dana). Tako jedna decembarska hronika počinje riječima – već je zavladala zima, duboki snijeg je na ulicama, u kasnoj noći se mogu čuti koraci zakašnjelih prolaznika i kotrljanje kola. Međutim, u nastavku se u svakom danu, dakle u svakom poglavlju, razvijaju narativne cjeline, iz svakodnevnice pripovjedača, koje podsjećaju na prave male priče. Tako da se ove hronike Wilhelma Raabe-a mogu smatrati i romanom specifične strukture.

„BOŽIĆ“ – KAKVA RASKOŠNA RIJEČ

Dakle, ove hronike su kombinacija autobiografske i dnevne hronike. Hronika potiče od grčke riječi (khrónos – vrijeme), a označava opširni zapis bitnijih događaja, koji se zapisuju po redu po kojem su se dogodili, dakle, po hronologiji događanja. Hronike su najprije bile srednjovjekovni zapisi događaja iz godine u godinu. Postoje dvije razine vremena u ovim hronikama. Bazična razina vremena slijedi nizanje dana po redoslijedu proticanja godišnjih doba. Druga razina vremena je fragmentirana, jer ona kroz narativni mozaik po slobodnoj volji šeta od prošlosti do sadašnjosti i budućnosti, kada se odvijaju sve te živopisne zgode. U tom smislu vrijeme je nešto što je imanentno formi dnevnika i hronike, jer je vrijeme sastavni dio same strukture te forme. Taj bazični vremenski tok je svake godine isti. Tako je zapisano u hronici od 24 Decembra sljedeće: „Božić! – Kakva raskošna riječ! – Sve se više gomila snijeg na ulicama; sve duže i duže postaju ledenice na strehi; sve se teže izjutra otapaju prozorska okna!“ To su nam svima dobro poznate kulise. Svake godine se taj ambijent oko Božića ponovi, jer zemlja obnovi svoje kružno vrijeme. Tako da je bazični vremenski tok jedne hronike ili dnevnika isti – danas, 2022. godine, kao i polovinom 19-tog stoljeća, kada je ove svoje hronike pisao Wilhelm Raabe. Zemlja nije otišla ustranu u svojoj putanji oko sunca. Ponovo u Novembru počnu vjetrovi, kada je ova hronika započeta, a u Decembru se steže nebo, a zemlju zaguši magla, i snijeg zamete ulice.

Zaista je lijepo čitati zapise od prije gotovo dvije stotine godine, jer vidimo da se na toj bazičnoj vremenskoj liniji nije ništa promijenilo. Međutim, na vremenskoj razini višeg stepena, na kojem se konstruira narativni mozaik, ostvaruje se originalnost jedne godine. To je vrlo važna distinkcija, jer bez te vremenske razine višeg stepena, svaka bi godina bila ista. Ali mi znamo da svaka godina ponudi jedan novi sadržaj, kojem ove hronike pokušavaju podariti jednu nesvakidašnju formu, a tako očuvati uspomenu na jedno vrijeme, koje će brzo biti zaboravljeno. To je dragocjenost dnevnika i hronika, jer njihov poseban značaj se pokaže tek nakon određenog vremena, kada jedan ciklični krug i život koji se unutar njega odvijao budu zaboravljeni. Tako da je taj vremenski tok višeg stepena nešto što čini neponovljivom svaku godinu. Naracija na toj razini u ovim hronikama je jako živopisna. Raskoš njene maštovitosti nam potrđuje da vrijeme svake godine pronađe neku svoju novu kreativnost, svoj novi smisao.

 Hronike iz „Ulice vrabaca“ su jedno svjedočanstvo, jedne godine – jednog čovjeka.

To je život običnog čovjeka, a njegova svakodnevnica se ne mijenja mnogo, čak i nakon što prođe više stoljeća, što nam potvđuju ove hronike iz jedne sasvim obične male ulice u nekom predgrađu. Smisao koji se kreira tokom jedne godine, čemu dnevnici i hronike mogu biti vjerni odraz, ne pada s neba, nego je tek jedan nastavak, jer sadržaji svih prijašnjih upamćenih cikličnih krugova prožimaju kreiranje tog smisla. Odnosno posjeduju potencijal i mogućnost tog prožimanja.

ZABORAVLJENE „UTVARE“ IZRANJAJU U NAŠU SVAKODNEVNICU

 Prošlost je kao podvodna struja dubokog jezera. Iz dubina uvijek izranjaju zaboravljene „utvare“ u našu svakodnevnicu, oplemenjuju je, pomažu nam da pronađemo adekvatan smisao za vrijeme koje nam se događa. To vrijeme će minuti, ali ako ostane zabilježeno, ono uvijek može ponovo izroniti u vremenu budućnosti. Hronike i dnevnici su jako dobar primjer na kojem se može pokazati kako se ti procesi odvijaju. U životnim procesima proticanja i poniranja, postojanja i nestajanja, literatura je odjek ljudi, koji će nestati sa lica zemlje, ali koji putem tog odjeka mogu ponovo „izroniti“. Ukoliko ne postoji neki biološki put da se čovjek ponovo rodi u nekom vremenu budućnosti. To, također, nije isključeno. Zasad posjedujemo zabilježena svjedočanstva, koja naše živote putem jezika mogu prenijeti u neko daleko vrijeme budućnosti. To je dragocjeno svjedočanstvo, baš kao što je Wilhelm Raabe, koji ne postoji na zemlji već više od stotinu godina, izronio iz tmine prošlosti sa svojim „Hronikama iz ulice vrabaca“. To je neponovljiva sudbina čovjeka, koji je disao u jednoj tihoj ulici. Tek jedna od brojnih, jako brojnih sudbina, ali koja je itekako slična našoj današnjoj. Danas isto tako žive ljudi kao što je Wilhelm Raabe i pišu hronike iz neke nove „Ulice golubova“. U tim bolnim procesima iščezavanja ljudi, koji su u jednom vremenu postojali, literatura je vrijedno sredstvo čuvanja uspomena. Bez obzira što je njena moć relativna, literatura je ipak najsnažnije memorijsko sredstvo koje posjedujemo. Bez nje ne bismo znali, da su u davnoj prošlosti ljudi vodili živote slične našem, a da ćemo i mi sa svojim dnevnicima i hronikama možda izroniti u jednom dalekom vremenu budućnosti, u svakodnevnicu nekog usamljenika, koji hladne januarske dane provodi pišući hronike iz svoje „Ulice kestenova“. U toj igri je i sadržana ljepota života. Stvarnost jednog pojedinca, koji kao Wilhelm Raabe ostavi svjedočanstvo u vidu dnevnika i hronika, obično sačinjavaju ljudi, koji svoj život provode u bezimenosti i anonimnosti, koji tokom svog postojanja budu bezimeni, a kojih se niko nikada i ne sjeti nakon njihove smrti. Njihove grobove možda niko i ne posjećuje, sve dok ih vrijeme ne zamete. Ali upravo ti osuđenici na bezimenost i anonimnost zidaju stvarnost, kojoj vješta ruka jednog hroničara ponudi dugotrajnije trajanje. Uzmimo jedan veliki povijesni događaj, kao primjer, kakav je onaj o kojem piše Lav Tolstoj u romanu „Rat i mir“, koji pripovijeda o ratu između Francuske i Rusije. Bez hiljada i hiljada bezličnih vojnika, koji su ostavili svoje kosti u ledenim stepama Rusije, taj povijesni događaj ne bi bio moguć. Međutim, jedan odabrani hroničar tim bezimenim sudbinama, koje su bile dio tog povijesnog događaja, daje formu – služeći se jezičkim alatima. Ali ne treba imati iluzije, vječna anonimnost je sudbina svakog čovjeka; to što je neko ostavio neku hroniku, dnevnik i roman iza sebe, ne izdvaja ga od onog koji je nestao sa lica zemlje u potpunoj anonimnosti. Svi zajedno kreiramo smisao i stvarnost; nju nasljeđujemo od prethodnika, a potomci je preuzimaju od nas. To je gorka uloga, ali ima mnogo ljepote u svemu tome. Wilhelm Raabe je bio svjestan tih tajnih zakonitosti postojanja, jer oni prožimaju njegove „Hronike iz ulice vrabaca.“

U ovim hronikama je zapisano na jednom mjestu: „Dann steigt der volle, reine Mond über den Dächern auf. Der Abendwind weht frischere Lüfte über die große Stadt. Der Lärm des Tages ist vorbei; manche bedrückte Brust atmet leichter in der dämmerigen Kühle.“ (Kaže se u ovom citatu da se puni, čisti mjesec popeo iznad krovova, i da večernji vjetar unosi svježinu nad gradom; dnevna larma je prošla, i mnoge pritisnute grudi lakše dišu u večernjoj hladnoći.) To je primjer u kojem isplivava ta bezvremena priroda svijeta.

Taj osjećaj važi za vrijeme od prije par stotina godina, o kojem piše Wilhelm Raabe, važi i danas u identičnoj mjeri; a možda će baš to osjećati neki usamljeni šetač noćnim ulicama grada, za nekoliko stotina godina. Potrebno je spoznati pravu prirodu vremena, kojemu su izložene ljudske sudbine. Unutrašnju prirodu vremena koje prožima naše postojanje, sva ta lica u vjetrovitoj noći u jednom gradu, koja dijele vrijeme, a često nisu svjesni da će se vrijeme preporoditi, da će tragovi njihovih stopa biti izbrisani, a njima će hodati neki novi ljudi, ljudi jednog novog vremena. Obnovit će se i ljudski rod, naraštaj će se izmijeniti kroz veliku borbu, ali vrijeme će otpočeti iznova, sa svim svojim iluzijama i obmanama, ali i ljepotom neznanja, jednog života, koji je umislio da svijet počinje od njega.

U hronici „25. Januar“ se kaže da je hladnoća dosegla svoj vrhunac. Kakav je umjetnik samo zima – piše Raabe. Kuća, ako je imamo, je naša tvrđava, utočište. Šta se može bolje raditi, nego sjediti u kući i pisati hronike – zapisano je. Postoji jedan pasaž u ovim hronikama, koji sažima tu tragi-komičnu igru između života i vremena: „- Die Geschichte eines Hauses ist die Geschichte seiner Bewohner, die Geschichte seiner Bewohner ist die Geschichte der Zeit, in welcher sie lebten und leben, die Geschichte der Zeiten ist die Geschichte der Menschheit, und die Geschichte der Menschheit ist die Geschichte – Gottes!“ Prevod ovog citata glasi – „- Povijest kuće je povijest njenih stanovnika, povijest njenih stanovnika je povijest vremena, u kojem su živjeli i u kojem žive, povijest vremena je povijest čovječanstva, a povijest čovječanstva je povijest – Boga!“ Na kraju, u prvom majskom danu, kojim se završavaju ove hronike, je zapisano da je sve to jedna vječna melodija, koju svjetski duh hvata na životnoj harfi. Između čovjeka i vremena se odigrava jedna neobična igra nadmudrivanja. Nekad je sreća na strani čovjeka, ali obično pobijedi vrijeme. Ali čovjek, nakon tog prividnog trijumfa Vremena, na neki neobičan način ponovo „izroni“ na pozornicu svijeta, i ponovi svu ironiju života.

Marko Raguž

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.